Naziv djela: “Ne dao Bog većeg zla”

Ime autora: Goran Tribuson

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Pisanje o većini Tribusonovih djela nalik je prisjećanju na vlastito odrastanje; fragmenti nekih toplih, veselih obiteljskih uspomena miješaju se sa sjetom bezbrižnog djetinjstva, naivnošću mladenačkih razmišljanja i idealizmom koji nužno ide uz njih.
“Ne dao Bog većeg zla” jedna je od takvih priča – ona svakog od nas; posve životna riznica zgoda, tuga, propuštenih prilika i stečenih zaloga za budućnost, kakvom god se ista ispostavila. Protkana je onim prepoznatljivim “tribusonovskim” humorom i ležernim narativom s kojim neizbježno imate osjećaj kao da se pisac obraća upravo vama, kao da ste stari poznanici koji su se sastali na kakvoj kavici ili čaši piva, pa sada prebirete po uspomenama razmišljajući kakvi ste bili i kakvima ste mogli postati.
Prateći odrastanje Siniše Ančića zvanog Frula od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je glavnom liku bilo deset godina, pa sve do Frulinih ranih studentskih dana, Tribuson nam, bez sladunjavosti koja često prati nostalgična zazivanja sjećanja, opisuje čitavo desetljeće odnosa između različitih naraštaja, prijateljstava, ljubavi.
Odrastanje uz vječito namrgođenog oca Branka, dobrohotnu i zaštitnički nastrojenu majku Nevenku čija je uloga arbitra između oca i ostatka svijeta neizostavni dio pozornice Sinišinog odrastanja, baku Ružu, buntovnu sestru Bibu koja jedina ima petlje usprotiviti se i reći što doista misli, problematičnog ujaka Emila i prijatelja Zumzu koji mu otvara nove ljubavne i životne vidike (od kojih mnogi nisu posve jasni niti Zumzi niti Fruli), oblikovat će Sinišu u mladog čovjeka koji će tek kada prijeđe prag odrastanja razumjeti svu suptilnu važnost roditeljskih i djetinjastost prijateljskih poruka tijekom tog desetljeća.

“[Zumzo] Zalazak sunca, reče on zagledan u krpu. Jebote…sve što je ostalo od moje ljubavi. Mrcina me neće. Kaže da sam predebeo za nju i da dođem kad skinem deset kila. Odlučio sam smršaviti, ali kad sam došao doma s te sekcije, našao sam na štednjaku podgrijane ćufte u paradajz sosu pa sam pojeo jedanaest komada. Kužiš, nad tom sam zdjelom shvatio da naša veza nema budućnosti.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Čak i onima rođenima mnogo poslije tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, evociranje uspomena na tipičan provincijski život u jednom gradu bivše Jugoslavije, kao i na karakteristične fenomene tog vremena kao što su rock’n’roll, vinil ploče, rifle, pojava televizije, izazvat će osjećaj nostalgije koji je neminovan u svakom djelu u kojem se u razdoblju djetinjstva prepoznaje jedan posve intimni okvir sjećanja.

“… U tom mi je času sve bilo nevažno prema novom televizoru, prvom u našoj kući, drugom u našoj ulici. Otac je sjedio nasred sobe ispred raspakiranog televizora, okružen kartonom, valovitom ljepenkom, ostacima špage, zgužvanoga papira i ostalih dijelova ambalaže koju je, kako sam nagađao, odstranio u velikoj hitnji i nestrpljenju da čim prije osposobi novu kućnu igračku.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Uzrečica “Ne dao Bog većeg zla”, koju u Tribusonovim autobiografskim zapisima “Rani dani” često izgovara piščev otac, postala je lajtmotivom ovog romana, ali i univerzalnim simbolom tog i svakog vremena koje će uslijediti; jednostavna misao koja u nekoliko riječi idealistički sažima rješivost svih problema kojima je, poput kamenčića, posuta staza svačijeg odrastanja.

“I dok je snijeg škripao pod našim nogama, pomislio sam kako bi naše sjenke, onom koji bi nas promatrao s prozora ili iz prikrajka, mogle izgledati poput grotesknih, ali pomalo sjetnih prilika s kraja kakvog crtanog filma. Samo nam je nedostajao onaj krug koji bi nas poput fotografske blende izdvojio iz svijeta, a potom smanjio i utopio u mrak.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)