Naziv djela: “Stvarni život”
Ime autora: Adeline Dieudonné
Naziv izvornika: “La Vraie Vie”
S francuskog prevela: Maja Ručević
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Znanje
“Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu.”
(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)
Doista je teško objasniti osjećaj u kojem po završetku čitanja, imamo dojam kako je roman pročitao nas, umjesto obrnuto. Negdje između iskrenosti (i) čistog užasa, smjestio se “Stvarni život”, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Adeline Dieudonné i učinio upravo to.
Pisan je u prvom licu, glasom desetogodišnje djevojčice koja živi tamu iza prozora sive kuće u naselju neodređeno nazvanom Demo (i u kojem svjetlost samo otkriva svu dubinu mraka kojim dišu sumorne kuće). Njezin je otac lovac, predator, “onaj koji je ubio najveću životinju” i “najveći broj životinja”, a njegov plijen prepariran nijemo visi u sobi strvina, ali i jednako nijemo dijeli obiteljski stol iščekujući trzanje očeve vilice i razornu eksploziju bijesa. Majka, “mršava žena, duge mlitave kose” sličila je “nekom primitivnom, jednostaničnom, lagano prozirnom obliku života. Amebi.”
“A s godinama, u dodiru s mojim ocem, to ne bogznašto malo-pomalo ispunilo se strahom.”
(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)
Jedina svijetla točka, zraka sunca koja se probija kroz život djevojčice i njezin saveznik u patnji koja poput Damoklovog mača zasijeca djetinjstvo, njezin je tri godine mlađi brat Giles – jedini imenovan u ovoj mračnoj, mračnoj pripovijesti. Usuđujući se biti djecom, žive život nevidljiv za svoje stvoritelje, učahureni u sigurnost koju pronalaze jedno u drugome. Sve do strašne nesreće koja njihovu stvarnost pretvara u nekakav jezoviti, iskrivljeni odraz u zrcalu, budi zvijeri dotad usnule negdje duboko u njihovom umu i utrobama, izaziva crve zla da izruju svoje mračne tunele u onome što je ostalo od njihova djetinjstva.
Giles se prestao smijati. Prestao je biti nevinim dječakom i nešto se toliko strašno, toliko košmarno dogodilo u njegovom umu da djevojčica mora ponovo pronaći put do stvarnosti koja ju neće proždrijeti užasom. Pet godina traje njezina utrka sa vremenom. Ili pokušaj vraćanja istog.
“Nešto se dogodi kad ubiješ. U velikoj ravnoteži svemira pomakne se jedan element i to proizvede izuzetno moćan osjećaj.”
(“Stvarni život”, Adeline Dieudonné)
Zlo ima mnogo lica. I nikada ne dolazi noseći ono koje smo zamišljali da će imati. Dokazala je to i Adeline Dieudonné otkrivši nam “Stvarni život” – uzela nas je za ruku i provela kroz tamu, dala nam da dodirnemo tu uspavanu zvijer koja čovjeku oduzme ljudskost, natjerala nas da okusimo krv koja kaplje s njezinih očnjaka. Uznemirila nas je. Ne onako kako nas uznemire filmovi strave i užasa kada ih, nesmotreno, pogledamo u kakav kasni noćni sat na televiziji. Ne. Uznemirila nas je, prestravila njihovom stvarnošću, jednostavnom činjenicom njihova nepobitnog postojanja, baš tu, među nama. Postavila nam pitanje rađamo li se kao zvijeri ili njima tek postajemo kada život u nas zarije svoje kandže.
No, Dieudonné ostavlja i trak nade. Novog početka; novog rođenja u krvi kojim možemo odbaciti tamu koja nas je porobljavala i trovala. Onog koje ne mijenja ništa i mijenja sve. Ostavlja nam stvarni život. Jedini koji imamo.
“Ima stvari koje jednostavno ne možemo prihvatiti jer ćemo u suprotnom umrijeti. A meni se nije umiralo.”
(“Stvarni život”, Adeline Dieudonne)