Naziv djela: “Pauk u meskalinu”
Ime autora: Mehmed Begić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.
“… Ono što je odabralo da volim
diše pod kožom sporo i hipnotično.
Pluta kao pauk u meskalinu.
Hrani rastrzane misli
miluje mi kožu.
Do nepodnošljivosti razvlači
lice u osmijeh
i korak u putovanje.
(ulomak iz pjesme “Bog mudrosti”, zbirka “Pauk u meskalinu”, Mehmed Begić)
Treba biti mornar i vidjeti stvari koje drugi samo slute, zapisuje Mehmed Begić, mladi književnik koji rođenjem pripada Čapljini, prebivalištem nikaragvanskom središtu Managui, a perom nekom beskrajnom svemiru riječi, u svojoj najnovijoj zbirci pjesama “Pauk u meskalinu”. I doista, Begić u svojim pjesmama gleda daleko, mnogo dalje od svakidašnje jadikovke svijeta kakvog poznajemo, u kojem ga melju oštri zubi konzumerizma, dalje od žabokrečine u kojoj životari čovjek današnjice i bori se s vjetrenjačama istrošenih ideologija. Meskalinom snažnih, melankoličnih riječi neumorno hrani svog pauka, tjerajući ga da uvijek iznova plete mrežu, čvršću i otporniju od one prethodne – u nju hvata ljubav, sjećanja, nedokučive istine tijela i ogoljene laži duše.
“U kalendaru je jasno označen dan koji ne pripada nijednoj osobi” – pravimo se da razumijemo tu jednostavnu misao, pohranjujemo je u sive moždane stanice s onakvom lakoćom s kojom ju je Begić odložio na papir, no njezina je težina ogromna. Pritišće nas poput tih daljina koje “po pravilu razdvajaju”, a darova u rastancima uistinu nema. Svatko je zamjenjiv, zaista jest, i to je ono što nas vrijeđa, nasilno nam otvara oči u Begićevim stihovima. Njegova je introspekcija poput zrcala, u njoj su odrazi i naših slabosti koje su “poput sutona – čekaju trenutak pred izdisaj sunca da ožive ono smješteno između divljanja i divljenja” . Ne postoje unaprijed pripremljene lekcije koje bi nas naučile (pre)živjeti, učimo iz tragova svojih prethodnika i proučavanjem vlastitih stopa; koliko god se tome opirali, na kraju uvijek progovaramo jednim, zajedničkim jezikom, onim koji se prostituira u ustima svakog od nas i ima isti okus za slobodu, smrt i praštanje. Riječ nas porobljava i oslobađa, a to isto čine i stihovi Mehmeda Begića. Nalik su laganom, sporom putovanju, onom tijekom kojeg ne razmišljamo o odredištu, ne zamaramo se prijevoznim sredstvom i mjestima koja moramo obići, već smo samo putnici bačeni na stazu, otvorenih očiju i gladnih usta, spremnih progutati svijet prije nego što i sami u njemu budemo progutani. U naše žile prodire meskalin iz Begićevog pauka, pa uplićemo svoj uzorak u tu kaotičnu, čudnu mrežu sjećanja, zaborava i lutanja i prepuštamo se. Ionako je “spoznaja sladoled koji se topi u ljetu nečijih ruku”, pa uživajmo u tom trenutku prije “nego što se stih prelomi i dan više ne liči na pjesmu”. Mehmed Begić nudi nam taj trenutak, nenametljivo i plaho, no nikako u rukavicama. Sve je kod njega jasno i neumoljivo. A kad koricama zapečatimo posljednji okretaj stranice, možda, ali samo možda znat ćemo “koliko uzdaha vrijede sjećanja.”