Naziv djela: “Walden ili život u šumi”

Ime autora: Henry David Thoreau

Naziv izvornika: “Walden or Life in the Woods”

S engleskog prevela: Suzana Szabo

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Planetopija

“No, prijeđimo hitro na moj pokus. Koncem ožujka 1845.godine, posudio sam sjekiru i spustio se do šume u blizini jezera Walden, najbliže mjestu na kojem sam namjeravao podići svoju kuću te sam počeo sjeći visoke, strijelaste, još mlade bijele borove za drvenu građu.”

Na Dan američke nezavisnosti, četvrtoga srpnja 1845., Henry David Thoreau uselio je u kuću u šumi, u blizini jezera Walden. Kuću (i većinu pokućstva), tri metra široku te četiri i pol metra dugačku, sagradio je posve sam s tek sporadičnom pomoći nekolicine poznanika (među kojima su bili i slavni transcendentalisti Ralph Waldo Emerson – na čijoj je zemlji Thoreau i sagradio kuću te Amos Bronson Alcott) te se sljedeće dvije godine, dva mjeseca i dva dana svojevoljno obvezao na život u potpunoj samodostatnosti. 

Iako točan razlog njegova odlaska u izolaciju nikada nije potpuno razjašnjen, opće je prihvaćeno mišljenje kako je Thoreau želio provesti svojevrsni eksperiment – može li čovjek živjeti lišen “luksuza i brojnih takozvanih životnih udobnosti” koje, kako sam utvrđuje, “ne samo da nisu neophodne, nego su i stvarne prepreke napretku čovječanstva” .

Thoreau je, kao filozof prirode, osvijestio činjenicu kako ključ razumijevanja i svrhe našeg zemaljskog života leži upravo u shvaćanju te prirode čiji smo neraskidivi dio i kojoj se, u konačnici, na kraju svog životnog puta vraćamo. 

Sve ono između – stvari i djelovanja potrebna da bismo taj naš zemaljski život ispunili i oplemenili – mora, prema Thoreauovoj filozofiji, biti u skladu s prirodom – samo nužno i temeljno, nikako luksuzno i megalomansko. Jer, prevelika htijenja opterećuju i zakrivaju pravu svrhu našeg bitka (sam je Henry David Thoreau živio asketski, ne konzumirajući meso, alkohol, duhan; lišavajući se senzualnosti i glazbe).

“Možda nam uopće ne treba novo odijelo, koliko god ono staro bilo iznošeno ili prljavo, sve dok nas naši postupci, pothvati ili putovanja ne potaknu da se u starom odijelu osjećamo kao novi ljudi.” 

S ciljem osiguranja dostatne egzistencije, Thoreau je uz kuću, na dva i pol jutra zemlje, zasadio uglavnom grah te krumpir, kukuruz, grašak i repu na manjem dijelu, a dodatne prihode stjecao je i “mjerništvom, tesarstvom i nadničarenjem svake vrste po selu – jer poznajem zanata koliko imam prstiju”.

Naglašavajući važnost skromnosti i krajnju nepotrebnost suvišnih izdataka, Thoreau osvješćuje dostatnost zadovoljenja temeljnih ljudskih potreba ističući vrijednost rada kao jednog od važnih čimbenika čovjekove opstojnosti, u mnogim se trenutcima strogo obraćajući čitatelju, a sve kako bi ga čim uspješnije osvijestio i naveo na pravi put.

“Nitko nije toliko siromašan da mora sjediti na bundevi. To je nesnalažljivost.” 

Thoreauov izolirani život, kao i promišljanja o stalnoj ljudskoj potrebi za materijalnim koja su ga zaokupljala tijekom boravka kod jezera Walden, sedam godina kasnije pretvorit će se u Thoreauovo najznačajnije djelo – knjigu osamnaest eseja nazvanu jednostavno “Walden” (1854.), a podnaslovljenu kao “Život u šumi”. 

