Naziv djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”

Ime autora: Olga Tokarczuk

Naziv izvornika: “Prowadź swój pług przez kości umarłych”

S poljskog preveo: Mladen Martić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Mislim da svatko od nas, gledajući svoj Horoskop, osjeća veliku podvojenost. S jedne strane je ponosan što se na njegov individualni život otiskuje nebo, kao poštanski žig s datumom na pismu, tako je označen, jedini od svoje vrste. Ali je to istodobno i utamničenje u prostoru, utetovirani zatvorski broj. Ne može se od toga pobjeći. Ne mogu biti netko drugi nego što jesam. Strašno. Više bismo voljeli misliti da smo slobodni i da se u svakom trenutku možemo stvoriti iznova. I da naš život potpuno ovisi o nama. Ta veza s nečim tako velikim i monumentalnim kao što je nebo sputava nas. Radije bismo bili mali, tada bi naše pogreške postale oprostive.

No ja sam uvjerena da treba podrobno upoznati našu tamnicu.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

U neimenovanom poljskom selu u dolini Kłodzko, na području nazvanom Visoravan, “podalje od ostatka svijeta”, živi sredovječna Janina Duszejko, bivša graditeljica mostova, borac za prava životinja, zagrižena vegetarijanka i junakinja romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. U toj je “nedođiji” Češka, skrivena iza nejasne, no bliske granice – “iza planina preko kojih se zračne mase prelijevaju sa zapada na istok”, za Duszejko tek neobična, neodređena utopija. No, ako su državne granice nepouzdane i dvojbene, podjele Janine Duszejko su apsolutne, u njezinom je svijetu dobro i zlo jasno razgraničeno. Između njih se, međutim, otvorio jaz. Provalija u kojoj leže ubijene životinje, krvava životinjska trupla, glave srna i samozadovoljni lovci koji pod zaštitom svetog Huberta dobivaju blagoslov, dozvolu za ubijanje, ostavljajući Duszejko neprestano nezadovoljstvo i prigušenim gnjevom ispunjene dane u kojima policiji piše beskrajne, sizifovske prijave o apsurdu i okrutnosti lova.

Lovačka kultura u malenom selu glavna je meta njezina bijesa i Duszejko si, u pokušajima sprječavanja ili zabrane takvih aktivnosti, nerijetko priskrbljuje epitet lokalne luđakinje. Njezino neumorno nezadovoljstvo praćeno je nepoznatim Boljkama koje ju s vremena na vrijeme svladavaju, snomoricama u kojima je posjećuju mrtvi i danima u kojima je napuštaju živi. Njezini su susjedi licemjeri i lašci, a sunce, životinje i telefonski signal kao svojevrsno utjelovljenje njezinih nikad ostvarenih htijenja, neprestano se gube i lutaju preko granice, prema toliko idealiziranoj Češkoj, zemlji u kojoj ljudi probleme rješavaju staloženo, u kojoj čak niti jezik kojim se govori nije pogodan za svađanje. Upravo stoga kad se u šumi, na rubu divljine, u lovačkim zamkama i ugušeni hruštevima počnu pojavljivati leševi mještana, Janina Duszejko još jednom obavještava policiju, iznoseći svoju teoriju o tajanstvenim ubojstvima, ali i o osveti životinja, o animalnom sudu koji preuzima pravdu u svoje ruke. Njezina je opsesivna subjektivnost i pokušaji prokazivanja počinitelja pribijaju na stup podsmijeha, a nesposobnost prihvaćanja tradicionalne, uvriježene hijerarhije između ljudi i životinja čitavu pripovijest odvodi u smjeru koji se ponešto odmiče od klasičnog whodunnit romana. Naime, živopisni nas jezik Olge Tokarczuk usmjerava tamo gdje mašta ili empatija ne mogu dospjeti; u njemu je osveta antropomorfna; Janina, unatoč svom diskutabilnom spiritualizmu i Hipotezama, uvjerljiva i izrazito principijelna, a čitavo djelo svojevrsna oda prirodi koja djeluje isključivo kroz lik Janine Duszejko.

“Smatram, naime, da je ljudska psiha stvorena da nas obrani od sagledavanja istine. Da nam ne dopusti izravno sagledati mehanizam. Psiha je naš obrambeni sustav – skrbi za to da nikada ne pojmimo ono što nas okružuje. Bavi se uglavnom filtriranjem obavijesti, i pored toga što su mogućnosti našega mozga goleme. Jer to se znanje ne bi dalo podnijeti. Svaki se pa i najmanji djelić svijeta sastoji od patnje.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naposljetku, kontroverza je – ili barem razlog za raspravu – skrivena i u naslovu djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” citirani je stih filozofa i pjesnika Williama Blakea (čiji stihovi prethode i svakom poglavlju) i koji je u svojoj poeziji zaokupljen štovanjem nevinosti prirodnog svijeta, ali, u konkretnom stihu, i sposobnošću napuštanja prošlosti, oranja novih brazdi u kojima će kosti davnih pogrešaka ostati kao nijemi podsjetnici, putokazi ka novim počecima. Spajajući Janinu i Blakea, Tokarczuk uspijeva povezati Blakeovu oštru osudu ljudskog zadiranja u prirodu s Janininim užasavanjem nad lovom i ubijanjem životinja i sablašću čovjekove potkupljivosti i zlobe u poljskoj divljini.

“I možda bi sam Blake, da je živ, vidjevši to, rekao da postoje takva mjesta u Svemiru gdje nije došlo do pada, gdje svijet nije okrenut naglavce i ostao je Raj. Tu se čovjek više ne vodi pravilima uma, glupima i krutim, već – srcem i intuicijom. Ljudi se ne prelijevaju iz šupljega u prazno, već čine nevjerojatne stvari služeći se maštom. Država prestaje biti okov, svakodnevna nevolja, i pomaže ljudima da ostvare svoje snove i nade. A Čovjek nije nikakav zupčanik u sustavu, uloga, već slobodno Biće.”

(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)