Naziv djela: “Shuggie Bain”
Ime autora: Douglas Stuart
Naziv izvornika: “Shuggie Bain”
S engleskog prevela: Petra Purgar
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Fraktura
“Ona se nikad neće otrijezniti, a on je, dok je sjedio na hladnoći s dragom djevojčicom, shvatio da se nikad neće osjećati kao normalan dječak.”
(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)
Hugh “Shuggie” Bain samo je htio biti voljen. Htio je pružiti ljubav i pronaći sigurno utočište u svijetu ogrezlom u alkoholizam i siromaštvo, onom u kojem sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća radnička klasa izumire izvučena iz crnih okana škotskih rudnika. Teško da bismo ga u punom smislu te riječi mogli nazvati junakom istoimenog romana prvijenca škotskog pisca Douglasa Stuarta, jer to možda ne bi bio pravi izraz. Naime, Shuggie se plaši. Strah ga je života u kojem majka između večere za djecu i boce votke bira alkohol; u kojem nema mjesta za dječaka koji radije češlja ružičaste ponije, umjesto da s lokalnim mangupima hvata raspuštene djevojčice na uličnim klupama. Boji se da neće otići u raj, jer ga je nasilni dječak prisilio da mu “dira pišu”, kako to Shuggie naivno i dječje prenosi.
Njegova majka Agnes voljena je roditeljica, no i silan teret Shuggiju, njegovom bratu i sestri. Između snova o vlastitoj kući i listanja Freemanovog kataloga iz kojeg povremeno naručuje sitnice za sebe i djecu, povremene komadiće sreće na kredit, Agnes u alkoholnom ništavilu često zaspi u vlastitoj bljuvotini, a katkad ju najmlađi sin Shuggie po povratku iz škole zatekne s glavom u pećnici. Shuggijev otac Hugh Bain Stariji, “Stari Shug”, taksist i okorjeli ženskaroš, napustio ih je, ostavivši ih u Pitheadu, učmaloj, od Boga zaboravljenoj zabiti, samo kako bi Agnes nanio konačno poniženje i otvorio joj Pandorinu kutiju s mirisom toplog lagera i votke koja se više nikada neće zatvoriti. No Agnes se ponosa drži jednako čvrsto kao i alkohola – uvijek dotjerana, pomno namještene frizure i šminke te s biserno bijelim umjetnim zubima, glasgowska je verzija Elizabeth Taylor, ona čiji se glamour polako istače u limenke extra jakog lagera skrivenog u torbicama, pa ispijanog iz šalica za čaj.
Kći Catherine otišla je u strahu da se dio majčinog alkoholnog beznađa ne zakači za nju i zauvijek veže za tu ženu lakiranih crnih kovrča i crvenih usana koja se prije pedesete oprostila sa životom kakvog je možda mogla imati. Stariji sin Leek šutljiva je Agnesina i Shuggijeva zaštitnička sjena sve dok i njega jednog dana majčina ovisnost zauvijek ne odvede daleko od crnila pitheadske šljake.
“Agnes Bain bila je prerijetka pojava da bi je prepustio nekome drugome tko će je voljeti. Ne bi bilo dovoljno ostaviti je u komadićima koje bi drugi muškarac poslije prikupio i sastavio.”
(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)
Shuggie je posljednji koji je preostao Agnes. Najvoljeniji i najvjerniji. No katkad ljubav jednostavno nije dovoljna.
“Shuggie Bain” prati sudbinu dvaju glavnih likova – Shuggija i Agnes, no pripovijeda priču o životima mnogih sličnih njima. Douglas Stuart u ovom je epskom djelu pisanom punih deset godina s prvotnom namjerom da nikad ne bude objavljeno, detaljno opisao krhkost položaja žena u Škotskoj u jednom vremenu: bilo da su ovisne o muškarcima ili alkoholu, njihova je nemilosrdnost prema bližnjima istodobno i odvratna i posve shvatljiva. Prokletstvo vezanosti za biće koje im nikad neće uzvratiti ljubav u ovu priču upliće ogorčenost, jad i ravnodušnu iskrenost. Nevjerojatno je, stoga, kako prema Agnes istodobno možemo osjećati i ljutnju i suosjećanje. Silno smo bijesni na njezinu sebičnost i slabost, da bi već u idućem trenutku žalili tu ženu koja savršeno dotjerana uzdignute glave korača kroz prašinu Pitheada, jeca obogaljena trijeznom spoznajom života koji joj je namijenjen ili promatra Shuggija kako u dnevnoj sobi pred televizorom plesom pokušava živjeti ono što je samo htjelo izići iz njega.
No srce nam se konačno slama nad sudbinom tog dječaka koji pažljivo skida najlonke onesviještene majke, briše joj suze i skorenu žuč sa usana, razmišljajući o bratu i sestri koji su davno otišli i njoj koju ne uspijeva izbaviti iz ponora. Tanka opna obiteljskih odnosa konačno puca i iz nje se izlijeva gorka, ali jednostavna istina: ljubav nije nužno uvijek velikodušna i ljubazna, a veza roditelja i djeteta katkad je nit koja umjesto ka izlazu, oboje vodi sve dublje u labirint.
Douglas Stuart napisao je priču nadahnutu vlastitim iskustvima – osim bavljenja pitanjem spolnosti i homoseksualnosti (i sam je pripadnik LGBT zajednice), vjerno je prikazao sav mrak ere “thatcherisma” prije koje su mnoge stvarne zajednice imale svrhu poput rudarstva opisanog u knjizi, pa bile uglavnom zaboravljene. Podsjetio je kako sa siromaštvom gotovo uvijek dolazi i izoliranost – većina se radnje i u “Shuggie Bainu” odvija upravo u fiktivnom mjestu Pithead na periferiji Glasgowa gdje nedostatak novca i prometne povezanosti onemogućuje namirenje čak i osnovnih životnih potreba.
Podsjetio je svakoga od nas kako uistinu jest teško boriti se sa životom, no kako je odustajanje od njega uvijek bolnije.