Naziv djela: “Queenie”

Ime autora: Candice Carty-Williams

Naziv izvornika: “Queenie”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Usporedba simpatične, kilogramima i ljubavnim neuspjesima vječito isfrustrirane Bridget Jones sa dvadesetpetogodišnjom Britankom jamajčanskog podrijetla Queenie Jenkins čiji život u urbanoj džungli južnog Londona zagorčavaju katastrofični spojevi i pogrešni životni izbori, zaustavlja se na jedinoj zajedničkoj točki ovog romana prvijenca Candice Carty-Williams i proslavljenih serijala Helen Fielding – imenu Darcy. Naime, u oba se romana pod tim imenom krije osoba bliska glavnoj junakinji. I dok je u slučaju Bridget Jones to fatalni Mark Darcy, ljubav njezina života, za Queenie je Darcy najbolja prijateljica, podrška kroz turbulentno životno razdoblje u kojem katkad nimalo kraljevski pokušava držati glavu iznad vode. 

Svaka ostala sličnost postaje izlišna ubrzo nakon što nas Queenie iskreno i nimalo uljepšano upozna sa životnom situacijom u kojoj se našla, kao i svim predrasudama i poteškoćama s kojima se suočava mlada osoba samo zbog druge boje kože.

Naime, Queenie je pripadnica druge, tzv. Windrush generacije useljenika koji su se iz karipskih zemalja, uključujući i Jamajku, naselili u Londonu između 1948. i 1971., a iz gorko-humorističnog Queenienog pripovijedanja postupno upoznajemo sve demone s kojima se ova mlada žena prisiljena boriti. Prekid sa Tomom, svojim “bijelim” dečkom, mučan i nedorečen odnos sa majkom, život s djedom i bakom u kojem slabost nije dopuštena te ovisnost o usputnim, nerijetko ponižavajućim i isključivo tjelesnim vezama, stvarnost je koja Queenie dovodi do samog ruba. Prijateljice su joj potpora i utočište, no u najtamnijim trenutcima Queenie je zapravo prepuštena samoj sebi. Obitelj – djed i baka kod kojih odlazi živjeti – nije ruka utjehe, samo lice surove istine. Nema suosjećanja za Queenie, jer ga nije bilo niti za generaciju prije nje.

Biti crnac u bijelom svijetu nosilo je svoj teret koji se stoički podnosio i Queenie se svakog trenutka podsjećalo na tu činjenicu. Njezini su djed i baka ostajali jaki, čak i kada se čitav svijet rušio na njih. Isto se očekivalo i od Queenie. No, kako se svaki dio njezina života – privatnog i poslovnog, postupno počeo raspadati, prisiljena je potražiti psihološku pomoć, što je za mentalitet jamajčanske i općenito crnačke dijaspore potpuno neprihvatljivo. Prema uvriježenom vjerovanju njezine i svake druge crnačke obitelji, psihoterapija jednostavno znači kako si lud. A ludost je nemogućnost kontrole vlastitih osjećaja i podnošenja životnih poteškoća, što je nešto što je Queenieina obitelj izvježbala do savršenstva. Jedino moguće rješenje i spas jest vjera, još jedna važna stavka koju ističe autorica romana, neuvijeno i osviješteno secirajući svu složenost i važnost održavanja crnačke tradicije u “bijelom” svijetu. Queenie i ostatak njezine obitelji vode se mišlju kako će sve u životu biti u redu ako dovoljno čvrsto vjeruju.

Pa iako se prekid sa Tomom, bijelim mladićem iz srednjeklasne obitelji, čini početkom Queenienih muka, on je zapravo tek okidač koji otvara Pandorinu kutiju odrastanja bez topline obiteljskog doma, praznina iz djetinjstva koje treba popuniti nečija tuđa (Tomova?) obitelj, pa čak i pod cijenu trpljenja rasističkih šala i neprikrivenih uvreda. Poziv u pomoć presuptilan je za Toma koji se udaljava ostavljajući Queenie da se sa očajničkom potrebom pripadanja i prihvaćanja bori posve sama.

Ispresijecan problematikom “Black Lives Matter” pokreta, gentrifikacije Brixtona i svim poteškoćama s kojima se ženska pripadnica crne rase suočava privatno i na radnom mjestu, roman “Queenie” otrežnjujući je prikaz života svih nas – onakvima kakvi jesu i kakvi bi mogli postati, neovisno o boji kože. Queenieine bitke vodimo i mi sami, jer smo svi potpuno jednaki ispod te kože čija nam je boja toliko važna. I zato svaka njezina pobjeda jednim dijelom pripada i nama.

