Naziv djela: “Ljeto. Ptica. Plavo.”

Ime autora: Akemi Dawn Bowman

Naziv izvornika: “Summer Bird Blue”

S engleskoga prevela: Nika Perić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

Tuga je čudovište – ne izvuku svi živu glavu, a oni koji uspiju često ostanu slomljeni. Od trenutka kada šesnaestogodišnja Rumi Seto u prometnoj nesreći ostane bez dvije godine mlađe sestre Lee, ta čudovišna tuga postaje jedino mjerilo njezina života. Majka, potpuno zaokupljena žalovanjem za stradalom kćeri i nesposobna sama izboriti se sa gubitkom, šalje Rumi svojoj sestri, teti Ani, na Havaje, ostavljajući kći u košmaru tuge i bijesa. Gotovo rajski, havajski krajolik vječnog sunca, boja i mirisa u surovoj je suprotnosti sa Ruminom patnjom, golemom potisnutom tugom tinejdžerice koja, u najosjetljivijim godinama pronalaženja vlastitog identiteta, gubi ono najvažnije što ga je nadopunjavalo i definiralo – voljenu sestru. Tog je ljeta sa Leom umro dio nje, ali i sva ona glazba i stihovi koju su zajedno stvarale, pa kada na Havajima bude primorana iz krhotina starog složiti sliku nekog novog, drugačijeg života, onog u kojem nema njezine sestre, Rumi će otkriti kako se utjeha i nada skrivaju na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo pronaći.

“Jer od sada, svaki dan koji proživim jest dan koji Lea neće dobiti – još jedan dan u kojem se njezine ruke neće mijenjati. Kad budem gledala svoje ruke, vidjet ću kakve bi i njezine bile.

To mora nešto značiti, baš kao što i ocean mora nešto značiti, jer mi ponestaje stvari koje išta znače.”

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Čovjek nikada ne preboli velike gubitke. Isplače ih, izvrišti, odšuti. No, uistinu ne preboli. Samo nauči živjeti s njima. Nauči živjeti sa golemom prazninom negdje duboko u sebi. Prazninom na čijem se mjestu nekada nalazio dio njega koji su voljeni mrtvi zauvijek odnijeli sa sobom.
I kada tuguje, čovjek žali upravo za tim dijelom. Dijelom sebe kojeg više nikada neće imati, ma koliko suza prolio, koliko god vremena prošlo.

“Ljeto. Ptica. Plavo.” priča je o takvom gubitku; onom koji iščupa nešto iz same dubine našeg bića, i mi ne znamo što je to, niti kako je nastalo, niti zašto je postojalo, no znamo kako ne možemo živjeti bez toga. Rumi žaluje opterećena krivnjom i bespomoćnim bijesom, onim koji divlja poput vulkana, izmučen spoznajom kako su je napustili i živi i mrtvi – majka bez riječi utjehe, sestra bez riječi oproštaja.

“Moja se sestra savršeno uklapala u ovaj svijet. Ja sam onaj višak koji pronađeš u kutiji nakon što si sve već sklopio. Svi znaju da taj dio pripada nekamo, ali sve savršeno funkcionira i bez njega pa završi u smeću.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Kada drugi ljudi pronađu put do jezgre njezinog života – neki osmijehom, neki šutnjom – Rumi će smoći snage nastaviti. Nikada više tamo gdje su ona i Lea stale, već na novom početku koji u ovom životu pripada samo njoj, ali čijim njezina sestra ostaje neraskidivim dijelom. Pa kada njihova pjesma “Ljeto. Ptica. Plavo.” konačno dobije završetak kakav zaslužuje, u zvuku ukulelea zauvijek ostaje zarobljen i Lein glas. Samo ovaj put ima zvuk utjehe. Utjehe kako voljeni nikada ne umiru. Ne dok je onih koji ih se sjećaju. 

“Tuga je samo gost, ali duže ostaje ako primijeti da se skrivaš od nje.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)