“Volimo horor zato što volimo uzbuđenja – i zato što je siguran, zato što smo si u stanju neprestano govoriti: To je samo priča… to je samo priča… to je samo priča…“
(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)
Kada je davne 1880. književnik Milovan Glišić (zvan još i “srpski Gogolj”) napisao klasik srpskog (seoskog) realizma, pripovijetku “Posle devedeset godina” (temeljenu na srpskom “vampirskom folkloru”, inače izdanu sedamnaest godina prije slavnog “Drakule” Brama Stokera!), vjerojatno nije niti slutio kako će upravo njegova priča o ukletoj vodenici i Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru (koji je navodno živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin uz rijeku Rogačicu), postati predloškom prvog i najstrašnijeg jugoslovenskog horor filma – “Leptirici” iz 1973. koji je po strah gledatelja ostavio toliko silne posljedice da se nakon njegovog prikazivanja među narodom uvriježila izreka – “Tko je gledao “Leptiricu” sa sedam godina, nije spavao do dvadeset i pete.”
“Leptirica” je kultni status utvrdila već prvim prikazivanjima 1973. godine kada je na kino projekciji u Makedoniji jedan gledatelj navodno preminuo od srčanog udara u trenutku preobrazbe glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o “najstrašnijem filmu ikad snimljenom” pronio do svih krajeva bivše nam države te ga kao takvog pamte naraštaji gledatelja. Međutim, osim slavne “Leptirice” (a i nje samo zbog filma; za pretpostaviti je, naime, da su prilično rijetki oni koji poznaju Glišićevo pripovijedanje), teško da ćemo se na prvu domisliti kakvog djela, odnosno autora domaće književnosti strave i užasa. S polica nas, naime, gledaju horor legende poput Kinga, Barkera, Lovecrafta, Bradburryja, Mathesona ili Stevensona, oni su ti zbog kojih se osvrćemo u mraku, zbog kojih ne volimo klaune, napuštene kuće, tavane okovane paučinom, udaljene, samotne krajolike. Međutim, posežemo li dovoljno često za domaćim autorima koji više nego uspješno plivaju vodama horor i SF žanra? Ukazujemo li im dovoljno povjerenja da u knjižarama posegnemo upravo za nekim od njihovih naslova ili pak živimo u uvjerenju kako nas kvalitetno uplašiti mogu samo strana književna imena? Dalo bi se zaključiti kako je Milovan Glišić prije 144 godine dokazao suprotno, zar ne? Ipak, horor nije tek žanrovska ladica iz koje po potrebi izlaze vampiri, duhovi i zombiji. Strava i užas nisu uvijek krvoprolića i otkinuti udovi. Postoje i suptilne jeze, tako strašne i sveprožimajuće da ih se čitatelj ne može riješiti još dugo nakon što pročita posljednju stranicu.
U svojoj horor antologiji “Prime Evil” iz 1988., u kojoj su okupljeni poznati žanrovski autori poput Stephena Kinga, Petera Strauba, Clivea Barkera i drugih, urednik Douglas E. Winter osporava definiranje horora isključivo kroz prizmu žanra, navodeći: “Horor nije žanr, kao što je žanr misterija, znanstvena fantastika ili western. Horor nije samo neka vrsta fikcije, stvoren da bude marginaliziran na posebnim policama u knjižnicama ili knjižarama. Horor je emocija, možda najdublja i najstarija u povijesti.” Danijel Špelić, hrvatski pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar i scenarist, autor sad već zavidnog broja krimi i horor romana, među kojima se kao posljednji ističe kriminalistički naslov “Praznina”, složio se kako horor uistinu cilja na ljudske emocije, one najmračnije i najdublje te je često marginaliziran uglavnom stoga jer njegova suština kod velikog broja čitatelja izaziva nelagodu, ali ih istodobno i fascinira svojom istinitošću. “Svi se nečega plaše i pisanje o tome može biti dvostruki mač.”
