Naziv djela: “Njemačka kuća”

Ime autora: Annette Hess

Naziv izvornika: “Deutsches Haus”

S njemačkoga preveo: Dalibor Joler

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Znaš’, rekla je otvarajući mu bocu piva, ‘ovdje unutra imam malu komoru.’ Pokazala je na svoj trbuh, ravno ispod srca. ‘I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na sreću više ne znam što je u njoj. Pet Rusa? Deset Rusa? Moj pokojni muž? I koliko mrtve djece? Nemam pojma. Vrata su zatvorena i svjetlo je ugašeno.”

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

Ljudska patnja nema rok trajanja. Jednom prouzročena, prenosi se s generacije na generaciju, mijenjajući oblike, no uvijek živeći u malim komorama ljudskih duša. Katkad izlazi na svjetlo dana tražeći osvetu, katkad je izjeda grižnja savjesti, katkad dolazi po utjehu, a sve ne bi li nekako okajala svoje postojanje, pronašla razlog svog brutalnog začetka.

Dvadesetčetverogodišnja Eva Bruhns tih je šezdesetih godina prošlog stoljeća tek oštroumna djevojka, prevoditeljica poljskoga jezika; mlada žena puna snova, putenosti sputane očekivanjima okoline i tankim živcima koji joj se spočitavaju kad god iz nje progovori ona prava Eva, gorljiva i željna iskusiti život i ljubav. Pokušavajući izbjeći sudbinu usidjelice ili pak usud starije sestre Annegrett, čiji je život niska ljubavnika i mračnih načina dokazivanja svrhe vlastitog postojanja, Eva počinje vezu sa Jurgenom Schoormannom, imućnim nasljednikom trgovačke tvrtke u nadi kako je upravo taj samozatajni mladić ljubav njezina života. No, snove o budućnosti i uigran ritam života „Njemačke kuće“, gostionice u „pristojnom“ dijelu frankfurtske Ulice Berger u vlasništvu Ludwiga i Edith Bruhns, Evinih roditelja, prekinut će poziv iz odvjetničke pisarnice u kojem Evi biva ponuđeno prevoditi iskaze poljskih svjedoka na suđenju nacističkim časnicima za zvjerstva počinjena u koncentracijskom logoru Auschwitz, mjestu u kojem i desetljećima nakon zatvaranja željeznih vrata i prestanka tog „rada koji oslobađa“, bol urla jednakom snagom.

Upravo u tom trenutku započinje priča koja će probuditi duhove čija su imena zauvijek zapisana brojevima na njihovim nadlakticama i podići vjetar koji će među zidove sudnice, ali i u sobe „Njemačke kuće“ obitelji Bruhns, donijeti miris paljevine iz Istočnog bloka Auschwitza. Da zlo nikada ne dolazi u obliku u kojem smo ga zamišljali, spoznat će Eva slušajući svjedočenja preživjelih logoraša te otkrivajući kako muškarci na optuženičkoj klupi, „tako uredno obrijani, tako čisti i civilizirani, na prvi pogled nisu izgledali drugačije od ostale gospode na tribini za gledatelje.“

„Naprijed su trebali sjediti glavni počinitelji s najtežim optužbama,  a iza njih bezazleniji slučajevi. Ako se uopće može govoriti o nečemu bezazlenome. Je li onaj koji ubije deset ljudi bezazleniji od onoga koji ubije pedeset?“

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

„Njemačka kuća“ govori o okajanju grijeha, žrtvi paljenici koju svatko od likova podnosi na oltaru svoje duše u svom neprestanom traganju za utjehom. Hoće li netko biti bliže iskupljenju ako dvadeset godina kasnije zamoli bivšeg zatvorenika iz Auschwitza da mu obrije glavu; hoće li znati cijeniti žrtvu ako prigrli prošlost pronađenu u daru maurskoga kralja – djeliću božićne piramide izgubljene jednom davno u kući u sklopu logora Auschwitz? Možemo li sami biti izvorom bolesti kako bismo dobili priliku biti svemoćnim isjceliteljima?

Odgovor je neizvjestan jednako kao i ljudska priroda, ono zemaljsko, gorko i istodobno ljekovito. No, jedno je sigurno – u potrazi za pravdom, utjehom i vlastitom istinom …

„Teško je biti čovjek.

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)