Naziv djela: “Nebeska tijela”
Ime autora: Jokha al-Harthi
Naziv izvornika: “Celestial Bodies (Sayyidat al Qamar)”
S engleskoga prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik Hena com
Tata, jednom je rekla London, ti strašno puno putuješ. Nisam joj rekao da, kad smo, daleko od kuće, na novim i nepoznatim mjestima, sami sebe bolje upoznajemo. I da je i s ljubavlju jednako.” Misao je to koja Abdallahu, sinu bogatog trgovca robljem, prolazi kroz glavu dok promatra nestajući krajolik kroz prozor zrakoplova. Misao koja će još dugo odjekivati umom čitatelja uronjenog u surov, pust, a opet nepojmljivo dubok krajobraz kojim lebde “Nebeska tijela” Jokhe al-Harthi.
Djelo koje je pišući o povijesti i samo postalo njezinim dijelom – kao prvi roman jedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te kao prvi roman na arapskom jeziku koji je osvojio prestižnu nagradu Man Booker International, lirskim je, intimnim, stilom opisao putovanje životima triju sestara i njihovih obitelji vješto ga ispreplićući sa desetljećima preobrazbe Omana nakon stjecanja neovisnosti od Britanije 1951. godine. Utjecaj zapadne kulture na tradicionalnost s vremenom postaje sve očitijim, što al-Harthi suptilno uvodi u priču, tako dodatno naglašavajući dubinu razlika između dviju kultura i života koji u njima pokušavaju biti življeni, sebi i drugima usprkos.
“Salima je opisala mandus koji je naručila kod vodećeg proizvođača drvenih vjenčanih škrinja, čiji su mandusi ljepši nego kod ikog drugog u blizini: bit će točno one veličine koju želi, s točno onakvim rezbarijama u drvetu, mjedenim okovima i drškama kakve želi. Khawla ju je prekinula. Ali današnje kuće imaju spavaće sobe s krevetom, ormarom i toaletnim stolićem. Na to je mujezinka uzviknula, Zamoli Allaha da ti oprosti te riječi! Zaboga, u današnje vrijeme djevojkama ništa nije po volji, mladenka bez mandusa nije mladenka.”
(“Nebeska tijela”, Jokha al-Harthi)
Izranjajući iz strogog režima sultanove vladavine, Oman se postupno otvara tekovinama moderne civilizacije, a na razmeđi tih promjena stoje junaci čijim je glasom Jokha al-Harthi odlučila progovoriti. Oni govore ljutnjom, razočaranjem, sjetom. Žude za ljubavlju koja im je prošla kroz prste kao pustinjski pijesak, bore se sa starim bolima skrivenima negdje duboko u melodijama i ritmovima ouda.
Abdallahovo pripovijedanje u prvom licu savršeno se smjenjuje i nadopunjuje onima njegove supruge Mayye i njezinih sestara Asme, koja se udaje iz osjećaja dužnosti i Khawle, koja odbija udaju čekajući čovjeka koji možda nikada neće doći, kao i mnogih drugih likova koji su ovoj sagi darovali naizgled beskrajnu širinu pustinje, ali i njezinu nepredvidivost. Jer, raznolikost perspektiva iz kojih se rađa ista priča nudi posve jedinstven, intiman pogled na zemlju koja svoje tajne ne odaje lako niti svakome. Mogli bismo reći kako je Mayyin suprug Abdallah u velikoj mjeri “sunce” solarnog sustava al-Harthinog romana, ono sunce oko kojeg kruže brojni njezini likovi, “nebeska tijela”, hraneći se stalnom, jednakomjernom toplinom njegovih sjećanja. Uspomene rasute po poglavljima, granaju se kroz gotovo stoljeće staru krošnju jednog omanskog obiteljskog stabla povezujući tako i ono naizgled nespojivo.
“Kako je kuća ikad mogla biti dovoljno prostrana da zadrži svu moju strast? Kako je njezin jedini balkon izdržao pod mojim nogama dok sam stajao na njemu sam, pritisnut težinom tolike ljubavi…? Kako je ona mala soba izdržala tone oblaka koje sam u nju pohranio samo da bih mogao hodati po njima?…
Ali sve je ostalo na svom mjestu, iako ja nisam imao mjesto. Vrata nisu odletjela sa šarki, iako je moje oboreno tijelo bilo izrešetano bojevim mecima očajničke ljubavi. Prozori se nisu razmrskali, iako su moja krila žestoko lupala po staklu… Kuća je bila dovoljno prostrana da me zadrži, da obuzda vrisak želje koji je odjekivao u meni.
Kako je onda moguće, da tvoje oči, Mayyo, uperene u šivaći stroj, nikad nisu mogle vidjeti golemo i mučno prostranstvo moje ljubavi i moje zarobljeno biće?”
(“Nebeska tijela”, Yokha al-Harthi)
Obogaćeno brojnim detaljima o kulturi i običajima Bliskog istoka, svako poglavlje govori o strahovima i čežnjama svojih pripovjedača; o bremenu života koji nose na plećima i snovima koji su mogli biti dosanjani i ostvareni, o okovima tradicije i vrlom novom svijetu.
Zanimljivo je kako je Jokha Al-Harthi rođena 1978. te je tako ušla među prve generacije Omanaca koji su odgajani bez robova (Oman je, naime, ukinuo ropstvo tek 1970. godine), pa ta činjenica, promatrana kroz društveni, ekonomski i vjerski aspekt te kao epohalni zaokret u priznavanju jednog od temeljnih ljudskih prava, postaje važnim dijelom njezina pripovijedanja.
Nižući poglavlja, autorica u “Nebeskim tijelima” ne slijedi pritom nikakav određeni događaj ili nit radnje, već svako od njih pretvara u dio velike slagalice čiju će konačnu sliku složiti sam čitatelj, a svoje junake pušta da stvore svoje nebeske putanje i na kraju, uz mnogo strpljenja, samoispitivanja i pokoju žrtvu, nauče stvoriti dovoljno prostora da svi mogu slobodno kružiti. Da se pomire s činjenicom da je svatko od njih vlastito sazviježđe, neovisno i cjelovito, nebesko tijelo za sebe.