Nisam mnogo toga znala o Thoreau, a još manje o transcendentalizmu prije nego li sam imala prilike pročitati “Walden”. Štoviše, na prvi sam susret s kratkim sadržajem “Waldena” pomislila kako je Thoreauova odluka bila hir kakvog osobenjaka, sljedbenika još jedne od ideologija koje uglavnom služe prilagođavanju stvarnosti sebi umjesto obrnuto. No, Thoreau nikako nije bio nepromišljen čovjek koji bi bezbrižno sjedio na proplanku i živio od zraka i ljubavi, dok je transcendentalizam u svojoj biti složena riječ za zapravo vrlo jednostavnu ideju. Naime, transcendentalisti su zastupali filozofiju kako svi posjedujemo znanje o samima sebi i svijetu oko nas koje prodire dalje od onog što možemo vidjeti, čuti, okusiti ili osjećati. Znanje dolazi kroz intuiciju i maštu, ne putem osjetila,  a individualizam i oslanjanje na samog sebe je imperativ. 

Thoreaua, kao transcendentalista, nije zanimalo spoznavanje predmeta, već način njihova spoznavanja, način iznalaženja rješenja za borbu protiv materijalizma vremena u kojem je živio.

“Walden – život u šumi” jedinstven je, danas kultni, manifest jednog društvenog pokreta, jedne ideje i čovjeka koji ju je odlučio živjeti. Slavio je život uma i duhovno ispunjenje, a njegov poziv na buđenje jednako glasno odjekuje i danas. 

Naziv djela: “Sedam smrti Evelyn Hardcastle”

Ime autora: Stuart Turton

Naziv izvornika: “The seven Deaths of Evelyn Hardcastle”

S engleskog prevela: Jelena Pataki

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Znanje

“Budućnost nije upozorenje, prijatelju, nego obećanje i nećemo ga prekršiti. Takva je narav zamke u kojoj smo se našli.”

(“Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Svojedobno sam, prije nego je ova iznimna knjiga doživjela svoje hrvatsko izdanje, pročitala savršen opis “Sedam smrti Evelyn Hardcastle” kojim je u samo jednoj rečenici izrečena sva njezina suština. ” ‘Gosford Park’ susreće ‘Inception’ u najboljem maniru Agathe Christie“. Apsolutno točno. Jer, na samom početku čitanja, očekivala sam punokrvni krimić sa mnogo misterije i likova od kojih svaki krije bar jednu mračnu tajnu. No, dobila sam mnogo više. Misterija ubojstva Evelyn Hardcastle na imanju Blackheath “začinjena” je vremenskim petljama, zamjenama tijela i višestrukim umiranjem gospođice Hardcastle, pa je tako ovaj roman sve, samo ne običan krimić.

Pa iako se radnja “Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, romana prvijenca Stuarta Turtona, odvija dvadesetih godina prošloga stoljeća na ladanjskom imanju Blackheath, od samog početka posve je jasno kako je svaka usporedba sa Hercule Poirotom posve izlišna. Naime, pripovjedač se budi u mračnoj, vlažnoj šumi, noseći tuđu odjeću i, kako će ubrzo saznati, nečije tuđe tijelo. Ne sjeća se tko je niti što ga je dovelo u situaciju u kojoj se našao.

“…Ako je tako, što sam onda ja? Ili oni? Jesmo li krhotine iste duše, uzajamno odgovorni za svoje grijehe, ili sasvim različiti ljudi, blijede preslike nekoga davno zaboravljenog izvornika?”

Ipak, doznaje kako mu je ime Aiden Bishop te kako je njegova uloga veća nego li je mogao zamisliti. Naime, Aiden je jedan od uzvanika bala koji priređuje obitelj Petera i Helene Hardcastle, a dok gosti budu uživali u vatrometu kao vrhuncu zabave, Evelyn, kći Hardcastleovih, biva ubijena. No, u Blackheathu ništa nije onakvim kakvim se čini, pa tako niti Evelynina smrt ne izgleda kao ubojstvo, već sve ukazuje kako si je mlada žena sama oduzela život.

