Naslov djela: “NOS4A2”
Ime autora: Joe Hill
Naslov izvornika: “NOS4A2”
S engleskog preveo: Igor Rendić
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Hangar 7
“Svatko živi u dva svijeta’, rekla je Maggie odsutno dok je proučavala slova. ‘Postoji stvarni svijet i sva njegova naporna pravila i činjenice. U stvarnom svijetu ima stvari koje su istina i stvari koje nisu. Stvarni svijet je većinom k-k-kita. No svi također žive u svijetu u svojoj glavi. U svijetu misli – u unutarnjem krajoliku – svaka je ideja činjenica. Emocije su stvarne koliko i gravitacija. Snovi su moćni koliko i povijest. Kreativci poput pisaca i Henryja Rollinsa jako puno vremena provedu u svom svijetu misli. J-jaki kreativci mogu nožem razrezati šavove između ta dva svijeta, mogu ih združiti. Tvoj bicikl. Moje pločice. To su naši noževi.”
(“NOS4A2”, Joe Hill)
Kako jabuka ne pada daleko od stabla, svojim je trećim romanom nazvanim “NOS4A2” nedvojbeno dokazao i mladi američki pisac Joe Hill, sin neokrunjenog kralja horora Stephena Kinga, autora za kojeg se, valjda, najčešće veže poznata rečenica “ili ga vole ili ga ne vole, nema trećega”. Ako pripadate prvoj skupini, tada ćete zasigurno uživati u Hillovoj paklenoj vožnji “Utvarom”, rijetkim Rolls Royceovim modelom iz 1938., zlokobno registriranim kao NOS4A2 ili Nosferatu. Vozi ga Charlie Manx, otmičar djece koji gotovo stotinu godina kruži cestama i ulicama nudeći djeci vožnju bez povratka – onu u zastrašujuću drugu dimenziju zvanu Božićna zemlja.
Zauzvrat uzima njihove duše pretvarajući ono što je ostalo od njih u mala čudovišta koja će u Božićnoj zemlji zauvijek uživati u čokoladicama, šećernoj vuni, vječnom božićnom lunaparku i “škarama za lutalicu” – bezbrižnom ubijanju svakoga koga im kao božićni dar pokloni “tata” Manx.
Charlie Manx je, naime, “jaki kreativac” – jedan od rijetkih ljudi sposobnih vlastitim umom i talismanskim objektom zvanim “nož” stvoriti procijep između fizičkog, stvarnog svijeta i svijeta mašte (njihovog “unutarnjeg krajolika”). Manxov “nož” je upravo “Utvara” koja vozi djecu u Božićnu zemlju, ali vožnja ima svoju cijenu – Manx se mora hraniti dječjim dušama kako bi zadržao mladost.
No, “NOS4A2” ne pripovijeda samo o “psihičkom vampiru” Manxu, već i o još jednom jakom kreativcu, točnije kreativki – mladoj ženi Vic McQueen koja posjeduje dar pronalaženja izgubljenih stvari i osoba. Njezin “nož” je motor “Triumph” (kao malenoj djevojčici “nož” je bio bicikl) koji otvara most – “Kraticu” do drugih dimenzija, a cijena koju ona plaća svaki put kada svoj dar koristi jest sve jača bol i krvarenje iz oka. “Most nije bio simbol već izražaj misli, njenih misli i svaki put kad bi se vozila njime osjetila bi se živom.”
S obzirom kako se radnja romana kreće kroz različita vremenska razdoblja – Vicino djetinjstvo, tinejdžerske godine te odraslu dob kada i sama ima sina Wayna, Manxovi i Vicini putevi će se nužno ispreplesti, a kada Manx otme Wayna, putovanje do Božićne zemlje postaje napeta utrka s vremenom i silama ljudskog uma koji se ispostavlja najubojitijim oružjem sa najvećom cijenom – životom.
Joe Hill napetost gradi vješto, ne zasnivajući radnju isključivo na “Utvari” i Manxovom glađu za dječjim dušama, već prvih dvjestotinjak stranica romana posvećujući Vic McQueen i njezinoj životnoj priči – dovoljno dugo da nas zainteresira, a opet dovoljno kratko da ne odbije odugovlačenjem radnje. Do trenutka Manxovog neizbježnog povratka, već putujemo ka Božićnoj zemlji, duboko uvučeni u priču i nelagodno smješteni na stražnjem sjedalu “Utvare” u kojoj vrijeme gubi smisao i miriši na medenjake – aromu opojnog plina sevoflurana kojim još jedan negativac – Manxov pomoćnik Bing Partridge, zvan još i “Plinska maska”, svladava nedužne žrtve.
Još je jedna posebnost skrivena u Hillovom književnom uratku. Naime, svojim nam pisanjem ne otkriva toliko što se točno događa, koliko opisuje sve ono što njegove likove okružuje, dopuštajući pritom čitatelju da sam popuni praznine detaljima skrivenim u svom, hillovski rečeno, “unutarnjem krajoliku” . Time nam pruža jedinstvenu priliku da iz romana dobijemo točno onoliko koliko smo vremena i osobnog dojma u njega uložili.
“Odavno je bio prihvatio da svatko na ovom svijetu ima svijet u sebi, stvaran koliko i zajednički svijet koji svi dijele, ali kojem nitko drugi ne može pristupiti. Rekla je bila da može prebaciti svoj most u taj svijet, ali da na neki način most također ostaje u njenom umu. Zvučalo je to poput deluzije, sve dok se ne biste sjetili da ljudi stalno izmišljeno čine stvarnim: izvode i snimaju glazbu koju čuju u svojoj glavi, grade kuće koje su u glavi već podigli. Fantazija je oduvijek stvarnost koju samo treba uključiti.”
(“NOS4A2”, Joe Hill)