Naziv djela: “Večernja nelagoda”

Ime autora: Marieke Lucas Rijneveld

Naziv izvornika: “De avond is ongemak”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Je li tvoj brat stvarno mrtav ili je smrt tvoj brat?”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Gubitak bliske osobe nalik je gubitku dijela tijela, radikalnoj, bolnoj amputaciji. Iako nepovratno odvojen od cjeline, nevidljiva prisutnost tog odstranjenog dijela i dalje lebdi nad ožalošćenima, fantomska bol smješta se na prazna mjesta za stolom, a predmeti i odjeća preminulog od nosivih, uobičajenih stvari odjednom postaju simbolima praznine, nečega što više nikad neće ispunjavati svoju svrhu, no i dalje mora biti tu, dati fizički oblik ljudskoj boli.

Kad Matthies, najstarije dijete u obitelji Mulder, kližući propadne kroz led, u hladne dubine sa sobom povuče i one koji su ostali iza njega – oca, majku, brata i dvije sestre. Ne doslovce, naravno. Oni i dalje šutljivo sjede za kuhinjskim stolom, poput kakvih živih lakrimatorija, posuda za suze iz kojih se već prelijeva, no poklopac se i dalje pritišće i steže, komprimirajući bol do točke pucanja.

“Okrećem se na madracu koji je bio Matthiesov i liježem na trbuh… Na sredini madraca je udubina, otisak tijela mojega brata, to je oblik smrti, i kako god ja okrenem ili položim madrac, udubina ostaje udubina u koju ja ne želim upasti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Memento mori.
Smrt postupno nagriza svijet živih – mrtvi Matthies skriva se u crvenoj jakni koju od trenutka bratove smrti njegova sestra, desetogodišnja Jas, više ne skida; tumba se u džepovima koje ona neumorno puni svime što joj dođe pod ruku (održavaju li svi ti predmeti njezinu vezu sa stvarnošću ili su balast koji je postupno vuče na dno, u mrkli mrak poput onog crnog jezerskog, Matthiesovog?); nijemo pati u očima životinja koje ubija brat Obbe; u otkrivanju seksualnosti na nerijetko opasne načine u kojima uz stariju sestru i brata, sudjeluje i najmlađa sestra Hanna. Svi se oni na svoj način nose s tugom, vise na rubu ogromne provalije gubitka čiji bezdan svakim danom izgleda sve manje strašan – dolje je smrt i ništavilo, prostor bez one boli s kojom ne znaju što činiti.

Djevojčica Jas glavni je pripovjedač u Večernjoj nelagodi. Njezina je tuga za bratom poprimila oblik crvene jakne ispod koje skriva srce “u koje nitko nije proniknuo”. Otac i majka tek su “dogorjele svijeće”, daju onoliko svjetlosti koliko je potrebno da ne izgube put do još jednog svitanja, još jednog dana u kojem su propustili primijetiti potpuni raspad djece koja su im preostala.

“Otac i majka ne vide naše tikove. Ne shvaćaju jednu stvar: što je manje pravila, to ćemo ih mi sami izmisliti više.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Majka odabire postupno propadanje – opsesivno usisava, sve manje konzumira hranu, sve više samu sebe. Otac, koji, kako utvrđuje Jas, “iza rebara nema srce, prije jamu za gnojnicu”, utjehu pronalazi u farmi i kravama – stajski gnoj koji mu otpada s cipela je poput one staze od mrvica iz bajke o Ivici i Marici – pomaže mu da se vrati kući – domu koji to, doduše, više nije, ali je jedini kojeg poznaje.
Jas zapravo ne bira ništa. Načini borbe s gubitkom pronalaze nju. Ona zadržava stolicu, pribadačom probada pupak, drži dah dok ne padne u nesvijest, u kutiji ispod kreveta skriva dvije žabe krastače, ružna bradavičasta utjelovljenja nade – ako one uspiju preživjeti i množiti se u neprirodnom, nametnutom okruženju kartonske kutije, možda ima nade i za nju, njezine roditelje, brata, sestru.

“Moje je srce u majčinu trbuhu bilo važno devet mjeseci, ali otkako više nije ondje, nikoga nije briga ima li dovoljno otkucaja u minuti, nitko se ne uplaši kad nakratko zastane ili kad počne brzo kucati od straha ili napetosti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Bogobojazna obitelj Mulder upravo je u Svevišnjem pronalazila utjehu, majka je preživjelu djecu učila kako je svaka zvijezda jedno umrlo djete, a da je ona najljepša Matthies, no utjeha se gubi u beznađu iza Jasine crvene jakne – ona shvaća kako nebesa zapravo nisu ništa drugo doli masovne grobnice.

“Tako sam otkrila da vjeru možeš izgubiti na dva načina: neki ljudi izgube Boga kad pronađu sebe, a drugi opet izgube Boga kad izgube sebe. Mislim da ću ja spadati u ove druge.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Autorica Marieke Lucas Rijneveld je u Večernjoj nelagodi na savršen način obducirala tugu. Izvadila je svaki organ oštećen gubitkom i izložila ga krvavog, neuljepšanog, izmučenog, tako još jednom podsjetivši koliko duboku raku može iskopati bol, pa učiniti da i živi umremo, a da toga nismo niti svjesni.
Rijneveld surovo i nevjerojatno bolno pokazuje kako je najubojitija ona tuga o kojoj se ne razgovara, koju se hrani tišinom sve dok se ne pretvori u čudovište koje će proždrijeti sve. Jer, “smrt nema obitelj, zato uvijek traži novo tijelo, kako ne bi bila usamljena. A kad ta osoba dospije pod zemlju, nastavlja tražiti…Jedini je način da onesposobiš neprijatelja taj da ga učiniš svojim prijateljem.” No, može li se prijateljevati sa smrti, a ostati živ?

Pisati o smrti i gubitku, kao i čitati o njemu, uvijek je duboko osobno iskustvo. Naime, poznato je svakome od nas i, koliko god ga puta doživjeli, gubitak bliske osobe jedina je stvar na svijetu na koju tijelo i um uvijek reagiraju jednako, kao da se s tom vrstom boli susreću po prvi put. Nema naučenog i naviknutog. Tama ostaje dok sami ne pronađemo razlog za upaliti svjetlo. Rijneveld je i sama iskusila takav gubitak. Kad joj je bilo tri godine, njezin je dvanaestogodišnji brat stradao kada ga je na putu od škole do obiteljske farme udario autobus. Marieke je oko svoje boli podignula zidove. No, ne tišine, već one od knjiga. Večernja nelagoda jedna je od njih – ona je manifest jedne tragedije, ona je tama kroz koju svjetlo nije uspjelo prodrijeti, u kojoj se iz ranjive perspektive djeteta progovara o temi koja je jedna od najtežih za pojmiti svakome od nas – prolaznosti i neminovnosti smrti.

“Ima ljudi koji se uplaše svojeg trenutka, živjeli su za njega, ali kad ga dožive, onda to ipak bude neočekivano. Ja ne znam kad će doći moj trenutak, samo znam da ću tada na sebi imati svoju jaknu.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)