Aidenu Bishopu povjeren je zadatak riješiti ubojstvo, za što ima osam dana. I osam domaćina. Naime, dok god zločin ne bude riješen, a ubojica pronađen, Aiden će se svakoga dana buditi u tijelu druge osobe zapažajući činjenice kroz oči svakoga od njih te skupljajući iskustva stečena svakim utjelovljenjem, a sve kako bi do kraja osmoga dana otkrio ime ubojice i saopćio ga tajanstvenoj osobi prerušenoj u masku Liječnika kuge.

Neuspjeh u rješavanju misterioznog ubojstva za Bishopa znači samo jedno – biti vraćen na prvi dan, u prvog domaćina, a sva njegova sjećanja biti će izbrisana. I morat će početi sve ispočetka – desetke, stotine, možda čak i tisuće puta, sve dok ne pronađe odgovor.

“Jesu li to iste kapljice koje su jučer padale, isti oblaci? Kopaju li zečevi iste tunele, uznemiruju li iste kukce? Lete li iste ptice istim putanjama i zalijeću li se u iste prozore? Ako je ovo zamka, kakav je plijen vrijedan toga?”

(“Sedam Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Teško je očekivati kako bi bilo kakav sažetak, odnosno pokušaj prepričavanja ovog romana mogao na pravi način potencijalnom čitatelju približiti svu složenost njegove radnje. Jer, novi zaplet vreba sa svake stranice, a rijedak je čitatelj koji neće barem jedanput zbunjeno zastati i pomisliti: “Ovo nisam očekivao!”. Čak i kada dođemo do posljednje stranice i kraja labirinta vremenskih petlji i zamjena tijela, pa otkrijemo rasplet koji nismo očekivali, i dalje se još dugo nećemo moći osloboditi pomisli kako se od samog čina ubojstva mnogo jezivijom i strašnijom ispostavila činjenica kako je svako jutro žrtvu ponovo vraćalo u život.

“Ništa poput maske ne otkriva nečiju pravu narav”

(“Sedam smrti Evelyn Hardcastle”, Stuart Turton)

Naziv djela: “Dnevnik Renije Spiegel”

Ime autora: Renia Spiegel

Naziv izvornika: “Renia’s Diary”

S engleskoga prevela: Antonia Bojčić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Kad bi čovjek imao krila

Kada bi svaka stvar bila mila

Svijet bi puknuo

Sunce bi nas čvrknulo

Ljudi bi plesali dalje, daleko

Vikali bi, još! Želimo pobjeći predaleko!