Poznato ime hrvatske horor književnosti, Viktorija Faust (pravim imenom Sanja Petriška), autorica sedmodijelnog vampirskog serijala koji počinje najpoznatijim hrvatskim vampirskim romanom “U anđeoskom liku zvijeri”, sličnog je mišljenja. “Dodala bih da je strah najiskrenija emocija, pa se o njoj može govoriti u najsirovijim, najiskonskijim simbolima. Strah se može pobijediti, ali ne i uništiti, dok su svi drugi osjećaji podložni promjenama. Također, izdvajanje horora kao žanra tek je moderna umotvorina – većina pisaca u svom je spisateljskom vijeku napisala nešto što se može svrstati u taj žanr. Do izdvajanja je možda došlo jer su se neki pisci „specijalizirali“ samo za pojedinu vrstu izričaja koji uključuje horor element, ali i zato što smo sve više zatrpani golemom količinom doista lošeg štiva koje je napravilo boom u posljednje vrijeme, kad doista svatko može objaviti bilo što. Od gomile lošega sve je teže naći ono čitljivo, a kamoli dobro, što je u žanrovskoj literaturi osobito vidljivo.”
“Douglas E. Winter bio je vrlo ugledan i značajan za žanr horora, naročito u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, i imao je povlasticu osobno poznavati većinu najutjecajnijih i najpopularnijih horor pisaca u vrijeme kada je ova vrsta književnosti bila na vrhuncu i u punom kreativnom zamahu. Osobno mi je oduvijek bilo donekle zbunjujuće to pitanje da li je ovo ili ono žanr ili ne; nailazio sam na argumente koji su išli u prilog i jednoj i drugoj tvrdnji. Postoje stavovi da je horor podvrsta fantastike ravnopravna sa SF-om i fantasy literaturom; isto tako i da je horor atmosfera te kao takav može biti element bilo kojeg drugog žanra ili književnosti glavnog toka. Meni je nekako oduvijek bilo presudno to što sam horor knjigu znao prepoznati na polici u knjižari, i to na prvi pogled (netko je svojedobno za pornografiju rekao kako je ne zna definirati, ali je poznaje kad je vidi, međutim to jednako može važiti i za trilere, ljubavne, povijesne romane ili westerne). To, međutim, nipošto ne znači da je time horor – kako Winter kaže – „marginaliziran“, a pogotovo to nije bio u vrijeme kada je Winter bio najagilniji i najprisutniji na teorijskoj horor sceni. Stoga bih rekao da horor za mene jest žanr, jer ima svoje karakteristike i unutrašnje zakonitosti po kojima se razlikuje od drugih žanrova.“
(Goran Škrobonja, srpski pisac horora i fantastike, prevoditelj, scenarist i pravnik)
No horor i dalje ostaje privlačan mnogima. Mogli bismo reći kako je horor jedan od najparadoksalnijih žanrova, onaj koji privlači sljedbenike elementima koji se općenito smatraju odbojnim i odvratnim. Naime, ljudi u svakodnevnom životu inače nastoje izbjeći nasilje, krv, opasnost – sve ono što u njima izaziva strah i gađenje, dok se kroz žanr horora usmjeravaju upravo ka tome. “Postoji nešto neodoljivo privlačno u lučenju adrenalina dok ispitujemo vlastite granice, zar ne?” pita se Jelena Hrvoj, mlada hrvatska autorica brojnih naslova iz žanra horora i fantastike, poput “Štorke”, “Durgine kuće”, “Drakone” ili pak “Ozirisove djece”, pa nastavlja: “Voljela bih se ovdje poslužiti primjerima iz stvarnog života – recimo, dogodi se nešto strašno, pronađeno je truplo u koritu rijeke ili se dogodila teška prometna nesreća. Velik broj ljudi sjatit će se kako bi vidjeli što se događa, dok su istodobno vrlo svjesni da bi im ono čemu će svjedočiti moglo ostaviti trajan trag na psihičkom zdravlju. Ljudima je urođena znatiželja; privlačno je ono što se “ne smije”, a može se promotriti u granici društveno dopuštenoga. Čak sam negdje pročitala (ako je tvrdnja istinita) da ljudi često ispituju strašne stvari kako bi nesvjesno pojačali instinkt za preživljavanjem.”
