Naziv djela: “Zemlja vukova”

Ime autora: Krešimir Čorak

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Udruga Marsonikon, Biblioteka Alienus

“Kad se ponovno nađemo u tišini, postaje mi jasno zašto je Gospod pred nas stavio sva ova iskušenja: iz njih se čovjek može uzdići samo snažniji i razumniji; bez kušnje naš bi život bio nepotpun. A to je, slažemo se svi, spoznaja koja nas hrabri.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)

Svaki čitatelj namjernik koji se odvaži s mladim hrvatskim piscem Krešimirom Čorkom prtiti zakučaste puteve i zlokobne klance snjegovite Like 13. stoljeća, praćen urlicima zle kobi materijalizirane u nečem tako strašnom i košmarnom da je katkad teško razlučiti što biva snom, a što javom, još će dugo u sebi nositi znamenje te surove, tajanstvene Zemlje vukova (prema jednoj teoriji, ime Like dolazi od grčke riječi lykos (vuk) jer je Lika nekada bila šumovita zemlja napučena vukovima, op.a.).

Među surim klisurama Velebita što se poput zida postavio između svjetlosti primorja i tmine unutrašnjosti, vitez templar Hugrin od Palliana vraća se iz križarskog rata u rodnu Akvitaniju sa vjernim pratiteljem Grimom od Otoka, nabusitim Ircem dvojbene prošlosti, pa kada huk vjetra kroz sumračne usjeke donese maglu sa mirisom studeni i snijega, dva se ratnika odluče konačište potražiti u benediktinskom samostanu Svetog Stjepana, smještenom visoko u planinskoj osami. U stoljetnoj tišini samostanskih zidina došljake će dočekati tajanstveni benediktinci – “rugoban Guy, nijemi Dostan i štrkljavi Lucijan” te samostanski prior Martin, a kada već prve noći Hugrin i Grima budu svjedoci okrutnog ubojstva jednog od redovnika, u sjenovite će se benediktinske odaje uvući demonska slutnja, dah nečeg zlokobnog i nadnaravnog što, staro poput vremena, vreba u izmaglici iznad tamnih ličkih gorica.

Studeni sumraci donijet će nova, neobjašnjiva i svirepa krvoprolića, sve dok vitez Hugrin, opat Lucijan i prior Martin ne ostanu jedine žive duše u samostanu, boreći se protiv demona vlastite prošlosti i onih drugih, jednako strašnih, krvoločnih i skrivenih u tami ličkih vrleti.

“…sve se češće pitam koliko je čovjek zapravo istinski nemoćan kad padne u nemilost prirode. Iskušenja su to koja sa sobom nose jednako toliko tuge i straha, koliko uzbuđenja i ljepote. Tomu se jednostavno ne može umaknuti. U ovom kratkom marširanju vremena koje nam je Gospod na ovom svijetu dao, samo je jedno sigurno – moramo se pomiriti s patnjom jer nakon svake boli kudikamo je slađe piti iz kaleža zadovoljstva.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)

“Zemlja vukova” roman je prvijenac Krešimira Čorka, po struci profesora povijesti, što je nesumnjivo uvelike pridonijelo autentičnosti ozračja cjelokupne radnje i činjeničnoj potkrijepljenosti povijesne podloge romana. Razvidno je kako piše o stvarima koje su mu i samom dobro poznate, vješto ispreplićući povijesne činjenice i svoju neprijepornu spisateljsku maštu. Pripovijeda lako i dinamično, a bogatstvo njegova jezičnog izričaja sa svakom stranicom čitatelja sve revnosnije i čvršće grabi i vuče kroz klance ličkih planina, prži skerletnim ognjem demonskih očiju, vrtloži kroz košmare propasti i nečiste savjesti.

Zna Čorak i kako se najstrašniji demoni kriju u nama samima. To su oni koji nas uvijek iznova noćima čereče i proklinju; pale nas ognjem paklenim i prijete vječnim mukama. Njegove junake prate mračne sjene ratova čijim su dijelom bili, njihova djela i zločini imaju oštre zube kojima njihov um trgaju jednako bolno kao što i zapjenjene ralje čudovišta iz mračnih ličkih šuma kidaju njihova tijela. U “Zemlji vukova” čovjek se bori protiv straha od nemani, ali i straha od vlastite smrtnosti; ratuje protiv prirode – unutarnje i vanjske, a u toj se borbi i sam ozvjeruje, htijući to ili ne.

“Svi putevi negdje vode, prisjeti se. A taj koji kaže da postoje oni dobri i loši, laže. Postoji samo strah koji te priječi da učiniš prvi korak. Da. Baš to. Strah. A čim ga se riješiš, svaka nova stopa postaje lakša od one prve.”

(“Zemlja vukova”, Krešimir Čorak)