Naziv djela: “Pop”

Ime autora: Edi Matić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Iako opisanog kao djelo s elementima kriminalističkog romana, već nakon nekoliko stranica iz “Popa” je potekla beskrajna tišina mora pod bonacom koje, pomiješano s mirisima smilja, lavande i brudeta, valima oplahuje i oplakuje taj Matićev škoj koji se uvlači pod kožu svakome tko zakorači na njegove obale. Zna Edi Matić kako “okruženima morem vrijeme sporije teče”, pa se tako katkad čitatelju učini da je u nekoj drugoj dimenziji, odijeljen od stvarnosti, a da je život sažet tek u dah ribarovog iščekivanja dok sluti trzaje udice iz večernjih valova. Jednostavnost življenja primarna je potreba, pa kad se Perka Stankova i Anica Mihić sunčaju na grobnim pločama pod crkvicom, razumijemo i mi svu istinitost riječi kako je “u ostacima ljeta maleno groblje nudilo sve što im danas treba: more koje pljuska oštre stijene, ugrijane podloge za bolna leđa, sunce na umornim licima i, kad ustreba, dovoljno hladovine od širokih borovih krošnji. Tu su se osjećale sigurno, iako bi promatrač mogao pomisliti o uzaludnosti takve sigurnosti jer je traže baš od onih koji su ih napustili.” Don Marko, Perka Stankova, Hegel, Mikula, Nobel, Ćuoro i sva silna i živopisna galerija likova što se rasula po “Popovim” stranicama kao smrvljeni suhozid, odvodi nas na putovanje sa kojeg će biti teško vratiti se.

Negdje se i nekako u tu otočku dimenziju iskrcao i Jadran Grobarek, lažni fratar u bijegu od zlih ljudi i zapravo istinski čovjek u potrazi za utočištem kod onih dobrih, onih koji žive u mikrosvemiru neimenovanog dalmatinskog otoka koji “svoju grubost ne skriva, viče je i izruguje se svim, od rođenja pa do smrti.”

Shvatit će Grobarek, ubrzo nakon što mještanima naizgled vješto nametne varku o svojem poslanju i identitetu, to i da se od sebe ne možeš skriti, dopuštajući otoku da ga uvuče u svoje mreže, nametne mu se polagano i neposredno, kao da je oduvijek dio njega.

“Jurio je prema zamišljenom skrovištu iz kojeg će na prošlost gledati sa sigurne udaljenosti, isti, no u nekakvom drugom tijelu, skriven i maskiran, nevidljiv poznatom svijetu koji napušta… Kateheze, sakramenti, liturgije, latrije, dulije, evanđelja, Marko, Matej, Luka, Ivan, zapovijedi, poslanja, svete mise, crkveni redovi, sve se u jednom trenutku uskomešalo u Jadranovoj glavi. Do sada je lako živio pored njih, nisu ga zanimali izrazi ni značenja pojmova u koje nije vjerovao.”

“Pop”, Edi Matić

Uranjajući u utopiju mira i nekih drugačijih zakona kojima se otok podvrgava, Jadran Grobarek sve manje razmišlja o svijetu koji je prisilno napustio. Tek mu katkad kroz misli prođe onaj pištolj kojeg je skrio pod zemljom pri dolasku; sve su slabije spone sa glasnim, užurbanim, opasnim kopnom. Stapa se sa prirodom i ljudima, život poprima okus lignji koje se ravno iz mora bacaju na vatru gradeli, a sav oprez kojim su mu čula godinama trenirana topi se na bedrima otočke učiteljice Magdalene. No, “vrijeme je kao rola zahodskog papira: što ga manje ima, brže se vrti”, kako to slikovito Matić primjećuje, pa i se Jadranovo otočko vrijeme približi svom kraju kada jedna slika otkrije mnogo više od obiteljske fotografije s ljetovanja.

No, otok i dalje čeka. Čeka Misto, čekaju Selo Gornje i Selo Donje. Zarobljeni u vremenu i ispresijecani mocirama strpljivo se nadaju povratku – Jadranovom, svačijem tko se ikada ućulio u zagrljaju suhonjavih čokota loze i kvrgavih debala drevnih maslina. Edi Matić nije napisao tek kriminalistički roman, nije se bavio iznenadnim obratima i napetim zapletima. Ispisao je stranice na kojima se čovjek bori i miri sa prirodom, svojom vlastitom i onom koja ga okružuje; ispričao je priču u kojoj smo i mi na trenutke osjetili opak dah neverina, utonuli u uljasto more pod bonacom i prebrojali vlastite blagoslove dok smo s Jadranom Grobarekom kolali dubokim žilama otoka. “Pop” nam je donio pripovijest koju ćemo pamtiti još dugo nakon što otplovimo prema obzorju. Donio nam je iskonski trenutak mira, a baš nam takvoga nekako uvijek najviše nedostaje.

“Vidiš, tako nekako su nastali otoci… Bog je šakom stisnija vrilo tijesto od kamena i pustija da curi među prstima. Jedan po jedan kapali su u more, negdi veći, negdi manji, pa se oladili i po rubovima načičkali oštre stine da ih čuvaju. Nekad bi Bog liznija okrajak na dnu šake, pa ga takvog spustija. E, tako ti je nastala ona glatka strmina južno od Mista, di se ne može doć nego brodicom. A svi misle – priroda. Je, priroda je, ali je Bog stvorija, evo baš ovako.”

“Pop”, Edi Matić