Naslov djela: “Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”
Ime autora: Beth Kempton
Naslov izvornika: “Wabi Sabi – Japanese Wisdom for a Perfectly Imperfect Life”
S engleskog prevela: Suzana Szabo
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Planetopija
Bio je potreban naziv za ono što su ljudi oduvijek znali, piše nagrađivana autorica i japanologinja Beth Kempton uvodeći nas u spokojan i mističan svijet drevne japanske filozofije wabi-sabija u svojoj istoimenoj knjizi. Objašnjavajući wabi-sabi (koji svoje korijene krije u drevnoj ceremoniji čaja) kao svojevrsnu sinergiju ljepote jednostavnosti i protoka vremena koji na svemu nužno ostavlja trag prolaznosti i starenja, Kempton ističe kako srž wabi-sabija leži upravo u prihvaćanju te nestalnosti, u nesavršenosti koju ostavlja patina vremena; u istini kako se najveća ljepota krije u prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu te u “viđenju svijeta srcem koje osjeća, a ne umom koji logično razmišlja.”
Izraz “živjeti za trenutak” u mudrosti wabi-sabija nije tek floskula, fraza koja se neprestano ponavlja ne bi li sebe (i druge) uvjerili kako doista umijemo prepoznati taj famozni trenutak kada napokon stigne, no na kraju provedemo većinu životnog vijeka iščekujući ga. Ne. Wabi-sabi je “stanje srca”, “dubok uzdah i polagan izdah”, te kao takav predstavlja “jedan savršen trenutak u jednom nesavršenom svijetu”, a doživjet ćemo ga samo prigrlimo li život onakav kakav jest i svijet oko sebe doživimo tako što “istinski bivamo u njemu umjesto da ga prosuđujemo stojeći sa strane”.
Wabi-sabi ne tjera nas da težimo ka savršenstvu, ne “muči” nas nedostižnim ciljevima i granicama koje nam određuje društvo i vrijeme u kojem živimo. Materijalno bogatstvo, društveni status i fizički izgled stvorili su kalup u kojeg se svakoga od nas prisiljava stati, no baš kao i što se stopalo deformira kada ga pokušamo ugurati u cipelu koja mu ne pristaje, tako se i mi sami u tim kalupima “iskrivljujemo” i postajemo nešto što nismo niti možemo biti.
“Bezbroj neispunjenih snova razasuto je diljem svijeta samo zato što se netko uspoređivao s nekim drugim i zaključio, ‘Ne, nisam dovoljno dobar’.”
(“Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”, Beth Kempton)
Sve više “trebanja” i “moranja”, upozorava Beth Kempton, udaljava nas od spoznaje kako je ono za čime u vanjskom životu toliko žudimo, nerijetko potpuno drugačije od onoga za čime duboko u sebi zapravo čeznemo. Filozofija wabi-sabija podsjeća nas i uči kako je prihvaćanje onoga što imamo i gdje se nalazimo u određenom trenutku života, kao i usredotočavanje na sam proces, umjesto na njegov ishod, pravi put ka samoispunjenju. Savršenost u nesavršenosti i jednostavnosti.
Nakon tumačenja pojma wabi-sabija i sâme njegove filozofije, Kempton ostatak knjige posvećuje praktičnoj primjeni ove japanske mudrosti na brojna životna područja – karijeru, financije, uređenje životnog prostora, obiteljske i poslovne odnose, a sve to kroz prizmu osjećaja zahvalnosti za sve ono što nam je pruženo. Autorica, što je osobito važno, ne pada u relativno čestu zamku klišeja “self-help” literature, kada se čitatelju nude raznorazna instant rješenja i munjevite promjene duboko ukorijenjenih obrazaca ponašanja i razmišljanja. Naprotiv, Beth Kempton nas posve nježno i suptilno uvodi u svijet u kojem je izvrsnost u onome što već imamo mnogo važnija od neprestanog stremljenja ka nekakvom uspjehu čije je ostvarenje ionako neizvjesno.
Uostalom, tko nam može jamčiti kako ćemo biti sretniji kada napokon dobijemo ono što priželjkujemo? Držat ćemo u ruci taj uspjeh, no to možda neće biti život koji nam je namijenjen, već onaj kakav su nas naučili željeti. Trenutci su ono što je istinski važno; oni su male riznice savršenstva koje se rađaju kada “vrijeme namigne”; kada usporimo kako bismo ih udahnuli i zahvalili na njihovom postojanju.
Mnogo je toga što bismo mogli napisati o ovoj iznimnoj knjizi, no i tada bi bilo nemoguće sažeti svu mudrost wabi-sabija o kojoj govori Beth Kempton. Čitatelju, stoga, ne preostaje ništa drugo osim usporiti i otvoriti srce te se zaputiti poniznim, mirnim, savršeno-nesavršenim putem wabi-sabija. I cijeniti svaki trenutak koji im dotakne srce. Jer se kao takav – jedinstven i savršen – više nikada neće ponoviti.
“To je očekivanje povratka voljene osobe u zračnoj luci prije negoli se otvore vrata za pristigle putnike. To je priča uz logorsku vatru koja nestaje u dimu. To je sjećanje na poljubac dok se još uvijek ljubite. Kad se osvrnemo na svoj život, takvih se trenutaka sjećamo.
…
Ljepota doziva potiho. Moramo zapaziti njezin znak, a zatim odigrati svoju ulogu.”
(“Wabi-sabi: Japanska mudrost prihvaćanja nestalne i nesavršene prirode svega”, Beth Kempton)