Trebamo brzinu i vjetar zračan

Svijet je zagušljiv, stisnut i mračan

Da se digne visoko dajte

Dok postaje velik i sjajan gledajte

Neka prijeđe sve granice

Neka se oslobodi krute ključanice

Drže ga stotine udova

Milijuni ruku, moćnih sudova

Neka vrijeme brzo prođe

Da nam nova tamna noć dođe

Ta moćna stvarnost podzemnoga svijeta

Neka traje dok ne bude odnijeta

Takva umorna i iscrpljena propast

Morat će past”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

Dnevnički zapisi poljske Židovke Renije Spiegel koju su nacisti ubili samo nekoliko dana nakon osamnaestog rođendana više su od pola stoljeća ležali skriveni u tami bankovnog trezora. Stranice i stranice svjedočanstva jednog kolektivnog ludila; vrtloga mržnji i stradanja koja su ozvijerila i ono malo humanosti koja je još postojala u ljudima, napokon su ugledala svjetlo dana zahvaljujući Renijinoj sestri Ariani koja je vjerovala “da su njezine (Renia) misli, njezine borbe i njezina smrt pokazali zašto svijetu treba mir i prihvaćanje“. Pa iako svjesna kako sestru nije mogla spasiti od okrutnog kraja, znala je kako ju je objavljivanjem njezina dnevnika spasila od stvari gotovo jednako strašne kao i smrt – zaborava. Jer zaborav znači kako je sve bilo uzalud; svaka suza, svaki trenutak pretrpljenog straha i snova o budućnosti koja se nikada neće ostvariti – sve je izgubljeno kada se izgube uspomene i sjećanja. Kada ljudi prestanu govoriti o zlu, ono pobjeđuje, a njegove se žrtve nanovo ubijaju.

Renia Spiegel tek je obična djevojka, puna nadanja i snova o svjetovima koje još ima pokoriti. U dnevniku pronalazi saveznika, prvo u tinejdžerskim snatrenjima i mušicama, a kasnije i u tamnim danima koji će uslijediti nakon što Rusija i Njemačka napadnu njezinu Poljsku. Svijet mlade djevojke koja svoje misli pretače u stihove, po svom značenju mnogo mudrije i starije od njezinih krhkih godina, nestaje. Odvojena od majke, bježi iz rodnog Przemyśla, bivajući neposrednim svjedokom tragičnih zbivanja – nestanka i stradanja drugih židovskih obitelji, nastanku židovskoga geta.

“Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta…

…Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

No, kako to biva sa nježnim djevojačkim dušama, uvijek se nadaju, nikada im ne promakne komadić ljubavi koja se uvuče u njihov život poput zrake svjetlosti kroz pukotinu. Renuska uz poeziju ljubi i Zygmunta, “krasnog, prekrasnog Zygusa”, mladića s kojim dijeli prvi poljubac, strahove i snove. On je točka koja stvarnost drži na okupu, čiji su zagrljaji jači od bodljikave žice koja se sve više steže oko uplašenih duša zarobljenih u getu.

Ljubav, kaže stara izreka, sve pobjeđuje. No, Renijina i Zygmuntova nije doživjela pobjedu o kakvoj je sanjala. Unatoč mladićevim naporima da Reniju i njezinu obitelj sakrije na ujakovom tavanu kako bi izbjegli deportaciju u koncentracijski logor, tridesetog dana srpnja 1942. Renijin život zauvijek su ugasili hici nacističkog pištolja. Zygmunt je preživio rat, preživio je kako bi bio lučonoša sjećanja na Reniju, na hrabrost koja je gledala ratu u oči, koja se nadala iako je možda duboko u sebi znala kako njezin život nikada neće izaći izvan okova bodljikave žice.

“Jako mi je žao

zbog proljeća, ljubavi, mene

Voljela bih se utopiti u nebeskim prostranstvima

u plavetnilu, slijediti pogled

ili okušati se u nepoznatom

Osjećam se usamljeno, oh, tako jadno

Znam da za nikoga ne postojim

Mučim se bespomoćno, iskreno

moje srce ostaje ovdje iako ja odlazim

Neću činiti ništa, draga gospo

Jer ne mogu protiv sebe

iako znam, iako želim

iako stremim, kažem sama sebi

Ostani, umirem s tobom

Znam da to nije istina

Ismij me, hajde

Neću umrijeti, nisam na redu

Nastavljam živjeti, nije kucnuo čas.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

Naziv djela; “Rastapanje”

Ime autora: Lize Spit

Naziv izvornika: “Het Smelt”

S nizozemskog prevela: Maja Weikert

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

„I kod stvari koje ih zanimaju, i kod stvari koje ih itekako zanimaju, ali za koje ne nalaze prave riječi, ljudi reagiraju slijeganjem ramena. Svaki put mislim da bi se hitno trebao izabrati neki novi dio tijela za to, u krajnjem slučaju neka druga gesta. U anatomiji ramena, za razliku od anatomije obrva, nema dovoljno mjesta za nijanse.“

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Kada je Eva de Wolf sa velikim blokom leda spremljenim u prtljažniku svojeg automobila krenula put rodnog Bovenmeera, izmišljenog sela negdje u Belgiji, dalo se naslutiti kako „Rastapanje“, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Lize Spit, nije tek obična priča o odrastanju. Tjeskobni, a opet čudno mirni i distancirani, Evini unutarnji monolozi i sjećanja uvijaju se i stežu oko čitatelja baš poput omče koju je zloslutno u radionici kuće čuvao njezin otac,  a sama Eva pripovijeda bez gorčine i patetike. Njezine su tajne skrivene ispod mirne vanjštine Bovenmeera, u kojem je sve uobičajeno i normalno, no zapravo ništa nije onako kako treba biti.

Tajne su skrivene u prijateljstvu „tri mušketira“ – Eve, te dječaka Pima i Laurensa – rođenjem usmjerenih jedno na drugo (naime, te 1988. u Bovenmeeru na svijet je došlo tek troje djece); skrivene su u Evinoj disfunkcionalnoj obitelji – roditeljima čiji je osjet postojanja uvjetovan izbjegavanjem trezvenosti; mirnom starijem bratu Jolanu; neprilagođenoj Evi koja ispašta radi smrti Jolanove nesuđene sestre blizanke, umrle još u majčinoj utrobi; najmlađoj sestri Tesje koja živi u sjeni svog opsesivno kompulzivnog poremećaja. Sakrile su se i u smrti Pimovog brata koji se tog srpnja 2002. sa životom pozdravlja izdišući u gnojnici punoj životinjskih fekalija, no čiji se posljednji dah još dugo osjeća na potiljcima onih čije je živote dotaknuo.

Eva je jedan od dječaka; Pim i Laurens niti u jednom je trenutku ne doživljavaju kao žensko. Ona je naizgled bez spola, pozvana sudjelovati u njihovim dječačkim, tinejdžerskim pothvatima kao pasivni promatrač, tihi pratitelj. Njihovo je druženje generacijski nametnuto; prihvaćaju ga bez propitkivanja,  bez prevelikih osjećaja, bez prevelike bliskosti, no sigurno su utočište od svijeta koji Eva naziva domom. Njihov se svijet polako ljulja na ustajaloj površini Bovenmeera, no  otkrivanjem svijeta spolnosti dječaci se mijenjaju i uvlače Evu u aktivnosti nerijetko seksualne naravi. U njima igraju bizarnu igru ocjenjivanja lokalnih djevojaka postavljajući im određene zagonetke čije nerješavanje zahtijeva njihovo razodijevanje i slično devijantno ponašanje. Stvari postupno postaju gore, sve dok potpuno ne izmaknu kontroli. Tesjina se mentalna bolest pogoršava, Evini roditelji distanciraju se u oblacima alkoholnih isparavanja, a „tri mušketira“ nisu oni od prije. „Svi za jednoga i jedan za sve“ tek je floskula koja će se zauvijek razbiti na prljavom podu radionice Evinog oca, a suze i krv ostaviti mrlje koje nikada zapravo neće izblijedjeti.

„Okolica koju sam već godinama poznavala odjednom se pokazivala iz druge perspektive. Više se nisam uklapala. Bila sam Duplo čovječuljak u Lego kućici.”

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Ispresijecano prošlošću i sadašnjošću, „Rastapanje“ pripovijeda ne tražeći uzroke i opravdanja. Povratkom u Bovenmeer na opskurnu posthumnu svečanost proslave Janovog tridesetog rođendana  i stavljanja u pogon automatizirane stanice za mužnju krava, Eva, sada mlada žena, dolazi sa ciljem koji visi nad nama poput golemog sivog oblaka, no koji ne naslućujemo do samog kraja. A tada je već kasno. Led se rastapa sa posljednjim stranicama i tada shvaćamo kako zapravo „nema vremena među vremenom.“