Naziv djela: “Prolazim kroz zidove”

Ime autora: Marina Abramović, James Kaplan

Naziv izvornika: “Walk Through Walls”

S engleskog prevela: Petra Kljaić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Iris Illyrica

Tijekom proteklih stoljeća ispisane su stotine i stotine stranica memoara mnogih poznatih osoba – znanstvenika, književnika, glumaca, pjevača; umjetnika svih vrsta. No, rijetki su oni koji su pred čitatelje donijeli toliko brutalne iskrenosti, toliko ogolili i razotkrili vlastiti život kao što je to učinila crnogorska konceptualna i umjetnica performansa svjetskoga glasa Marina Abramović u svojim memoarima “Prolazim kroz zidove”. Kći Danice i Vojina Abramovića, odanih komunista i partizanskih ratnih heroja, ljudi koji su spartansku disciplinu režima unosili u vlastiti dom, spavajući sa napunjenim pištoljima pored uzglavlja, od najranijih je dana živjela razapeta između hladnoće zidova koje je oko sebe i nje gradila njezina obitelj i učenja „prolaženja“ kroz njih – svladavanja prepreka čak i kad su svi izgledi bili protiv nje.

Toplina obiteljskog doma za Marinu je bila i ostala nepoznanicom – strastvena romansa njezinih roditelja tijekom ratnih, partizanskih dana pretvorila se u mučan brak, prepun teških riječi, još težih tišina i, nerijetko, fizičkog nasilja u kojem je najčešće stradavala upravo Marina. Majka Danica i njezina sestra, Marinina tetka, djevojku su često tukle do krvi, kažnjavajući je zatvaranjem u mračni plakar u kojem je Marina, u naizgled beskonačnom snatrenju s okusom krvi i modrica, prepoznala još nešto – viziju i glad za onim što će kasnije postati njezin najveći talent i najveći izazov. Umjetnost.

Naime, Danica Abramović svojoj je kćeri branila gotovo sve – moderno odijevanje, izlaske, prijateljstva, ljubav, no beskrajno ju je hranila umjetnošću – “umjetnost joj je bila sveta.” Kao direktorica Muzeja umjetnosti i revolucije, ali i upravljajući Institutom za povijesne spomenike i nabavku umjetničkih djela za javne objekte, Marinina je majka umjetnost smatrala važnim dijelom života, što je uvelike odredilo Marinin životni put.

Od trenutka izvedbe prvog performansa nazvanog “Ritam 10” koji se “temeljio na igri kojom su se zabavljali ruski i jugoslavenski seljaci: raširiš prste na drvenom šanku ili stolu i oštrim nožem ubadaš u prostor između prstiju” i kojim se na podu dvorane Melville Collegea u Edinburghu svakim udarcem noža i “impresivnom količinom krvi” predstavila oku šire javnosti, Marina više nije bila osoba koju je poznavala. Njezina je umjetnost dobila svoj tjelesni oblik i započela putovanje koje traje i danas. Transformirajuće, šokirajuće, iscrpljujuće. Ta je umjetnost zaživjela u posjetiteljima svakog performansa; postala je fluid koji se u sate, dane ili mjesece izvođenja performansa prelijeva iz žila Marine Abramović u krvotok svakog tko zakorači u njezin svijet.

Mnogo je, a opet premalo riječi kojima bih mogla opisati memoare ove iznimne žene. Slutim kako je doživljaj istih potpuno subjektivan, pa bi puko prepričavanje pročitanog bilo posve izlišno. Jer, kojim točno riječima opisati, primjerice, performans “Ritam 0” u kojem Marina, odjevena u crne hlače i crnu majicu punih šest sati stoji kod stola na kojem se nalaze 72 predmeta koje svatko na njoj može upotrijebiti kako poželi? Čekić. Pila. Pero. Vilica. Med. Nalivpero. Janjeća kost. Pribadače. Pištolj. Jedan metak. Tijelo dotjerano do krajnjih granica, svojih i tuđih, postaje slobodno. Marina Abramović tomu je naučila sebe. I sve one koji su te večeri na njezinom tijelu ostavili brojne ožiljke.

