Naziv djela: “Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)

Ime autora: Katharina Volckmer

Naziv izvornika: “The Appointment”

S engleskog prevela: Iva Karabaić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Na što pomislite kad čujete riječ strah, doktore Seligman? Ja pomislim na dio svojeg tijela koji ne poznajem, ali sam sigurna da postoji, ružičasta put od prije nego što sam se rodila. Nešto što ne želi dodir jer još nema kože da se zaštiti, poput verzije mene koja nikad nije dobila šansu živjeti i disati negdje u mraku, u strahu da je ne otkriju krive ruke.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

Mlada njemačka spisateljica Katharina Volckmer (1987.) svojim je debitantskim romanom “Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)” na prilično neuobičajen način uspjela iznijeti gotovo besprijekoran monolog mlade Njemice s prebivalištem u Londonu, dostojan, kako kritika navodi, “jednog Thomasa Bernharda”, istodobno u njega uklopivši i dijalog između nje i njezina liječnika Židova. Tijekom posjeta koji je zakazala u namjeri promjene spola, mlada žena ispituje granice društveno prihvatljivog, onog što se smije izgovoriti i onog što nikada iz moždanih vijuga ne smije pronaći put jezika. Na prvi pogled, iz “Zakazanog” se izlijeva bujica opaski, maštarija i sjećanja koje bi nesumnjivo okarakterizirali perverznim i uznemirujućim (pripovjedačičine seksualne fantazije o Hitleru; primjedbe poput “ne mislite li da bi bilo najbolje da svi imamo vlastite robote za jebanje?” i sl.), no ovaj je roman mnogo više od toga. Kad s njegove površine zgulite pomno nanesenu mješavinu perverzija, seksualnosti, sarkazma, subverzivnosti, gorčine i blistavih iskri humora, postupno će se početi nazirati ona temeljna boja – jedinstvena nijansa tuge i suptilnog pripovijedanja u kojem se govornik ne vezuje za određeni spol, kao niti za specifično povijesno i nacionalno naslijeđe.

“…nego mi je jednostavno trebalo jako dugo da shvatim svoje želje, doktore Seligman, da spoznam kako sam uvijek jedan korak udaljena od njihova ispunjenja, kao i da će moj izbor omiljenog člana boy banda, kojeg sam potom jedva zapamtila, uvijek biti laž jer je moje tijelo bilo kriva adresa. Jer moje tijelo nije postojalo. Jer nisam mogla promatrati te dečke očima cure.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

Ovaj je roman toliko mnogo toga. Toliko mnogo toga više nego što daje naslutiti lascivnom krinkom. U njemu je, na mnogo mjesta i u mnogim oblicima, skrivena čežnja – silna i proždrljiva čežnja za drukčijom prošlošću i budućnošću, onom koja neće biti bremenita ogradama od bodljikave žice, žrtvama paljenicama i plinskim komorama (“kao Nijemci nikad ne možemo pobjeći od svoje prošlosti i u svojem vrtu jednostavno početi saditi cvijeće sreće – naš vidik uvijek će poravnavati kosa smrti, a izbliza će se pomaljati beton”); mračna čežnja za vlastitom slobodom, spolnom i ljudskom (“nemate pojma koliko mi je trebalo da shvatim kako moje ime nije moje ime, doktore Seligman, da to što na njega nisam reagirala u vrtiću nije bilo zbog lijenosti, nego da sam tada instinktivno znala nešto što sam poslije zaboravila. Da se jednostavno nisam mogla identificirati s tim imenom, imenom za djevojčicu, ženu, žensko, imenom za nekog s vaginom… i nisam mogla dočekati dan kad ćete mi podariti moju krasnu kitu, obrezanu i kakvu treba, da konačno mogu zatražiti od svijeta da me zove mojim pravim imenom”); očajnička čežnja biti primijećen i slušan (“I mislim da smo svi mi na neki način upravo to: priče drugih ljudi. Nema šanse da ikad možemo biti samo mi. Toliko sam godina nastojala biti – kako to ono zovu – autentična, ali sada znam da nisam jedna stvar, nego plod svih glasova koje sam čula i svih boja koje sam vidjela, a da svime što činimo izazivamo patnju negdje drugdje”) ; djetinja čežnja za nikad ostvarenim snovima.

Katharina Volckmer zakazala je sastanak s identitetom. Prije svega onim rodnim. Taj osobni osjećaj vlastitog spola usporediv je s osobnim poimanjem pravde, domoljublja, ljubavi. Ovisi o osobi, ne o vanjskim čimbenicima. Spol je dodijeljen rođenjem, očekuje se da prigrlimo taj organ koji nas spolno određuje. Domovina je dodijeljena rođenjem, kako ne voljeti zemlju u kojoj smo prvi put udahnuli, prvi put otvorili oči. Osjećaj za pravdu reklamira se kao univerzalan, no zapravo je uvijek različit, ovisno s koje strane mača se nalazimo. A ljubav? Ljubav ionako često podsjeća na krv “koja je lijepa i puna simbolike samo dok je ondje gdje treba biti, no čim je vidimo razmazanu po nečijem licu ili sasušenu na ručniku, odbija nas, jer naš um popunjava praznine nasiljem i nedostatkom kontrole”. Junakinja romana “Zakazano” svjesna je kako ne može promijeniti mnoge stvari. Jezik kojim govori, mjesto svog rođenja. Ne želi posebno biti ni Njemicom, jer se taj teret nerijetko pokazuje prevelikim. No jedna stvar koju doista može promijeniti jest spol. I odlučuje taj “zadatak” povjeriti židovskom liječniku. Ubiti dvije muhe jednim udarcem. Apsurdno, sa židovskim penisom više neće biti Njemica te će tako riješiti pitanje i rodnog i nacionalnog identiteta.

Progovaranje o holokaustu bez stavljanja istog u središte priče još je jedna posebna vještina Katharine Volckmer koja ne čini to da bi marginalizirala njegovu važnost, već kako bi istaknula važnost krivnje koju je sposobno osjećati i tijelo, ne samo um. Tijelo je ono koje čini i trpi, ono koje povlači okidač, koje podiže ruku na udarac. Ne možemo istraživati identitet bez istraživanja vlastitog tijela. Svi smo mi tuđi grijesi, povezani krvlju i perverzijama.

“…a jedanput godišnje čak je morao odlaziti na godišnju konferenciju o razvoju strojeva za pranje rublja koja se održavala u Nurnbergu. Zlosretna ironija tek mi je sinula puno kasnije, doktore Seligman, no zbilja, koji bi drugi grad bio dovoljno očajan da organizira takvo događanje?… Sve kako bi se ljude natjeralo da zaborave onaj drugi godišnji događaj koji se ondje bio odvijao i slavne zakone, nazvane po gradu, koji su ljude dijelili na kategorije ljudskog i podljudskog, odlučujući pomoću vrlo diletantskih malih kružnih grafikona tko zaslužuje živjeti, a tko ne, tko je jebao na krivi način, a tko nije.

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)

“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)” roman je o stvarima koje možemo promijeniti zauvijek, o onima koje ne možemo promijeniti nikada, i o tuzi koja se rađa unutar jaza između njih. Neki je zovu sudbinom, drugi je pokušavaju promijeniti.

“Uvijek sam smatrala kako je to čudna pomisao, to da je naš cijeli život u biti već ovdje. Samo nas naš koncept vremena tjera da ga gledamo linearno.”

(“Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti)”, Katharina Volckmer)