„Svaki je život samo zbroj brojeva, ali rijetkima uspijeva voditi bilješke o tome, na vrijeme početi brojiti. Oni koji ipak pokušaju razbole se ili polude, unaprijed odrede koliko puta moraju nešto žvakati da bi to odmah bilo jasno, i onda od toga odbiju svaki pokret koji učine. Njihov život nije zbroj, nego razlika, ono sami sebe dovedu na nulu.“

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Naziv knjige: “Carica Romanovih”

Ime autora: C.W. Gortner

Naziv izvornika: “The Romanov Empress”

S engleskoga prevela: Ana Josić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Lumen

“Moraš mudro izabrati. Slušaj svoje srce, ali misli glavom. Ljubav će možda sve pobijediti – u sonetima – ali nije uvijek ljubav ta koja će nam pružiti sigurnost.”

(“Carica Romanovih”, C.W.Gortner)

Kada je tog dvadeset i šestog studenoga 1847. u kopenhaškoj Žutoj palači rođena majka posljednjeg ruskog cara, ispisana je prva stranica knjige njezina bogatog i burnog života.

Djevojčicu rođenu kao Marie Sophie Frederikke Dagmar od Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburga, od milja zvanu tek – Minnie, povijest će mnogo kasnije ipak pamtiti pod drugim imenom – Marija Fjodorovna, carica Romanovih.

Iako plemićke krvi kao kći princa Christiana od Schleswig – Holstein – Sonderburg – Glücksburga i princeze Louise od Hesse – Kassela, Minnie, zajedno sa sestrama Alexandrom i Thyrom te braćom Vilhelmom, Frederikom i Valdemarom ipak nije živjela u posebnoj raskoši (“mi nismo rođene u svili i kadifi”, kako sama Minnie u jednom trenutku priznaje) , sve se promijenilo kada njezin otac postaje Christian IX, kralj Danske.  Naime, kako njegov prethodnik, kralj Frederik VII nije imao potomstvo, prijestolje je pripalo Minnienom ocu.

Raskoš i titula danske kraljevske obitelji nije, međutim, jedina promjena u životu princeze Dagmar. Njezina voljena sestra Alix sklapa dogovoreni brak sa Edvardom VII, sinom kraljice Viktorije, koji će u godinama koje slijede i sam postati kraljem Velike Britanije i carem Indije. Dagmar teško prihvaća promjene, a posjet engleskom dvoru i vjenčanje njezine sestre, kao i susret sa vječito melankoličnom i hladnom kraljicom Viktorijom, učvršćuje je u uvjerenju kako je dogovoreni brak posljednje što želi.

Odlučuje “slušati srce, no misliti glavom”, pa ujedinjenje srca stavlja ispred ujedinjenja i “dobrosusjedskih odnosa” između kraljevstava koji su u to vrijeme toliko često postizani upravo dogovorenim brakovima.

No, kako život uvijek ima druge planove, uskoro Dagmarina majka sa ruskim dvorom Romanovih dogovara brak za svoju buntovnu kći.

“Alix je bila u krivu. Ja nisam pustolovna. Nisam željela zamijeniti svoju zemlju, obitelj i vjeru – kao luteranka bih se morala preobratiti na rusku pravoslavnu vjeru – za zamrznute tundre u nekoj mitskoj zemlji.”

(“Carica Romanovih”, C. W. Gortner)

No, carević Niksa, sin Njegova Veličanstva, ruskog cara Aleksandra II, stiže u vrtove palače Fredensborg te plaho, diskretno kakav je i sam bio, pridobiva naklonost mlade danske princeze kojoj se „ništa nije uklapalo u ideju kako će izgledati njihov susret“.

