Naziv djela: “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”
Ime autora: Miro Aščić
Godina izdanja: 2010.
Nakladnik: Stanek d.o.o.
Možete napustiti Afriku, ali Afrika nikada neće napustiti vas, stara je izreka koja mi se posve prirodno nametnula onog trenutka kada sam pročitala posljednju stranicu knjige “Afrika – Misija na Crnom kontinentu“, putopisne proze Mire Aščića, novinara i snimatelja Hrvatske radiotelevizije. Ovaj mladi pustolov i entuzijast u ovom je djelu opisao svoja putovanja po šest afričkih zemalja započetih 2007. godine kada je na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda otputovao u “Srce tame” – Demokratsku Republiku Kongo, ali i u Keniju, Ruandu, Ugandu, Burundi i Tanzaniju.
Živopisno je i autentično na više od tri stotine stranica zabilježio priče običnih ljudi rođenih u toj zemlji “neostvarenih želja i propuštenih prilika“; priče misionara, priče pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, priče svih onih koji su rođenjem ili strašću izjednačenom sa žrtvom prihvatili život u toj paradoksima razdijeljenoj zemlji, zemlji u kojoj se u isto grotlo slijeva i krv prolivena u nebrojenim ratovima i nafta nerijetko vrjednija od te iste krvi. Bijeda je opipljiva i sveprisutna, katkad zastrta sjajem dijamanata, bakra i kobalta – Afrika je, naime, zemlja koja izvozi bogatstvo za kojim gladuje svijet, istodobno sama nikada ne bivajući sitom.
Jer, “u Africi nikada nema za sve”.
„Onaj tko je samo jedanput osjetio koliko je pomoć potrebna ovim ljudima, više nikada ne može biti sretan.“
(sestra Mirabilis , “Afrika – misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)
Iako je proputovao šest afričkih država, Aščića se najviše dojmio Kongo. Uvukao mu se svojom tamom pod kožu, istodobno ga fascinirajući snagom držanja glave iznad vode, sposobnošću preživljavanja čak i onda kada su svi izgledi protiv njega. Čak i onda kada snage okrutnog generala Nkunde na istoku Konga siluju tisuće djevojčica vjerujući kako ih one mogu izliječiti od side. Čak i onda kada se zaražene i trudne vrate iz kongoanskih šuma, pa uz pomoć misionara pokušavaju povratiti ono što su nekoć smatrale normalnim životom.
„Zaboga, Asha. Da barem pjevaš drugu pjesmu, bilo koju…“
Piše Aščić i o tome koliko je sav paradoks Afrike usađen duboko u njezinim stanovnicima. Kada ga djevojčica Asha, lica i tijela prepunih ožiljaka od opekotina, na vratima talijanskog centra Ek’Abana u Bukavuu dočeka pjemom “Hakuna Matata” – “Nema problema“, nasmiješena kao da je u njezinom životu sve uistinu tako, Miro Aščić još jednom osjeća gorčinu okrutnosti koja oskvrnjuje afričku zemlju i ljude. Djevojčica koju je očuh proglasio vješticom (kako bi na lak način smanjio broj suvišnih gladnih usta u obitelji) i u crkvi joj, na svojevrsnom obredu „egzorcizma“, na glavu bacio zapaljenu krpu natopljenu benzinom, još vjeruje kako život ima drugu stranu. Onu bez ožiljaka. Na ostatak puta kroz Crni kontinent Asha Miru Aščića ispraća pjesmom “Bella Ciao“, u povijesti zabilježenom kao antifašistička himna, no u Ashinoj sadašnjosti ona je tek stih koji gradi krhki most između mučne prošlosti i nade u bolje sutra.
A ispod je tog mosta toliko toga. Masakri u Ruandi; sakaćenja bajunetima; silovanja nemoćnih; djeca – vojnici gladni boljeg života, a napajani krvlju i željom za bezumnim nasiljem; djevojčice i žene zaražene sidom – posve namjerno i svirepo – od strane surovih vojnika, od strane vlastitih muževa; opasnost koja vreba na svakom koraku i koju su Aščić i njegovi suputnici često izbjegli za dlaku.
Previše je toga čemu je autor svjedočio na svojim putovanjima, a da bi se moglo sažeti u nekoliko rečenica. Previše je toga i Afrika, a da bi to zaslužila. Zaslužuje ova zemlja koja nikada ne miruje više od nasilja, krvi i nepovjerenja; siromaštva i gladi; prostitucije u slamu u kojoj žensko tijelo vrijedi 20 šilinga; narkomanije. Fra Ilija Barišić, misionar kojeg je Miro Aščić posjetio u Kongu i koji je lučonoša tog Srca tame gotovo četrdeset godina, možda je najbolje opisao kakve su to spone koje ga drže u toj zemlji koja naizgled ne nudi ništa, a opet na neki čudan način daje sve što ljudskoj duši može zatrebati.
“Ne samo što u Africi ima ljepote, nego ima i oduševljenja, ima nečega što čovjeka ispunjava. A to je ljepota, jer vas ispunjava i daje vam smisao životu, jer vi u tome nalazite ostvarenje ideala za koje ste se spremali kao redovnik, kao svećenik, kao misionar i onda je to ljepota.”
(fra Ilija Barišić, “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)
Majka Afrika “nikoga ne uzima silom”, no ono što uzme od svakoga koji barem jednom prihvati njezin zagrljaj, nikada ne vraća. Uzima dio duše, onaj koji će lutati savanama Masai Mare i plesati ponesen ritmom bezbrojnih bubnjeva i topota bosih nogu uronjenih u vječnost afričkog pijeska, krvi i znoja. Do ponovnog, neizbježnog susreta.