Možda će vas šokirati “Thomas Lips”. Tog ljeta 1975. Marina je u galeriji Krinzinger u Innsbrucku u trbuh urezala zvijezdu petokraku nakon što je srebrnom žlicom polako pojela kilogram meda i ispila litru vina iz kristalne čaše. Liježući na križ načinjen od ledenih blokova krvareću zvijezdu izlaže toplini grijača postavljenog iznad trbuha dok joj se ostatak tijela počinje smrzavati. 120 minuta surovosti i oslobođenja. Tjelesni ožiljci su zacijelili, no poruka jednako snažno progovara i 45 godina kasnije.

Strastvena veza sa njemačkim umjetnikom performansa Ulayem dvanaest je godina predstavljala simbiozu duša i umjetnosti, sve do konačnog razjedinjenja višesatnim performansom hoda Kineskim zidom, a ništa manje emotivno iscrpljujuća nije bila niti višegodišnja romansa sa talijanskim umjetnikom Paolom Canevarijem. Sve između toga u Marininom je životu bila i jest nevjerojatna spirala samodiscipline, izdržljivosti, umjetnosti performansa, ljubavi i bezgranične gladi za istraživanjem.

Marina Abramović posve je neobična pojava na umjetničkom nebu. No, istodobno i posve prirodna, iščekivana, ispunjujuća. Baš kao što nam mjesec na noćnom nebu izgleda nevjerojatno prirodno i pripadajuće, no kada ga tijekom dana ugledamo kako stidljivo stoji uz bok suncu, pomislimo “oh, kako je čudno vidjeti mjesec usred bijela dana!”, zaboravljajući pritom kako je nebo mjesecu uvijek prirodno okruženje, mjesto kojemu pripada bez obzira je li njegova “pozornica” tamna, svijetla, sunčana ili mračna. Sve je u oku promatrača i umjetnika. U njima se rađa, živi i umire. Iznova i iznova.

Naziv djela: “Spavač u smetu”

Ime autora: Marlene van Niekerk

Naziv izvornika: “Die sneeuslaper”

S afrikaansa preveo: Toni Bandov

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Lector

Svaki roman u sebi skriva barem još dva – priču o pripovjedaču te priču koju pripovijeda on sam. Južnoafrička spisateljica Marlene van Niekerk se “Spavačem u smetu”, zbirkom od četiri tematski povezane priče, na vrlo specifičan i krajnje prozaičan način odlučila poigrati sa stvarnošću ispreplićući je sa potpunom fikcijom, a u cijeloj toj igri riječima i pripovijedanjem, ona je i marioneta i onaj tko drži konce.

Smislenu vezu između četiriju priča ipak nije jednostavno definirati. Van Niekerk, naime, u njima uspijeva svoje poglede na književnost učiniti sveprisutnim, istodobno ne zasjenjujući brzinu i narativnost teksta.

U uvodnoj priči “Šaptač labudovima”, Kasper Olwagen, tridesetogodišnji student i pisac u pokušaju, šalje misteriozne poštanske pošiljke svojoj profesorici kreativnog pisanja (kojoj se obraća kao “profesorici Van Niekerk”). U tim pismima Kasper minuciozno, no ponešto konfuzno izvještava o svom studijskom boravku u Amsterdamu, gdje se uglavnom nada pronaći nadahnuće za pisanje, no umjesto toga biva fasciniran beskućnikom koji, čini se, može komunicirati sa labudovima. Kasper se pokušava sprijateljiti sa skitnicom, nastojeći proniknuti u njegove “labuđe vještine” (udomljuje ga u vlastitom stanu, kupa, hrani, vodi liječniku, čita mu pokušavajući kod naizgled letargičnog nijemog skitnice izazvati neku reakciju), no nakon nekog vremena “šaptač labudovima” nestaje jednako iznenadno kao što se i pojavio. U potrazi za svojim izgubljenim “prijateljem”, Kasper postupno, i fizički i psihički, u potpunosti preuzima ulogu šaptača labudovima.

Cijeli događaj nadahnjuje Kaspera za osvješćivanje važne činjenice, koja je, moglo bi se reći, ujedno i tematska poveznica svih četiriju priča.

“Shvatio sam da sam tek jedan iz duge povorke, tihe procesije tražitelja i traženih, međusobno povezanih beskrajnom crnom vrpcom, ljudi koji se svi odreda nadaju pronalasku zalutale, jednom nestale osobe, i plaše se obznaniti tu nadu, boje se razočaranja, pa se, tragajući za utjehom, priključuju društvu istomišljenika, pronalazeći utjehu u saznanju da čovjek nije sam, nego da pripada nerazdvojivu bratstvu na zemlji, naime, bratstvu ostavljenih, zajednici preživjelih, preostalih.”