Zaljubivši se u Niksu Romanova, mladića „blage ćudi i plemenita srca“, Dagmar sniva o vjenčanju i čaroliji ruskih bijelih noći. Ali umjesto vječne ljubavi nastanjene u ledenoj ljepoti Zimskog dvorca, Dagmarin se svijet ruši u tami vile Bermont gdje carević Niksa umire od spinalnog meningitisa, tada neizlječive bolesti.  Na samrtnoj postelji carevića na onaj svijet ispraćaju nesuđena nevjesta te njegova obitelj, među kojom je i Niksin brat, veliki knez Saša i budući car Aleksandar III.

U posljednjim trenucima svog života Niksa uzima Dagmar za ruku i moli je da se uda za njegovog brata. Teško je reći što je značila ta gesta. Je li Niksa doista shvatio važnost političke veze između Danske i Rusije ili je imao posve romantične i nesebične motive? Kako bilo, umirući carević blagoslovio je jedan od najsretnijih brakova ruske dinastije.

„Pod naborima ruskog srebrnog ruha i crvena plašta obrubljena hermelinskim krznom nestaje Dagmar od Danske“, a mlada, tek vjenčana, princeza kroz povike okupljenog naroda „Bože, čuvaj carevnu!“ konačno biva svjesna kako je postala Njezino Carsko Visočanstvo Marija Fjodorovna. Rusija ju je prihvatila otvorena srca, a ona sama postala je Romanovom, dijelom moćnog carstva i dinastije čiji će posljednji predstavnik biti upravo njezin sin.

Sve ono što je uslijedilo nakon vjenčanja, počevši od dolaska u palaču Anichkov u Sankt Petersburgu u kojoj su živjeli narednih petnaest godina, pa sve do Aleksandrove smrti od nefritisa nakon dvadeset i osam godina braka, prikaz je sve snage ove iznimne žene koja je uvijek stajala uz svog supruga, podržavajući ga u svakoj odluci, no nikada se ne miješajući u njihovo donošenje.  Velika dobrotvorka, iznimno omiljena u ruskim plemenitaškim krugovima i među narodom, Marija Fjodorovna bila je i požrtvovna majka šestoro djece, od kojih je čak četvoro nadživjela. Jedan od njih bio je i Nikolaj II, posljednji ruski car, kojeg su sa obitelji 1918. godine, u jeku Oktobarske revolucije, na iznimno brutalan način smaknuli boljševici. Marija Fjodorovna za strašne je vijesti sa kćeri Olgom saznala tijekom boravka na Krimu, pa iako nikada nije posve prihvatila surovu istinu, živjela je s njom hrabro i neslomljivo, kako je i kročila kroz život.

„Carica Romanovih“ C.W.Gortnera izniman je povijesni roman. Pa iako su nam sve povijesne činjenice manje ili više poznate, pisac je na sebi svojstven način, vjerno i dosljedno, oživio jedne od posljednjih blistavih trenutaka carske Rusije i odao počast jednoj iznimnoj ženi koja je imala čast biti njihovim dijelom.

Mariji Fjodorovni bilo je suđeno postati Romanovom. No, nikada nije zaboravila Dagmar od Danske. Jednostavno je uzela najbolje od oboje i ostala dušom uz Rusko Carstvo i supruga Aleksandra III do samog kraja, vrativši mu se i 78 godina nakon smrti kada su njezini posmrtni ostaci iz grobnice danske kraljevske obitelji u katedrali Roskilde u Roskildu u Danskoj premješteni u grobnicu Romanovih, u katedralu Svetog Petra i Pavla u Sankt Petersburgu. 

Iznimna knjiga o ženi koja zaslužuje biti zapamćena.

“Ali vladat ćeš, htjela ti to ili ne… Supruge vladara to moraju činiti. Misliš li da bi tvoj otac bio kralj kakav jest bez mene? Ja sam bič koji ga tjera. Ja sam njegove oči i uši, njegov savjetnik i njegova savjest. Bez nas bi muškarci većinom ostali dječaci.”

(“Carica Romanovih”, C.W.Gortner)