Naziv djela: “Moja priča”
Ime autora: Michelle Obama
Naziv izvornika: “Becoming”
S engleskog prevele: Jasna Mati i Suzana Szabo
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Planetopija, Zagreb (biblioteka OSOBA)
“Još uvijek ima mnogo toga što ne znam o Americi, o životu, o tome što nam nosi budućnost. Ali, dobro poznajem sebe. Moj otac Fraser naučio me da u životu valja marljivo raditi, često se smijati i držati svoju riječ. Moja majka Marian poučila me, pak, kako misliti svojom glavom i izboriti se za ono do čega mi je stalo. A oboje su mi, u našem tijesnom stanu u čikaškoj četvrti South Sideu, pomogli da sagledam ono vrijedno u našoj priči, u svojoj priči, u široj priči naše zemlje. Čak i kada ta priča nije ni lijepa ni savršena. Čak i kad je stvarnija nego što bismo to željeli. Vaša priča je sve što imate, sve što zauvijek ostaje vaše. I vrijedi je čuvati.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Moja priča” Michelle Obama snažno je i intimno sjećanje bivše Prve dame Amerike u kojoj nam, po prvi put, vlastitim riječima otkriva svoj životni put – od djetinjstva u čikaškoj četvrti u South Sideu do života u Bijeloj kući. Sa svakom stranicom ove zanimljive autobiografije otkrivamo kako Michelle Obama ni u kojem slučaju nije bila tek figura, “samo” predsjednikova supruga. Ova odlučna žena svoju je priliku iskoristila na najbolji mogući način, koristeći sve svoje talente i vrline kako bi za trajanja mandata svojeg supruga ispunila, odnosno barem pokušala ispuniti najveći dio svoje misije – svojim djelovanjem pridonijeti da svatko ima jednaku priliku za dobar život, za uspjeh, za sudjelovanje u zajednici.
“Portreti Baracka i mene sada vise u Nacionalnoj galeriji portreta u Washingtonu i ta činjenica u nama izaziva osjećaj smirenog poštovanja. Sumnjam da bi itko – vidjevši naše djetinjstvo, okolnosti u kojima smo živjeli – ikad predvidio da ćemo završiti u dvoranama te galerije. Slike su lijepe, ali ono što je najvažnije jest da ondje stoje kako bi mladim ljudima koji ih vide pomogle promijeniti stajališta da samo određen izgled jamči ulazak u povijest. Ako mi pripadamo toj povijesti, tada mogu i mnogi drugi.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Već kao petogodišnja djevojčica, Michelle Obama, tada prezimena Robinson, bila je vrlo odlučna. Tako je jednom prilikom u vrtiću osnovne škole “Bryn Mawr” u koji je krenula 1969. godine, za zadatak dobila naučiti čitati nove riječi bez sricanja, točnije pročitati nazive boja s popisa. Kad je Michelle došla na red za ispitivanje, unatoč trudu, nije uspjela pročitati naziv posljednje boje, što ju je toliko pogodilo da je već drugi dan inzistirala da ju učiteljica ispita ponovo. Kad je ova odbila, Michelle je i dalje uporno zahtijevala, dok naposljetku nije ispitana, pročitavši uspješno sve zadane riječi. Kako sama priznaje, “samo sam željela uspjeti. Ili možda nisam željela da me se otpiše kao nesposobnu za uspjeh”.
No, Michelle je, čini se, bila predodređena za uspjeh. Priželjkujući studij na Princetonu, u sklopu prestižnog Sveučilišta Ivy League, puna entuzijazma i među deset posto najboljih učenika na zadnjoj godini srednje škole, doživjela je vrlo neugodnu situaciju na razgovoru sa savjetnicom za obrazovanje.
“Ne mogu mnogo toga reći o savjetnici, jer svjesno sam i gotovo istog trena pokušala zaboraviti iskustvo s njom. Ne sjećam se koje je bila dobi ni rase, niti kako me pogledala onoga dana kad sam se pojavila na vratima njezina ureda… Ne sjećam se je li pregledala moje papire prije ili nakon što sam izjavila da se na jesen želim pridružiti bratu na Princetonu… ja se toga ne sjećam. Jer, bilo to s pravom ili ne, našla sam se zatečena jednom jedinom rečenicom koju je ta žena izrekla.
– Nisam sigurna, rekla je uputivši mi površan osmijeh s visoka, da si ti materijal za Princeton.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
“Neuspjeh je osjećaj koji se rađa puno prije nego što postane stvaran”, bila je misao vodilja koja je Michelle pomogla da upis na Princeton, usprkos svim izgledima, postane samo još jedna svladana prepreka. Pismo odobrenja upisa u poštanskom sandučiću obitelji Robinson šest mjeseci poslije obeshrabrujućeg sastanka, odredilo je Michellin daljnji životni put.
Od prvog studentskog posla – asistentice direktora TWC – a (Centra Trećeg svijeta – ogranka Sveučilišta čija je misija bila pomoći obojenim studentima, op.a.) koji je bio začetak onog što će postati njezina konstantna borba za jednakost i dostupnost obrazovanja za sve; do onog u prestižnom odvjetničkom uredu Sidley & Austin koji je dobila nakon završetka Pravnog fakulteta na Harvardu i koji će spojiti njezin i put mladog odvjetnika Baracka Obame; Michelle je pokazala svu upornost i ambicioznost mlade žene koja je iz srednjeklasne crnačke obitelji dospjela tamo gdje nitko nije vjerovao da će ikada stići.
“Nikada se nisam bavila onom obeshrabrujućom stranom afroameričkog porijekla. Bila sam odgojena razmišljati pozitivno. Upila sam roditeljsku ljubav i njihovu posvećenost našem uspjehu… Moj je cilj uvijek bio gledati izvan uskih okvira – gledati daleko i pobijediti. I jesam. Stekla sam dvije diplome na sveučilištima Ivy League. Sjedila sam za radnim stolom Sidleya & Austina… No, slušajući Baracka, počela sam shvaćati da njegova verzija nade daleko nadilazi moju. Shvatila sam kako je izvući se iz mjesta u kojem ste zaglavili nešto sasvim drugo nego pokušati to mjesto navesti na promjenu nabolje.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Smrt oca Frasera 1991., vjenčanje s Barackom godinu i pol kasnije, novi posao na mjestu izvršne direktorice novoosnovanog čikaškog ogranka organizacije Javni saveznici (Public Allies) te rođenje kćeri Malie i Sashe, bile su tek neke od životnih prekretnica koje su Michelle pripremale za najambiciozniji “posao” koji je bio pred njom. Kada je Barack Obama jednog hladnog dana u veljači 2007. u Springfieldu objavio svoju predsjedničku kandidaturu, više ništa nije bilo isto.
“Podržala sam tu utrku, ali bila sam sigurna da neće stići do cilja…ja sam vidjela previše podjela i to je slabilo moju nadu. Napokon, Barack je bio crnac u Americi. Nisam zapravo vjerovala da bi mogao pobijediti.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
No, pobjeda je bila stvarna, a Michelle je tada shvatila kako “ne postoji priručnik namijenjen novoj prvoj dami Sjedinjenih država”. Unatoč strahovima, strepnjama i posve drugačijem životu, onom u kojem je obitelj Obama konstantno bila izložena očima javnosti i nevidljivom prisustvu zaštite Tajne službe, