Naziv djela: “Kad sam bio hodža”
Ime autora: Damir Ovčina
Godina izdanja: 2016.
Nakladnik: Buybook
“Ima i mjesta i vremena. Sve dok ne svane a nadamo se da neće više ni svitati.“
(“Kad sam bio hodža”, Damir Ovčina)
Kad rečenici oduzmeš glagol čini ti se krnja; čini se amputiranom od smisla, no zapravo je toliko cijela, toliko smislena da i tebe samog, čitatelju, uplaši ta njezina rječitost.
Poput “Vatra!” ili “U pomoć!“
Ili “Vijesti. Napetost u Slavonskom Brodu. Topovi u blatu u Slavoniji… Poslije na ekranu pozivi na mir. On u fotelji, ja na peći… Težak mrak.” Tako piše Damir Ovčina u svom romanu “Kad sam bio hodža”. Piše odsječno, pa siječe riječima. Pripovijedajući o Sarajevu, o ratnoj Grbavici, pripovijeda o čemeru i beznađu koji se poput magle spustio na zemlju i ljude. Kad se glavni lik romana našao na Grbavici neposredno pred početak blokade ovog sarajevskog naselja, njegova Dobrinja za njega postaje drugom državom. Patrola ga zaustavlja u koraku i životu za kojeg je dotad znao, pa tek nekoliko dana kasnije isti taj život izvrće kožu i stavlja na njega uze, fizičke i psihičke, koje ga prate tih dugih dana i mjeseci krvi i urlika. Jer, “svakog je snašlo svašta”.
Biva prebačen u radnu jedinicu, pa raznosi bijelu tehniku i namještaj iz stanova čiji su se vlasnici oprostili od domova i od života. Nestali, kao rukom odnešeni da bi druge ruke odnijele ono što je od njihova bivanja preostalo. Kad ne prebacuje stvari, prebacuje tijela. U plahtama, u ćebadi. Mrtva, kao i te stvari putuju gore u brdo da odmore kosti u plitkim grobovima. “Zemlja tvrda. Kamenja puno. Plitka a široka rupa.” Ovčina kazuje o smrti onakva kakva jest. Gola i sama. Zjapi iz praznih pogleda, pucketa u skorenoj krvi, zvekeće kostima i kad se lome i kad trunu. Nema suvišnih riječi, jer je svaka smrt već bila suvišna. Svjež zrak planine miješa se sa zadahom leševa. Netko od metka, netko od čizme, netko si sam presudio. A svi uzaludni i nijemi u svojoj nesreći, ne oprostiše se od svijeta niti svijet od njih kako priliči. I onda, negdje između udarca lopate i posljednjeg grumena zemlje odjeknu riječi “De nešto!“. Pa naš glavni lik “ruke od travu pa od košulju“, pa se sjeti nekoliko redova muslimanske molitve da pruži časti u pokapanju umrlih kojima u posljednjim trenutcima nikakve časti nije dano. Samo krvi i muke. Postaje slučajnim svećenikom, moliteljem za one čije molitve nisu uslišane. “Aferim, hodža.” Dostojna riječ za oca i sina koji se u studenoj jami više ne boje ničega. Jedan uz drugoga kako u životu, tako i u smrti. Ne pate više. Nema bola tamo na onom svijetu. Veća je tama na zemlji ostala.
Damir Ovčina napisao je knjigu bez predumišljaja, bez opredjeljivanja. Jednostavno je pustio svoje likove živjeti; pustio je fragmente svojih sjećanja, dojmova, slika da se spoje u svjedočanstvo sa srcem, dušom iz koje sve potječe i kojoj se svi vraćamo. Nije se Ovčina razmetao sa nacionalizmima, nije rečenice mnogo porobljavao imenima ljudi, nazivima poput Musliman, Srbin, Hrvat. Daleko od toga da ih je time htio poreći, prešutjeti. Naprotiv, nije htio oskvrnuti značaj tih bremenitih vremena ponovnim ispisivanjem onog što je previše puta ispisano. Tim je izostavljanjem svakoj riječi, svakoj rečenici dao njezin karakter, udahnuo život kakav je trebala imati, udario pečat nezaboravljanja.
Teško je breme taj rat. Vuku ga svjedoci dok god su živi i nikada ne postaje lakši. No, lakše je živjeti s njim kada se podsjetimo kako je u bezdušna vremena katkada zalutao kakav komad duše. Tad nam taj komad ponovno zasvijetli i progovori. Nekom kao utjeha, nekom kao pokora. Ali svatko ga čuje.
“Gdje si bio u ratu, nisam te sretala.
(“Kad sam bio hodža”, Damir Ovčina)
Pokažem iza leđa prema Trebeviću. Pogled joj upitan a blago sažaljiv.
Bio sam hodža.”