Naziv djela: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”

Ime autora: Christel Petitcollin

Naziv izvornika: “Je pense trop: Comment canaliser ce mental envahissant”

S francuskog prevela: Jelena Butković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Poetika j.d.o.o.

“Tko bi pomislio da inteligencija može donijeti toliko patnje i učiniti da budemo nesretni? Pa ipak , oni se upravo na to žale. Uostalom, uopće se ne smatraju inteligentnima. Zatim, kažu da njihov mozak nikad ne miruje, čak ni noću, da se u njemu neprestano roje sumnje, pitanja, da neprestano sve propitkuju i da njihovoj pretjeranoj osjetljivosti ne može promaknuti nijedna pojedinost. Htjeli bi smiriti um. A najgore im je što osjećaju da ih svijet doživljava kao drukčije, da ih ne razumije i to im nanosi bol. Zato često zaključuju: “Ja nisam s ovog planeta!”

(“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin)

Christel Petitcollin, psihoterapeutkinja i trenerica u području komunikacije i osobnog razvitka, u ovoj je knjizi, koja je vrtoglavom brzinom postala jednim od najprodavanijih publicističkih naslova, iznimno vješto i argumentirano “na ovaj planet” smjestila osobe čija je iznimna (sp)osobnost predmetom njezina rada. Iznimnomisleći, kako ih Petitcollin naziva, ljudi su, kako im i samo ime govori, koji previše misle; katkad u tolikoj mjeri opterećeni hipersenzibilnošću da im to otežava svakodnevno funkcioniranje. Kroz sedamnaest godina svoje terapeutske prakse, autorica ih je susrela mnogo; dovoljno za odluku kako im treba posvetiti čitavu knjigu i objasniti ostatku svijeta kako nema ničega lošeg niti zabrinjavajuće neobičnog u razmišljanju na intenzivan, neprestano propitkujuć način.

Upoznavajući čitatelja sa osobinama iznimnomislećih ljudi, Petitcollin ne propušta naglasiti kako nije u pitanju bolest, već jednostavno drugačiji mentalni ustroj – neurološka osobitost koja njihove misli oblikuje na drugačiji, detaljniji, kreativniji način. “Bombardirani informacijama, oni pamte mnoštvo pojedinosti i pomoću te gomile podataka pokušavaju predvidjeti i dokučiti ostalo. Postavljaju sebi tisuću pitanja i često su u emotivnom stanju nepovjerenja i napetosti, posebno pri prvom susretu.” Analizirajući svaki detalj – boju glasa, odjeće, pokrete, mirise, zvukove te dodatno “secirajući” svaki od njih do najsitnijeg detalja zvuči (i posve sigurno jest) nevjerojatno zahtjevno za osobu koja ima potrebu isto činiti, no u isto vrijeme postaje izazovom i za njezinu okolinu koja se nalazi u “unakrsnoj vatri” između prihvaćanja “prekomjernog razmišljanja” kao jedinstvene karakteristike ili shvaćanja istog kao nekakvog psihičkog poremećaja, što to svakako nije.

Petitcollin obrazlaže fenomen iznimnomislećih kroz utjecaj više različitih čimbenika – od hiperestezije, mnogo veće razvijenosti pet osjetila nego kod drugih osoba, pa sve do Kasandrinog sindroma, prema kojem iznimnomisleći nerijetko (opet zahvaljujući svojoj hipersenzibilnosti) znaju što će se dogoditi, no svjesni su kako ne mogu utjecati na buduće događaje, jer ih okolina doživljava “kao one koji kvare zabavu i zloguke proroke”. Tako stečena nesigurnost sputava karizmu potrebnu da bi s drugima mogli podijeliti svoje vizije i razmišljanja, te se iznimnomisleći uvijek iznova povlače u sebe. Na onaj “drugi planet” kojemu tako često misle da pripadaju.

No, ako je suditi po statistici, iznimnomisleći čine čak 15% ukupne populacije, što je preznačajna brojka da bismo ih, smatra Christel Petitcollin, tek tako odbacili kao društveno “nepodobne” bez prilike na ravnopravnu integraciju u društvenu zajednicu. Autizam, Aspergerov sindrom, disleksija, hiperaktivnost…također ulaze u skupinu složenih i razgranatih misli s hiperestezijom, no autorica ističe kako je riječ tek o dijeljenju zajedničkih obilježja, bez potrebe za etiketiranjem, jer svatko je priča i “mislilac” za sebe koji zaslužuje jednaku pozornost i prihvaćanje.

“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju” knjiga je složenog i detaljnog pristupa sveprisutnoj, no prilično zanemarenoj problematici, pa koliko god rečenica ispisali o njoj, opet bismo propustili reći kakvu iznimno važnu stvar. I nije namijenjena tek uskom krugu čitatelja. Naprotiv, namijenjena je svakome od nas. Onima koji previše misle o svijetu koji ih okružuje i o svijetu koji nedovoljno razmišlja o onima kojima je okružen. I šalje vrlo jasnu i pamtljivu poruku:

“Samo dijete ima potrebu za bezuvjetnom ljubavlju da bi se izgradilo. Odrasla osoba može bez nje. Ne trebate se sviđati cijelome svijetu da biste preživjeli.”