Naziv djela: “Pljuštale su ptice”
Ime autora: Jocelyne Saucier
Naziv izvornika: “Il pleuvait des oiseaux”
S francuskog preveo: Dalibor Joler
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Hena com
“Ovdje nitko ne želi umrijeti, dodao je brže-bolje, ali nitko ni ne želi život koji više nije njegov.”
(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)
Izranjajući iz dubina gustih šuma jezerskog predjela Ontarija, “Pljuštale su ptice” svojim naslovom gotovo kao da obećava liričnost, neku nježnu snovitost u koju ćemo biti uljuljkani već s prvim rečenicama kanadske autorice i novinarke Jocelyne Saucier. No njezino je pripovijedanje nerijetko samotno i melankolično, prožeto samodostatnošću i povlasticom slobode izbora koju uživaju Tom, Ted i Charlie, tri prijatelja koji su u izoliranim tišinama kanadskih šuma odlučila provesti posljednje godine svog postojanja. Daleko od ljudi i civilizacije, a blizu slobodi.
Osamdesetšeststogodišnji Tom, osamdesetdevetogodišnji Charlie i Ted Boychuck kojeg se starost više ne tiče, jer je upravo preminuo, odabrali su dočekati smrt pod vlastitim uvjetima – u kolibama koje su sami sagradili, svaki sa vjernim psom, malenim vrtom i metalnom soljenkom napunjenom strihninom na kuhinjskoj polici – “tajnom sastojku” namijenjenom trenutku kad postojanje postane nepodnošljivo. Napustili su dotadašnje živote i odabrali asketsko i osamljeno bivanje u surovom krajoliku, no za njih je njihova žrtva opravdana i isplativa.
Nitko odavde ionako ne odlazi živ, pa imati mogućnost izabrati trenutak tog odlaska kad kvaliteta života ostane daleko iza kvantitete, postaje posljednjim utočištem slobode vremešnim protagonistima. Iako je pravo na dostojanstvenu smrt i potpomognuto samoubojstvo jedno od najosjetljivijih pitanja vezanih uz ljudska prava, Saucier im je u “Pljuštale su ptice” pristupila iz posve drukčijeg kuta. Progovorila je o njima suptilno, utkala ih je u proces starenja, preispitivanja životnih izbora i suočavanja s jednostavnom mogućnošću da njezini protagonisti, kad im banalnost svakodnevice i starenje posve zatamne sjaj u očima, imaju pravo na tu konačnu slobodu.
“Otići s ovoga svijeta ne tjerajući druge da se s tobom opraštaju, znak je poštovanja prema onima koje ostavljaš iza sebe. Oproštaj ni za koga nije dobar.”
(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)
Izvjesnost njihovog polaganog prolaska posljednjom etapom životne utrke remeti dolazak dviju žena – starice Marie Desneige koja je posljednjih šezdeset i šest godina života provela u psihijatrijskoj ustanovi te fotografkinje u srednjim četrdesetima u potrazi za jednim od posljednjih preživjelih nakon Velikih požara, točnije onog koji je 29. srpnja 1916. izbio u Mathesonu i u kojem je vatrena oluja u jednom danu progutala nekoliko gradova i odnijela više od dvjesto života. Jedan od sretnika koji su preživjeli strašni požar navodno je bio i Ted Boychuck, no i on je, proživjevši dug i gubitcima protkan život, umro i pokopan u sjenovitim krošnjama svog posljednjeg utočišta. Umro je od smrti, objasnila su fotografkinji njegova braća po samoći, Charlie i Tom, ali njegovom je smrću završeno tek malo poglavlje priče koja seže mnogo dalje, daleko izvan naizgled beskrajnih šumskih predjela.
“Pljuštale su ptice” pripovijest je koja teče usko, ali duboko; njezine su rečenice rijeka ponornica koja neprimjetno pronalazi pukotine u čitatelju-namjerniku i protječe kroz njega naplavljujući gotovo eteričnu energiju i mirise borealnih šuma, sjetu kakvom zrače stare fotografije i izblijedjeli ožiljci te onu posebnu vrstu nade kakva se rađa u smiraj života, onu najrjeđu i najsnažniju. Ona je vješta metafora, oda slobodi i labuđi pjev glavnih junaka – duboke su kanadske šume njihova rijeka Maiandros, a mi osluškujemo mrmor njihovih posljednjih pjesama. Zaneseni tom tihom, nenametljivom melodijom, možda na trenutak zaboravimo kako je svaki kraj ujedno i početak. I da je svakom početku unaprijed namijenjeno skončati. I da je između toga život, a njega ne živimo kao da nikad nećemo umrijeti, već ga živimo najbolje što možemo upravo stoga što smo svjesni vlastite smrtnosti.
“…uvijek samo ljubav objašnjava ono što ne možemo razumjeti.”
(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)