Naziv djela: “Spremište Trešnjevka (Noćni dnevnik osamdesetih)”

Ime autora: Tomislav Šovagović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

“Upravo zbog vlastitog dnevnika, nenapisanoga u ono vrijeme, svjestan da je svaka istina subjektivna, a doživljaj uvijek osoban, poželio sam tri i pol desetljeća poslije barem malo ispuniti prazninu i napisati knjigu koja, vjerujem, djelomično vraća dug onom klincu i svim drugim dječacima i djevojčicama, ako su kojim slučajem zaboravili na svoje djetinjstvo.”

(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović)

Odmah na početku: ne morate biti Zagrepčanin, ne morate čak niti jednom u svom životu doći u Zagreb, da bi vam “Spremište Trešnjevka” ugrijalo srce nekim davnim uspomenama. Dovoljno je samo da ste odrastali onako kako mnogi naraštaji više nikad neće imati priliku – uz audio kazete, Šnikerikik dječju poštu, Muzički tobogan nedjeljom prijepodne i “najbolju čokoladu svijeta – “Zlatnih 8”, s rasporenim dijelom na sredini i ukusnim štapićima u zlatnožutom staniolu.” Staniolu, da; ne foliji, ne zaštitnom omotu. Baš staniolu, jer je to bila jedna od onih univerzalnih riječi kojima je podcrtana jedna era; riječi koje su pratile naraštaje čije uspomene nose posebnu nostalgiju, jer su imale tu nesreću da ih dotakne rat nakon čijeg je harača svako sjećanje izgledalo poput fatamorgane usred pustinje. Priželjkuješ ga dotaknuti, stići do njega, no kako mu se približavaš, ono ti stalno izmiče, pa nikad nisi posve siguran je li doista bilo tamo, baš takvo. Srećom, pojave se ti neki ljudi poput Tomislava Šovagovića koji postave dva kamena umjesto vratnica, pa nam prije nego što majka pozove na večeru (“a zadaće još nisu napisane, i blato je još na trenirkama i vrijeme je poslije crtanoga filma, “Gustava” i drugih junaka“), zabije gol točno po sredini i izvuče te uspomene kao zeca iz šešira, dokaže nam kako su uistinu jednom bile tu, kako smo ih voljeli i kako njihovo naslijeđe poput tople iskre još nosimo u sebi, koliko god se ružnih sjena, događaja i riječi nataložilo na njih svih ovih godina.

“Ostalo je toliko važnih činjenica izvan kadra, a u obiteljskom albumu svega tri prozračne fotografije triju malenih bića, preslabih umom dokučiti što roditelji zapravo žele od svoje djece, kada ne prihvaćaju ni jednu njihovu sugestiju, a i tjeraju na spavanje prije vremena, iako je kolovoška noć još duga i mlada, zvjezdana i vedra… Ovako će barem tri neosvijetljene fotografije zauvijek ostati počasnim tragom djetinjstva, vidljiv putokaz prema prohujaloj, razlomljenoj i nedodirljivoj opni prošlosti.”

(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović)

Šovagović, inače diplomirani novinar i teolog (i pranećak velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, kojeg se rado prisjeća i u “Spremištu Trešnjevka”), nakon “Rudnika čvaraka” i Slavonije njegova djetinjstva viđene očima radoznalog dalmatinskog dječaka te zbirki “Cesta knezova Bribirskih” i “Ispod skala” koje su opet ode njegovim dalmatinskim korijenima, ovom zbirkom od šezdeset priča posvećenih zagrebačkom dijelu odrastanja zatvara krug mladenačkih uspomena i vraća ih u remizu, u Spremište Trešnjevka, kamo idu “posljednji tramvaji umornih vozača”, ali i sjećanja koja tamo čekaju da se još koji put izvuku iz mraka i obiđu počasni krug.

Mnogo bi se toga moglo ispripovijedati o ovoj knjizi, jer je svaka priča svijet za sebe, diskretno treperenje srca pri pomisli na skrovite staze odrastanja, nesvjesni osmijeh dok nam glavom prolazi prizor eurovizijskog natjecanja i Tajčine narančaste haljine, odjekuje smijeh sarajevske Audicije i Top liste nadrealista, s televizora nižu “Brojke i slova”, a Commodore 64 skriva “mozak svih virtualnih igrica”. No, više od svih tih silnih miljokaza mladosti, Univerzijada, sletova i “Dinastija”, pod kožu nam se uvlači ta toplina koju nam Šovagović daruje na svakoj stranici. To je ono što uspomenu čini uspomenom, gradivnim tkivom našeg bića, fragmentom kolektivnog sjećanja koje posjeduju svi oni koji su bili dijelom te generacije, koji, barem na trenutak u neumoljivom tijeku godina, ratova i netrpeljivosti, nisu bratstvo i jedinstvo povezali s nečim političkim, režimskim i uprljanim onim emocijama kojima nije mjesto u ljudskim srcima, već su ih poistovjetili s onim staniolom s početka priče, koliko god to čudno i smiješno zvučalo, poistovjetili su ih s mirisom zapaljenog Filtera 57, s crtanim filmom u 19:15, poistovjetili su ih s osjećajem pobjede nakon pritiska dva siva dugmeta na kasetofonu s dvije glave i snimljene pjesme. A kad su neke sive ptice probile zvučne zidove, srušile su i one našeg djetinjstva i više ništa nije bilo isto. No, spremište Trešnjevka, kao i sva ona nalik njemu, nikad nije zaključalo svoja vrata, pa kad cijeli grad ode na počinak, možemo ih čuti kako polako, uz škripu tračnica, izlaze i oživljavaju još jedan put.

“Zato ljubav valja konzumirati noću, ako treba i bacanjem kamenčića na Lebarevićevu uru, da i ona zastane i pojmi veličinu ukradenoga, najsvetijega vremena.”

(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović”)