Naziv djela: “Trofej”

Ime autora: Gaea Schoeters

Naziv izvornika: “Trofee”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2024.

Nakladnik: Hena com

“Jer u tome se krije razlika između dobra i zla: čiji je prst koji pritišće okidač.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Otkad je 2015. u Nacionalnom parku Hwange u Zimbabweu okrutno ubijen legendarni lav Cecil, vođa čopora kojeg su lovci, kojima je Walter J. Palmer, stomatolog iz Minnesote, platio 55 000 američkih dolara, hranom namamili izvan teritorija parka, ranili samostrelom, a zatim gonili punih 40 sati prije nego što su ga dokrajčili vatrenim oružjem, pa mu odrubili glavu i oderali kožu, sve je intenzivnija pozornost medija usmjerena na trofejni lov, konkretno na organizacije za zaštitu prava životinja i njihove zahtjeve da se trofejni lov zabrani. Međunarodna udruga za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) priznala je kako loše reguliran trofejni lov može biti prijetnja za lokalne populacije pojedinih vrsta, a naročito su se ugroženima pokazali lavovi i leopardi. Međutim, IUCN-ova tzv. Crvena lista također naglašava da trofejni lov ne predstavlja značajniju prijetnju nijednoj vrsti na globalnom nivou – glavne opasnosti su, naime, gubitak staništa, uništavanje područja divljine, smanjenje populacije plijena i krivolov. Također, dokazano je kako trofejni lov potiče očuvanje mnogih vrsta, motivirajući vlasnike zemljišta da rade na očuvanju staništa i zaštiti populacije divljači. Postoji opasnost da ukidanje trofejnog lova, bez osiguravanja adekvatnih alternativnih izvora prihoda, čak izazove mnogo veće probleme. Jer, “ovdje u Africi, vrijedno je zaštititi samo ono što ima ekonomsku vrijednost”. Međutim, još se jedno pitanje, osim zakonskog i ekološkog, snažno provlači tematikom trofejnog lova. Ono moralno.

Upravo se njime u romanu “Trofej” pozabavila belgijska spisateljica Gaea Schoeters. Ona pripovijeda priču zapadnjačkog lovca u Africi; gospodin Hunter White utjelovljenje je svijeta u kojem je većina toga virtualna, lažna i dostupna novcem, “Bijeli lovac” na vrhu je hranidbenog lanca, osjećaj superiornosti nad domaćim stanovništvom ne sprječava ga ipak da se istodobno divi njihovoj bliskosti s prirodom i njihovoj vještini lovaca. U seoskoj zajednici Hunter prepoznaje upravo onu izvornost, autentičnost koja mu nedostaje u svijetu iz kojeg dolazi. Njegova je Afrika “kapitalistički postkolonijalni san”, njihova je Afrika okrutna i velikodušna istodobno, u njoj ljudski život ima drukčiju vrijednost, lovac i lovina pokoravaju se zakonu prirode bespogovorno i pomirljivo, daleko od Amerike koja je “od kompetitivnosti napravila religiju”. Hunter White nije, međutim, tek antipatični bijeli lovac pun predrasuda i stereotipa o Africi. Gaea Schoeters pobrinula se za njegovu visoku lovačku etiku, za njegov lov isključivo na stare i slabe životinje, one koje više neće davati potomstva, za svojevrsnu principijelnost koja se miješa sa sveprisutnim divljenjem vlastitoj nadmoći.

“On, Hunter White, stoji na rubu svijeta kojim nikad prije jedan bijelac nije hodao. No ne osjeća se kao uljez; koliko je god pod dojmom okoline, ona u njemu ne pobuđuje poniznost. Naprotiv, silno ga uzbuđuje pomisao da je ovdje prvi. Preplavljuje ga euforija istraživača ili pionira: osjećaj da je ovo njegova zemlja, jednostavno zato što njome kroči.”

(“Trofej”, Gaea Schoeters)

Hunter White ispunio je snove o lovu na “velikih pet”; lav, afrički slon, afrički bivol, leopard i crni nosorog pripadaju onom dijelu divljine koji je već otkriven, ukroćen, pa ga trenutak u kojem, posve neočekivano, nailazi na “dio svijeta koji si može pripojiti zato što on ne pripada nikome”, “ispunjava gotovo religioznim stanjem sreće”. Ponuda za lov na trofej koji nadilazi beživotne oči životinjskih glava na zidovima i vitrinama, čija je smrt nemjerljivo više od nesvjesnog prelaska iz disanja u nedisanje, Huntera Whitea odvodi dalje nego što je mogao zamisliti. “Tko lovi, ugrožava si život. Tko ne lovi, umire od gladi.” Za one koji žive na granici između tog dvoje, niti jedna cijena neće biti previsoka, i Hunter odjednom razumije antilopu koja trči da bi preživjela, ne znajući da je već mrtva. Jer, svaki se predator “pretvara u plijen drugog, jačeg lovca, koji će također biti meta lova; beskrajnog, neprekidnog toka energije, u kojemu kraj jednog života označava početak drugog, a smrt se više ne može razlikovati od rođenja.”

Autorica Gaea Schoeters nikad nije bila u Africi. Kad je pisala roman, tvrdi, imala je na umu katastrofalnu povijest Belgije. Zločine koje je u Kongu počinio kralj Leopold II, čija je vojska desetljećima okupirala zemlju. Lokalno stanovništvo je brutalno iskorištavano i moralo je robovski raditi na plantažama kaučuka. “Naša se kolonijalna povijest u Africi ne može zamisliti bez toga. Mislimo da smo u postkolonijalnom svijetu, ali zapravo još uvijek oduzimamo bogatstvo afričkim zemljama“, svojedobno je rekla Schoeters.

I doista, Gaea Schoeters u “Trofeju” je na nevjerojatan način istodobno propitala obrasce razmišljanja čovjeka koji dolazi u tuđu zemlju uvjeren kako su upravo ti, njegovi, obrasci jedini ispravni i univerzalno primjenjivi, ali i ispisala stranice uzbudljive, zastrašujuće pustolovine afričke savane.

I potvrdila ono što znaju svi koji su kročili na tlo koje pulsira u ritmu šamanskih napjeva i plesova oko ognja mirisa smirne – “možete napustiti Afriku, ali Afrika nikad neće napustiti vas.”