Promatranje straha kao jedne od najstarijih ljudskih emocija, tzv. primarne emocije koja kod ljudi izaziva reakcije na više razina, psiho-fiziološkoj, psiho-socijalnoj, ali i razumsko-duhovnoj, nije strano niti piscu Goranu Škrobonji. “Moderno doba nam donosi moderne razloge da strahujemo – najnoviji koji mi pada na pamet jest zapanjujuće brz razvoj umjetne inteligencije i mogućnost singulariteta, odnosno onog trenutka kada će strojevi postati svjesni. I nikako ne mogu tvrditi kako pomisao na to u meni ne izaziva duboku nelagodu koja lako može prerasti u pravi strah. Horor u književnosti (na TV-u, u kinu, stripu) privlačan je širokoj publici upravo zbog toga što joj donosi mogućnost da se sa svim tim nasiljem, krvlju i opasnostima suoči bez stvarnih posljedica, u kontroliranim uvjetima, te tako dolazi do katarze prijeko potrebne u ovo doba koje nas zasipa stresom sa svih strana. Ta katarza nam donosi svojevrsno olakšanje, koliko god kratkotrajno bilo. Kao što je Stephen King rekao, “dok gledamo heroinu kakvog horor filma kako prilazi, uz napetu glazbu, zatvorenim vratima i hvata se za kvaku, želimo povikati da to ne čini, jer se iza tih vrata može nalaziti strašno čudovište; ali uzalud, ona ta vrata otvara i – zaista – pred njom je jezivo stvorenje visoko tri metra spremno da je rastrga. Ali u tom uzbuđenju i izražavanju straha za protagonisticu filma, jednim dijelom svog bića osjećamo i olakšanje – uistinu jest riječ o monstrumu visokom tri metra, ali mogao je biti visok i pet…”
Kaže se da je strah najjači i najopasniji kada bježimo od njega, odnosno kako je to svojedobno zapisao filozof Fichte: “Svako strašno priviđenje nestaje pogledamo li ga ravno u oči.” Katkad, kad je horor u književnosti u pitanju, taj faktor jeze izostane, pa se čitatelj do kraja knjige silno nastoji uplašiti, barem nesigurno osvrnuti iza ramena ili pak nervozno promeškoljiti, no bezuspješno. Priči jednostavno nedostaje taj neki faktor x, onaj koji bi nas pogodio ravno u središte amigdale i pošteno nas preplašio. Viktoria Faust uspješnost, odnosno kvalitetu neke horor priče veže uz korištenje simbola s kojima će se moći poistovjetiti veći broj ljudi. “Znamo da čudovišta ne postoje, no u pojedinim vrstama čudovišta različiti ljudi prepoznaju različite osobne strahove. Ako zanemarimo žanr, uvijek je dobra ona priča s kojom se možemo najbolje poistovjetiti.” S preduvjetom poistovjećivanja slaže se i Goran Škrobonja, naglašavajući važnost uvjerljivih i dopadljivih protagonista, bez kojih su i najbolja ideja ili zaplet uzaludni. “Kao što je Clive Barker rekao – pravi junak horora na kraju priče ili romana mora proći kroz nekakav preobražaj; ne mora nužno stradati i tragično skončati, ali ga doživljaj onoga što priča/roman donosi mora izmijeniti – možda završi osakaćen, bilo fizički, bilo mentalno”, zaključuje Škrobonja.
Baš kao i bilo koji drugi žanr, niti horor književnost nije lišena zabluda, stereotipa, pogrešnih pretpostavki, počevši od onih da su oni koji je stvaraju i sami nekakvi mračnjaci, potencijalni psihopati (a bilo je, nažalost, i takvih tumačenja, čak i od ljudi koji su se voljeli svrstavati u knjišku elitu) ili u najmanju ruku, čudaci fascinirani stravom, smrću, svime pomaknutim i bizarnim, pa do uvjerenja kako horor literatura nikako ne može biti kvalitetna, već uglavnom šund, razbibriga dokonih freakova koji čekaju zore živih mrtvaca ili u Derryju s klaunovima trče za crvenim balonima. “Najveća zabluda leži u činjenici da se na pisce horora gleda kao na poremećene, društveno neprilagođene individue koje pronalaze užitak u krvavom. Istina je daleko od tog mišljenja. Smatram da je horor neopisivo težak za pisanje, a pisci koji se dobro snalaze u ovom žanru najčešće su iznimno emotivno zrele osobe, osviještene prema pojedincu i društvu. Svjesni su granica, emocija i ne ustručavaju se prenijeti poruku koja će čitatelju ostati kao podsjetnik na to da svijet nije uvijek ružičast”, objasnila je Jelena Hrvoj.
