Naziv djela: “Vanessa moja crna”

Ime autora: Kate Elizabeth Russell

Naziv izvornika: “My Dark Vanessa”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

Kakvo bi čudovište moglo nekom djetetu to napraviti?
Pitanje postavljeno na samom početku romana prvijenca mlade američke spisateljice Kate Elizabeth Russell stvara nelagodu već prvom stranicom, ubrzo uvlačeći čitatelja u ono što će postati sedamnaest godina duga, mračna ispovijest složenog i duboko uznemirujućeg odnosa petnaestogodišnje Vanesse Wye i njezinog profesora engleskog jezika, dvadesetsedam godina starijeg Jacoba Stranea. Poput svih predatora, i Strane do svog plijena dolazi tražeći mu slabe točke, iskorištavajući nesigurnost i neprilagođenost ranih tinejdžerskih godina, vrlo perfidno iste osobine pripisujući sebi s ciljem izazivanja sažaljenja, osjećaja sličnosti, bliskosti. Uvjeriti žrtvu kako ona ima kontrolu i kako je sve što zlostavljač čini zapravo njezin izbor, njezina želja, najizopačenija je vještina od svih. “U redu je ako ne želiš da te diram. Samo reci da stanem.”; “Važno mi je da se nikad ne osjećaš kao da si na nešto prisiljena. Samo ću tako moći živjeti sa sobom.”; “Ti držiš uzde, Vanessa. Ti odlučuješ što ćemo raditi.”
Unatoč vlastitom kolebanju, Vanessa, kao školski primjer Stockholmskog sindroma, idealizira vezu sa Straneom prisvajajući njegove riječi i nagone, čak i sedamnaest godina poslije ostajući nesposobnom izgraditi život koji ne uključuje Jacoba Stranea. “Otrov” koji je ulio u jednu krhku tinejdžericu postao je jedino što odrasla Vanessa uspijeva probaviti; vjerovanje kako je ono što su imali bila samo jedna neobična ljubavna priča. Ostajući u kontaktu sa Straneom sve te godine, Vanessa je potpirivala vlastitu zabludu. Vjerovati drukčije, pokušati sagledati taj odnos onakvim kakav je uistinu bio, značilo bi urušiti se, ispustiti konce jedinog života za koji zna.

“Neprestano tragam za sobom, ali nikad ne pronalazim ništa što bi mi istinski odgovaralo. Cure u tim pričama su redovito žrtve, a ja nisam – i to nema nikakve veze s onim što mi je Strane radio, ili nije, dok sam bila mlađa. Nisam žrtva zato što to nikad nisam htjela biti, a ako to ne želim biti, onda i nisam. Tako to ide. Razlika između silovanja i seksa je stanje uma. Ne možeš silovati nekoga tko to želi, zar ne? … Grozna šala, istina, ali ima smisla.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)

Jacob Strane krinku je iznenadnom, zabranjenom ljubavlju zatečenog odraslog muškarca doveo do savršenstva. Upijajući Vanessinu nesigurnost i već prirođeno osobenjaštvo, poprima oblik onog muškarca kakvim bi Vanessa voljela da on bude – beznadno zaljubljen, zanesen njezinom mladošću i ljepotom, no Jacob Strane proračunat je grabežljivac. Vođen protuprirodnošću svojih nagona, stvara, iznuđuje vezu koja nikada ne može biti ravnopravna. No, čak niti dječja pidžama na jagode koju kao konačni dokaz zlokobnosti i neprirodnosti ovog odnosa, Strane poklanja Vanessi da ju nosi tijekom njihove prve zajedničke noći, ne dopire do Vanesse kao alarm za uzbunu. Tek je crv nelagode duboko u njezinom potiljku, onaj koji zaruje nešto brže i agresivnije i snažnije u trenutku kada joj, prenutoj iz sna, Strane “u obostranoj želji” oduzima i onaj fizički dokaz nevinosti. Psihičke će dokaze uništavati postupno, neprimjetno i razorno.

Kao kakav doppelgänger profesora Humberta, Strane Vanessi poklanja kontroverzni roman “Lolita” – naizgled jednostavna gesta gotovo dobiva prizvuk uputstva za uporabu (“Stvar je u tome što mi ju je on dao. Sada je tu cijeli novi kontekst onoga što radimo, novi uvid u to što bi mogao htjeti od mene. Koji zaključak bih mogla izvući osim očiglednog?”). No “Lolita”, kao ni Vanessina priča, nije priča o ljubavi, to je priča o izopačenoj simbiozi, onakvoj u kojoj jedna strana iz druge crpi život, nevinost, samopoštovanje, dok druga dobiva samo laži i opravdanja, prilagođenu stvarnost koja joj pomaže obraditi sav užas koji joj se uistinu dogodio. Vanessa, samopostovijećena sa famoznom Lolitom, čak propitkuje i vlastitu nevinost, vlastitu žrtvu, budi svijest o moći svoje tjelesne privlačnosti, pa pripisujući Straneu nagonsku labilnost, potiskuje činjenicu kako on zapravo niti u jednom trenutku ne gubi kontrolu. Jedino što gubi jest vrijeme. Vanessa kroz godine, stareći, prerasta viziju Straneove pohote, pa seksualni aspekt blijedi, no simbioza ostaje. Njemu je potrebna radi šutnje, jer ga stižu optužbe za nova zlostavljanja, dok Vanessi Strane treba, jer je jedini kalup u koji stane njezin život.

“Vanessa moja crna” pripovijest je kojoj je teško odrediti svršetak, jer takvim pričama, onima u kojima se na najpodliji način oduzima srž nečijeg bića te ga se psihički i socijalno obogaljuje za čitav život, nema kraja. Zlostavljač u jednom trenutku može otići, može biti kažnjen, no zlostavljanje i dalje traje. Vanessa bježi odvajajući svoj um od tijela koje čini neželjene, nepodnošljive stvari. Čak i u trenutcima intimnosti sa Straneom, već odrasla Vanessa osjeća odbojnost takvog kontakta, pa naprosto luta mislima, izdvaja se od ponavljajuće traume koju, paradoksalno, sama bira, jer ne zna i ne može drukčije. No, učinjena šteta nepopravljiva je.

Mrak koji zlostavljači donesu za sobom ostaje zauvijek.

“Ne mogu izgubiti nešto za što sam se tako dugo držala. Razumiješ li?…

– Jednostavno mi je potrebno da to bude ljubavna priča. Shvaćaš? Stvarno, stvarno mi treba da bude tako.

…

– Jer, ako nije ljubavna priča, onda što je?

Gledam u njezine staklene oči, izraz jasne empatije.

– To je moj život, kažem. To je cijeli moj život.”

(“Vanessa moja crna”, Kate Elizabeth Russell)