(“Spavač u smetu”, Marlene van Niekerk)

Ovaj je ulomak svojevrstan most između otuđenosti i zajedništva, između straha i (samo)ugode, između istine i iluzije: suprotnosti koje se privlače i spajaju unutar Kasperovog “pomaknutog” pogleda na stvarnost.

Taj pomaknuti pogled na stvarnost prisutan je u svim pričama “Spavača u smetu”. Njihovi pripovjedači su glasnogovornici vlastite relativne stvarnosti; osobe na margini društva, na rubu emocionalnog sloma ili pokorene vlastitoj umjetničkoj volji, a upravo ta marginaliziranost likovima daje slobodu govora koju si drugi, iz oportunističkih ili iz razloga samoodržanja, uskraćuju. U pričama Marlene van Niekerk skrivene su tako suptilne poruke problematike beskućništva u urbanom kontekstu (priče “Šaptač labudovima”, “Spavač u smetu”), progovaranja o režimu aparthejda (priča “Prijatelj”) ili pak ljepota u posve nesvakidašnjim obličjima (priče “Perkusionist” i “Prijatelj”).

Van Niekerk kroz svoje se likove vješto poigrava proturječjima za koja se katkad čini kako se međusobno poništavaju, kao primjerice u priči “Prijatelj” – u kojoj pozivu na konkretan političko – umjetnički angažman („Daj snimi nekoliko korisnih fotografija; stavi svoj rad u službu nečega većeg od sebe!“) na drugom mjestu suprotstavlja filozofske preokupacije („Fotografijama je želio zgrabiti stvari. Ne onakve kakve jesu, nego onakve kakvima postaju, zbog vjetra, dodira, pohote molekula. Htio je ih uloviti, a da ih ne ozlijedi, u okovima svjetlosti i sjene, ne, htio ih je uloviti kako izmiču, želio je osloboditi svoju čežnju za njima…”).

“Spavač u smetu” snažno je, stoga, djelo, jer na posve neuobičajen način otkriva svu snagu koju u sebi može skrivati književna forma kratke priče. I možda neće biti izbor svakog čitatelja, no onaj tko odluči pozornost posvetiti književnom izričaju Marlene van Niekerk, posve će sigurno zaroniti u pripovjedačku riznicu jedne od najcjenjenijih južnoafričkih autorica.

Naziv djela: “Što na podu spavaš”

Ime autora: Darko Cvijetić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Buybook

Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, davno je zapisao Platon. Njihove kosti koje ne počivaju, već se pretresaju, identificiraju, provirujući iz zemlje bijele u svojoj nevinosti, govore kroz usta i pera onih koji su ostali kazivati nama i sebi.

Nama da ne zaboravimo, sebi da lakše podnesu nezaboravljanje.

“Što na podu spavaš” nije tek roman o ratnim sjećanjima, puka kronologija zbivanja u kojima su “naši” i “njihovi”, “moji” i “tvoji” pucali u koljena vremenu i zemlji koju smo tako dugo zvali svojom. Darko Cvijetić napisao je posve intimnu, obiteljsku kroniku obilježenu tragičnim zbivanjima ne tako davnog rata u Bosni i Hercegovini. U njegovim se retcima, međutim, ne osuđuju krvnici i ne prokazuju neprijatelji, već žrtve – mrtvi i živi svjedoci – pripovijedaju jedni o drugima, zdvajaju nad sudbinom koja ih je sve zadesila, oplakujući jedni druge na dženazama i pokopima, zazivajući Svevidećeg na parastosima.

Cvijetić govori glasom svoje majke Karmele, oca Milutina, brata Bote kojeg je početak rata zatekao na odsluženju vojnog roka u sarajevskoj vojarni “Viktor Bubanj”; glasom svih onih koji su u njegovom životu ostavljali tragove koje je pokušalo zatrti ludilo rata.

Prisjeća se Cvijetić logora Trnopolje i premlaćivanog ujaka zatočenog iza njegovih žica, spominje se strahota tih prijedorskih logora, vodi nas Dobrovoljačkom ulicom tog sarajevskog svibnja 1992.; tuguje s majkom i guta gorčinu očeva razočaranja svijetom kojim smo nekoć kročili jednaki, a tada, ratom ukliješteni, poput Bote iz vojarne, postadosmo “od februara do oktobra – dva čovjeka”. 