“Horor priča najbolje funkcionira onda kada nije izravno horor priča. Dobra priča mora zainteresirati čitatelja bez obzira na žanr, nakon čega dolaze, kako ja to volim reći, popratni “specijalni efekti” poput atmosferičnosti, straha i napetosti.“
(Danijel Špelić)
A što je s domaćom horor književnom scenom? Ima li nade za neke nove leptirice, izbavitelje, davitelje protiv davitelja? Ili će najveća strava ostati činjenica kako uporno odbijamo raditi na agilnijoj promidžbi kvalitetnih domaćih pisaca koji ulaze u kategoriju horor žanra, odnosno izgradnji domaće žanrovske scene? “Žao mi je ovo reći, ali žanr horora u Hrvatskoj kao takav jedva da postoji. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojati autore koji koketiraju sa ovim žanrom. Viktoria Faust, Danijel Špelić, Davor Špišić su tri imena koja mogu navesti bez da se upuštam u dublje pretraživanje. Nesumnjivo da ih ima još, no nitko od nas (ovdje navedenih i nenavedenih) nije “razvikan” ili zastupljen kao pisci drugih žanrova.” “Prozvani” Danijel Špelić i Viktoria Faust oboje ističu manjkavosti domaće horor scene; Špelić kroz nedostatak “prepoznatljivog brenda”, odnosno činjenicu da nekoliko pisaca predstavlja SF, nekoliko horor, nekoliko kriminalistički žanr i konačni rezultat jest taj da većina tih romana ima „ukus stranih djela“. Viktoria Faust u svom je objašnjenju bila malo slikovitija, kako zapravo i priliči temi. “Ako govorimo o hrvatskim autorima koji pišu horor, toga gotovo da i nema. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke (i to osobe koja neodgovorno rukuje motornom pilom). Ako govorimo o izdavaštvu u cjelini i prijevodima svjetskih autora, tu je situacija u posljednjih nekoliko desetljeća nešto bolja, iako se objavljuje samo ono svjetski najpopularnije, izbrušeni autori za koje izdavači znaju da će ih moći prodati. Mnogo onih “neobrađenih dijamanata” ostaju nepoznati jer nisu dovoljno profitabilni.”
Situacija na srpskoj književnoj sceni u nekim je segmentima malo popunjenija, barem ako je suditi po Goranu Škrobonji. “Početkom devedesetih sam pokrenuo ediciju horor književnosti Košmar, i u njoj objavljivao Kinga, Barkera, Herberta. Osim nekih velikih izdavačkih kuća poput – govorim za Srbiju – Lagune, Vulkana ili Čarobne knjige, tu je i Orfelin, koji svojom horor edicijom pokriva sve ono što je na ovim prostorima bilo propušteno – od klasika i gotičkih romana, do nekih manje poznatih suvremenih pisaca. Opet, mislim da neki pisci, poput Ramseyja Campbella ili Roberta McCammona i te kako zaslužuju da budu prevedeni na naše jezike i predstavljeni publici željnoj dobre horor književnosti.“
Kako bilo, možda se hororu ipak ne piše tako crno; za mnoge je stvari jednostavno potrebno vrijeme, a u kojem će smjeru ići, predstoji nam vidjeti. Kako izreka kaže, voda izdubi i kamen nakon izvjesnog vremena.
I termiti, doduše, za izvjesno vrijeme izglođu kuću, ali ostavimo pesimizam po strani.
Napokon, možda nam je žanr horora zapravo svima nekako i najbliži. Kako je Stephen King jednom rekao: “Čudovišta su stvarna, baš kao i duhovi. Oni žive u nama, i ponekad pobjeđuju.”