Naslov djela: Dylan Dog: “Dvorac strave” ; Dylan Dog: “Dama u crnom”
Scenarij: Tiziano Sclavi
Crtež: Giuseppe Montanari & Ernesto Grassani
Naslov izvornika: Dylan Dog: “Il castello della paura”; Dylan Dog: “La Dama in Nero”
Naslovnica: Bruno Brindisi
Prijevod: Andrej Cvitaš
Dizajn: Melina Mikulić
Godina izdanja: 2012.
Nakladnik: Libellus d.o.o.
Kada je u prvoj polovici osamdesetih godina dvadesetog stoljeća tada mladi scenarist Tiziano Sclavi osmislio lik detektiva Dylana Doga, bivšeg policajca Scotland Yarda, liječenog alkoholičara, prekaljenog srcolomca te samoprozvanog “istražitelja noćnih mora”, zasigurno nije mogao niti zamisliti kako će ovaj strip horor tematike do sredine devedesetih godina u Italiji ne samo postići prodaju od milijun primjeraka mjesečno, već i postati jednim od rijetkih stripova u kojem je, podjednako kao i muški, uživao i ženski dio čitateljske publike. Naime, samozatajni Dylan Dog posjedovao je sve preduvjete za osvajanje ženskih srdaca – svira klarinet; ima hobi, iako prilično neuspješan – pokušava slagati modele brodova i, suprotno macho pristupima brojnih drugih junaka, Dog prilazi iskreno (iako, doduše, ne previše suptilno) i ponešto emotivno. Tajna je u pristupu – i ženama i noćnim morama. I jedne i druge nesumnjivo su jednako izazovne za Dylana Doga.
U Sclavijevoj dvostrukoj epizodi “Dvorac strave” i “Dama u crnom”, prvi puta izdanima u siječnju, odnosno veljači 1988., u Dylanov londonski ured na Craven Roadu broj 7 još će jednom stupiti jedna atraktivna dama – gospođica Petulia, ovog puta donoseći zaplet dostojan klasičnog “whodunnita”.
Njezinog je strica, ekscentričnog mizantropa lorda Harolda Blendingsa, naime, navodno ubio duh Dame u crnom koji nespokojan luta odajama dvorca Blendings. Pronašla ga je posluga, glave ogoljene do kostiju u prostoriji zaključanoj s unutrašnje strane. Bez ijedne kapi krvi oko tijela, no sa sjenom drevnog prokletstva nad ostavštinom koju je lord Blendings, posve neočekivano, u oporuci otkrio svojim nasljednicima, među kojima i Petuliji.
Naime, 22 milijuna funti dobit će legitimni nasljednici ukoliko uspiju provesti (čitaj: preživjeti) sedam dana u dvorcu Blendings. Kako to obično biva, pretendenti na milijune padaju kao snoplje, dijeleći sudbinu lorda Blendingsa, a smrtonosnom pohodu Dame u crnom ne pomaže niti prisutnost “istražitelja noćnih mora”, Dylana Doga koji u dvorac dolazi kao tjelohraniteljsko – detektivska pratnja prestravljenoj gospođici Petuliji.
No, i posluga lorda Blendingsa dijeli izvjesne motive za ubojstvo sa bijesnim osvetničkim duhom Dame u crnom te će pred Dylanom Dogom biti još jedan zahtjevan zadatak, ovoga puta bez vjernog pomoćnika Groucha, no sa posve dostojnim “zamjenikom” – majordomom dvorca Desmondom, “revolucionarom i pijancem” te izvorom prikrivenih poruka anarhističkog voluntarizma i sarkazma kakvih ne nedostaje većini epizoda Dylana Doga.
Kulturna kritika vješto se provlači kroz jezu ukletog zdanja, pa Desmond iznosi i mnogo političkih šala, poput:
“…Po jedan (ključ) za svaka vrata u dvorcu…Ovaj svežanj je simbol privatnog vlasništva… Nego, Dylane, vezano za “privatno vlasništvo”? Znaš li da velika većina stanovništva žudi za njime?
Zbilja? A ostali?
Ostali uživaju u njemu! Ha! Ha! Ha!”, ali i klišeja dostojnih Groucha (“prljava jenkijska imperijalistice”, “samo su nam Amerikanci nedostajali! Kao da nam nije dovoljno vlastitih seljačina!“)
Osim izvrsne “sclavijevske” atmosferičnosti, Montanari i Grassani odradili su njima svojstven “old style” posao, jasnog i čistog crteža. Iako su im mnogi prigovarali previše “alanfordovski” ili, pak, staromodni tip crtanja, “dylandogovsko” ozračje ukletih zdanja i gnjevnih utvara čini ove epizode jednima od njihovih ponajboljih uradaka.
Suma summarum, “Dvorac strave” i “Dama u crnom” klasik je koji istinski poklonici Dylana Doga ne bi smjeli propustiti.