Naziv djela: “Žene drage srce mom: O nestrpljivoj ljubavi, dugom životu i dobrim vješticama”

Ime autora: Isabel Allende

Naziv izvornika: “Mujeres del alma mía: Sobre el amor impaciente, la vida larga y las brujas buenas”

Sa španjolskoga prevela: Tamara Horvat Kanjera

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“A od čega se sastoji moj feminizam? Nije to ono što imamo među nogama, nego između ušiju.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Pisanje o djelima čileanske spisateljice Isabel Allende gotovo neizbježno uključuje riječi poput “snažno”, “dirljivo”, “bezvremenski”, njezine se knjige u milijunskim nakladama prodaju jednako tako milijunskom broju čitatelja, no ipak je trebalo više od trideset godina da ova najčitanija autorica na španjolskom jeziku bude objavljivana jednako koliko i njezini muški kolege. Ne zbog toga što je vještina pisanja samo muška povlastica ili zato što bi njezina djela imala kakve manjkavosti naspram onih pisanih muškom rukom, već isključivo radi jedne činjenice koju čak niti danas nije samljeo žrvanj vremena i vrlog novog svijeta. Naime, u doba putovanja u svemir, tehnološke revolucije i velikih govora o jednakosti, ovo je još uvijek muški svijet. Svijet u kojem se ženama još uvijek “najteže oprašta uspjeh” , no koji i dalje uporno tvrdi kako su pravila jednaka za sve.

Isabel Allende ovom je knjigom ukorila taj svijet. U romanu “Žene drage srcu mom” dala je packu po dlanu mačizmu, šovinizmu, nasilju nad ženama, muškom svijetu koji prečesto ženu kažnjava zbog “vlastitih slabosti i poroka”. Allende je napisala manifest feminizmu, no ne onaj huškački, pun floskula i izlizanih parola. Ispisala je promišljenu, vrlo osobnu odu ženama, ispreplićući intimna sjećanja sa “Weltschmerzom” ženske žrtve koja nas okružuje; digla je mali spomenik sebi i svim ženama koje su prošle kroz njezin život, svim onima koje su ga tek okrznule, svim onima kojima se divi, s kojima se bori rame uz rame za ono iskonsko pravo – biti ženom na ponos, ne na nauštrb sebe.

“Kad si ovisan, postaneš ponizan. Ali poniznost ne poništava taštinu.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Podsjećajući na ono što većina nas misli kako dobro zna – na obespravljenost žena u mnogim dijelovima svijeta i u mnogim zanimanjima i institucijama, na prisilne brakove i nerijetko pogubne zabrane pobačaja, genitalna sakaćenja i silovanja, na trgovinu ljudima čijih su 70% žrtava djevojčice i žene, na aktivno postojanje kultura u kojima je i dalje sramota roditi djevojčicu i gdje se čast obitelji brani ubojstvom ženskog djeteta – Isabel Allende progovara o feminizmu u svjetlu životnih lekcija koje bismo svi trebali razumjeti i po njima živjeti.

“Ne trebam izmišljati junakinje svojih knjiga, snažne i odlučne žene, jer sam njima okružena. Neke su izbjegle smrt i pretrpjele strahovite traume, izgubile sve, čak i svoju djecu, no ne posustaju. Ne samo da preživljavaju nego uz to rastu, a neke postaju i vođe svojih zajednica; ponosne su na ožiljke tijela i rane duše jer svjedoče o njihovoj otpornosti.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Jedan od najranijih aksioma feminističke osviještenosti Isabel Allende, odrasle u obitelji u kojoj su muškarci bili ti koji su zarađivali novac (“moj je djed govorio da onaj tko plaća i naređuje”), jest važnost financijske neovisnosti za svaku ženu, važnost “obrazovanja, školovanja, odgovarajućeg radnog i obiteljskog okruženja”, one neovisnosti koja svakoj ženi pruža priliku samostalno upravljati vlastitim životom. Boriti se za njega. I nikada ne odustati od sebe, čak niti onda kada godine života u nas usade strah od samoće, neuspjeha, gubitka financijske neovisnosti – “posljednje godine mogu biti najbolje ako odaberemo ljubav umjesto straha.”

“Moja je majka govorila da se čovjek u starosti kaje jedino zbog grijeha koje nije počinio i stvari koje nije kupio.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Slobodno i bez zadrške progovarajući i o najintimnijim dijelovima vlastitog života – vezama i brakovima, od kojih je u treći ušla u osmom desetljeću života, seksualnosti, obitelji, gubitku kćeri, starenju, Allende nas vodi na put do samih početaka – njezine novinarske karijere u feminističkom časopisu “Paula”, prvim literarnim pokušajima, pa sve do svjetskog uspjeha unatoč osobnoj tragediji i upornom plivanju protiv struje uvriježenih društvenih normi.

“… svatko može napisati dobru prvu knjigu, pisac se dokazuje s drugom i svakom idućom; vrlo će te oštro suditi, jer ženama ne opraštaju uspjeh; piši što želiš, ne dopusti nikome da se petlja ni u tvoj posao ni u tvoj novac; postupaj prema svojoj djeci kao prema prinčevima, zaslužuju to; udaj se, jer imati muža, koliko god glup bio, dobro se vidi.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

U konačnici, Allende pripovijeda o životu kojemu treba reći “da”, koji treba živjeti, punim plućima, u dobru i u zlu. Životni izbori koje je učinila iz strasti, impulzivnosti, iskonske želje, pred čitatelja su stavljeni bez ustručavanja i pokušaja opravdanja. Oni su tu jer je tako trebalo i moralo biti, a čak i u sumrak vlastita života, u godinama u kojima starost posjeduje životnu mudrost, no nerijetko joj nedostaje snage iz mladosti, Isabel Allende ne dopušta iskri da se ugasi. Svojim snažnim porukama i jasnim stavovima daje naslutiti kako će njezin sjaj, kao i sjaj svake žene koja se uhvatila ukoštac sa Golijatom života, svijetliti još dugo nakon što ih više ne bude.

“Mi žene želimo manje-više ovo: sigurnost, da nas cijene, da živimo u miru, da raspolažemo vlastitim sredstvima, da budemo povezane, a napose želimo ljubav.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)