Naziv djela: “Agathe”
Ime autora: Anne Cathrine Bomann
Naziv izvornika: “Agathe”
S danskoga preveo: Mišo Grundler
Godina izdanja: 2025.
Nakladnik: Perga
“Nisam siguran kako da vam pomognem, Thomase”, rekoh. “Nikada nisam nikog volio.“
Te su riječi same izašle iz mene, no on je odvratio:
“Ne, nismo svi te sreće. No možda će vama biti lakše umrijeti.“
“Možda”, složio sam se, “ali mi je teže živjeti.”
(“Agathe”, Anne Cathrine Bomann)
Tko smo kad više ne znamo što želimo? Koliko nas oblikuju naši strahovi, a koliko tišina koju ne dijelimo ni sa kim?
Postoje tišine koje ne dolaze izvana, već rastu negdje duboko u nama – rađaju se iz života u kojem su dani jednaki, razgovori površni, a vrijeme ne teče, već stoji. U tim se tišinama katkad oblikuju pitanja, ona koja ne traže odgovor, već susret. Susret s drugim, ili još važnije, sa samim sobom.
U romanu Agathe, danska spisateljica Anne Cathrine Bomann donosi intiman i tih, ali vrlo snažan portret samoće, rutine i neočekivanih pukotina kroz koje uspijeva prodrijeti smisao. Radnja je smještena u osvit Drugoga svjetskog rata, no taj kontekst ostaje tek mutna pozadina u odnosu na unutarnji svijet protagonista – postarijeg psihijatra koji odbrojava preostale dane do mirovine, predano i opsesivno, kao da broji otkucaje vlastita srca. Bomann piše minimalistički, gotovo šapatom, ali upravo u toj šutnji pronalazi emocionalnu rezonancu koja prodire dublje od mnogo “glasnijih” romana. Susret s Agathe, neobičnom pacijenticom koja kao da se pojavljuje niotkuda, pokreće niz sitnih promjena u svakodnevici glavnog lika. Kao da netko prvi put prozračuje prostoriju u kojoj je već desetljećima zrak bio ustajao; na namještaju – stolovima, stolcima i policama odjednom se, nakon dugo vremena, kovitlaju zrnca prašine, udah učmalog prostora gotovo je čujan. Ono što počinje kao psihijatrova profesionalna obveza pretvara se u tiho otkrivanje – ne samo Agathine boli, već i njegove ljudskosti koju je godinama zakopavao ispod slojeva distance i navike.
“Živjeti je nekako usamljeno. Kao da gledaš drugu djecu kako se igraju, a tebi je slomljena noga.”
(“Agathe”, Anne Cathrine Bomann)
Snaga ove knjige nije u radnji, jer nje gotovo da i nema. Umjesto toga, ona leži u atmosferi, u nijansama dijaloga, u tišinama između rečenica koje govore više od samih riječi. Agathe nije roman koji se čita da bi se nešto “događalo”, već da bi se nešto osjetilo. Čitatelj, htio to ili ne, postaje sudionik jednog usamljenog života koji se, protiv svih očekivanja, počinje mijenjati.
I naposljetku, Agathe je knjiga o susretu – ne samo između dvoje ljudi, nego i između prošlosti i budućnosti, između tuge i nade, između bivanja promatračem i postajanja sudionikom vlastitog života.
“Starenje se, pomislio sam dok me sve više obuzimala gorčina, uglavnom sastoji od promatranja kako se vaše tijelo i vaše ja sve više udaljavaju, dok jednog dana ne postanu potpuni stranci. Što je u tome lijepo ili prirodno?
I baš kad je ploča odsvirala do kraja i tišina me ostavila posve samog u sobi, sinulo mi je kao grom iz vedra neba: nema izlaza. Prisiljen sam živjeti u tom izdajničkom, sivom zatvoru dok me ne ubije.”
(“Agathe”, Anne Cathrine Bomann)