Cvijetić (ili majka Karmela ili Bota ili otac mu Milutin – tko je pripovjedač, tko kazuje priču koja tinja u vatri sjećanja? ) znade kako trauma mijenja čovjeka. Kako ima tih nekih putova “kojima se odlazi i dolazi. Kojima se ne vraća. Samo se stoji.” Pa kad Botina voljena Senka, Bošnjakinja, spozna njihov oproštaj gledajući ga kako je u koloni iz kasarne “s rukama na potiljku, mrtav hodao” tad i svatko od nas razumije kako nema odgovora na “zašto” i “do kada”. 

Koliko traje taj minut?, ne možemo ne zapitati se. Provlači ga Darko Cvijetić kroz cijeli roman, pulsira svakom rečenicom taj minut oguljenog neba, minut noćne straže, minut gorućeg čovjeka, minut između pjesme i fijuka maljutke prema rovu u priči o Anđelu i čizmama s prve linije. Koji je minut strašniji, koji nas više ranjava, koji nam traje najduže? Odbrojava li sporije svoj minut Edo ječući poliven petrolejom, Senkin brat sa Botinim metkom u čelu ili Senka, ona bez ruke, ona bez Bote, opraštajući se i zaboravljajući? 

Nema odgovora. Ostaje samo svjedočanstvo, golo i sudbonosno. Ostaje osjećaj odgovornosti, ta brižnost prema mrtvima i živima, provučena onkraj jave i između sna, koje od zaborava skriva jednostavno pitanje:

“Šta ti je, što na podu spavaš, sine?” 

Naziv djela: “Kirka”

Ime autora: Madeline Miller

Naziv izvornika: “Circe”

S engleskog prevela: Patricija Horvat

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Profil Knjiga d.o.o.

Kad kći Titana Helija i nimfe Perze stane kao štit ovako poetične i snažne priče poput “Kirke”, ljubav, život i smrt(nost) sagrade bedem koji se pruža od svemoćnih, božanskih nebesa sve do smrtničkih nizina. A mi, čitatelji, se posve lako spustimo kroz svaku njegovu stranicu.

Miller u stilski divno izbrušenom uvodu prepričava Kirkino djetinjstvo, svu odbačenost i porugu koju je osjećala djevojka jantarnih očiju i glasa smrtnika. Iako božanskoga podrijetla, kći Helija, izvornog boga Sunca, Kirka nikada nije dosegnula božanske visine svojim postojanjem. Već po rođenju, njezina majka Perza, nimfa Okeanida, vazda uljuljkana u valove svoje ljepote i taštine, odbacila je Kirku kao balast, kao izvučenu nit na savršenoj tapiseriji božanskog postojanja. “Idemo napraviti jedno bolje od nje” – Perzine su riječi sušta suprotnost sreći kojom bi majka dočekala rođeno dijete. U sjeni boga Sunca i braće i sestara, Kirka, pogleda nezaklonjenog vlastitom taštinom, svijet – i onaj smrtni i božanski vidi bolje od ikoga.

Kirka je, usudila bih se reći, svojevrsna mitska Jane Eyre, osjećajna i nesretna, no čelične volje, a kako je rodbina potcjenjuje podsjećajući je na njezinu različitost, okreće se društvu smrtnika razvijajući ljubav prema okultnom i otkrivajući što je to čega se bogovi najviše boje. Moći koja je veća od njihove.

Kada je ljubav prisili na zle čini, gnjevni Zeus je, uz podršku njezina oca Helija, protjeruje na otok Eeju kako bi vječnost provela posve sama, odvojena od svih, no Kirka i u toj samoći pronalazi putove do ljubavi. Otvaraju joj se u šumu brodica na morskim valovima, u putovanjima do nekih starih neprijatelja, u borbi sa vlastitim strahovima. No, jedno je sigurno, Kirkina je ljubav posve ljudska, lišena božanske hladnoće i prezrivosti. Njezina ljubav se prepušta, pati i daje zauzvrat.

Kirkina se sudbina isprepliće sa božanskim i smrtnim te ona, kao i svaka žena koja stoji sama na ovom svijetu, mora vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke. I odlučiti kojem svijetu pripada.