Na kraju dana
Naniži misli
Kao bisere
Pa ih pusti
Da se prospu
Po zvijezdama
Dok spavaš.

Možda neka
Dotakne nebesa
I ostane tamo
Zauvijek.
Zasjaji jače
Od milijuna
Drugih.

Tvoja zvijezda.

Ne gubi vrijeme
I razum
Na one koji ti
Ne donose
Sreću.

Nauči od njih
Ono što trebaš
Znati
I pusti ih da se
Povuku kao
More.

Jer svaka plima
Ostavlja drugačiji
Trag u
Pijesku.

Najdraže,

Ne pišem pisma već odavno, mislim da sam s tim prestala još nekih kasnih devedesetih, kad sam se puna leptirića i snova dopisivala sa svojom ljetnom ljubavi. Sjećam se kako sam svaku kuvertu zalila sa decilitrom maminog parfema, „Just Musk“ se zvao, tad je bio totalni hit. Znaš kako su u pošti čudno gledali tinejdžericu sa pismom iz kojeg se isparavao slatkasti miris mošusa. A kad je pisamce krenulo na put, tada bih brojala dane kad će poštar donijeti odgovor s mirisom mora. Nije niti stigao pozvoniti dvaput, kako se priliči, već sam ga čekala naslonjena na vrata, osluškujući njegove korake na hodniku kako se približavaju.

Danas sam opet poželjela pisati.

Čula sam na radiju onu pjesmu za kojom sam ludila u to vrijeme – „Listen to your heart“ od Roxette, sjećaš se, i odjednom se nisam mogla pomaknuti. Kao da me netko vratio na tvorničke postavke. Sjedila sam nepomično skoro sat vremena i razmišljala. Koliko sam zapravo slušala svoje srce?

Sjetila sam se jedne slike, tata i ja, na dubrovačkom Stradunu. Moje prvo ljetovanje i tamnoplava haljinica sa pticama. U ruci držim napola pojeden grozd crnog grožđa i škiljim prema objektivu fotoaparata. Onako zbunjeno i znatiželjno kako samo petogodišnjakinje znaju. Tata drži kolut za kupanje i sve torbe ovog svijeta koje mu je mama stavila na rame dok nas je išla slikati. Zagrlio me je i sve je u redu. Trenutak sreće koji ostane zarobljen u vremenu i onda ti se neprimjetno uvuče u misli i shvatiš da srce nikada ne prestaje govoriti. Čak i ako tatinih ruku već odavno nema na mom ramenu. Otišle su na put bez povratka, ima tomu već desetljeće, a ja i dalje ćutim isti taj zagrljaj.

Možda je već tada srce govorilo – ostani duže, nemoj nestrpljivo vrištati i ljutiti se, jer tata želi još jednu sliku s tobom.

Sigurna sam kako je srce pulsiralo svoje riječi i onaj dan mog dvanaestog rođendana; znaš kada je mama ispekla ogromnu pizzu i njenu poznatu tortu s ananasom i došli su svi, baš svi, koje sam pozvala. Bio je kolovoz, 38 stupnjeva i svi smo se preznojavali u malom stanu na četvrtom katu. Gurali smo se na starom crvenom kauču i foteljama, a tata je pravio limunadu. Onda sam se htjela praviti važna, pa sam stalno tjerala starce da izađu iz sobe, jer mi „odrasle“ cure imamo jako važnog za pričati. Sjedili su strpljivo u kuhinji, ne namećući se. Voljela bih vratiti taj dan, samo da mogu reći kako sada znam da je biti odrastao ponekad glupo, naporno i nadasve tužno. Kako je imati dvanaest, jesti maminu tortu i piti tatinu limunadu, najljepša stvar na svijetu. Samo da mogu reći srcu da sam ga čula, ali nisam slušala.

Eh, pao mi je na pamet maturalac. Znaš da ću se toga sjetiti, zar ne? Kad već pišem pismo, neka bude u stilu, pa da nadoknadim sve ove godine nedopisivanja. Uglavnom, autobus pun pubertetlija putuje za Španjolsku i famozni Lloret del Mar. Svi sa glavom u oblacima,  a roditelji na autobusnoj stanici zdvojno viču – Nemoj piti! Pazi na novce! Javi se na prvom stajanju! (nije bilo mobitela tada, stvarno smo stari). Na prvom stajanju se prvo kupila kutija cigareta, naravno. Nije nam padalo na pamet kako mame i tate sjede pored telefona čekajući da zazvoni, kako im je svaka druga misao upućena nama, koliko ih je strah. Ne, svijet je tu bio samo radi nas, sloboda nas je čekala raširenih ruku. I sutra je bilo tek neka maglovita stvar, nešto što može, a ne mora biti. Svejedno. Samo da je zabavno u trenutku. Eh, srce. Znam što ćeš reći – da si govorilo i tada. Danas sam i ja mama. Ne znaš dok ne doživiš. Ta bezuvjetna ljubav prema vlastitom djetetu utjera ti strah u kosti i briga je jedino što znaš.

Mnogo puta je srce pričalo, a ja sam prečula. Odabrala sam čuti neki nevažni glas iz gomile podsvjesno znajući da se neke priče više nikada neće pripovijedati. Završit će, a da nisam niti znala. Prijateljstva oko kojih se trebalo potruditi više, ljubavi oko kojih se trebalo truditi manje. I stvari oko kojih se nije trebalo truditi uopće. A baš su nam te ukrale najviše vremena.

Tražim pjesmu po YouTube-u da je ponovo čujem. Završit ću sada ovo pismo da još malo lutam po stihovima i, znaš, bilo je lijepo sve ti ovo reći. Oprosti za svaki šapat koji nisam čula.

Srce.

Ponekad sanjam
Da sam
Ptica.

Širim krila
I zavirujem
Pod oblake.

Propinjem se
Prema podnevnom
Suncu
Iako znam da
Niti jedna ptica
Nije stigla tako
Visoko.

Ali i dalje
Letim
Najviše.

Jer znam da
Stići ću dalje
Od onih 
Koji zauvijek
Ostaju
U krošnjama.

Jutros mi je
Usred olovnih oblaka
Mahnulo plavo nebo.

Stidljivi mali
Dio plavetnila
Šapnuo je
Da je još
Tu.

Gledali smo se dugo
Bez riječi
Tješili se
U toj tišini
Između kiša.

Svjetlost uvijek dolazi
Da bi jače
Zasjala nakon
Tame.

Pa i kad pomislimo
Da se lomimo
Usred oluja
Njezine zrake
Nađu put
Kroz naše pukotine.

I tada znamo
Da živimo.
Još jači.
Sebi i drugima
U inat.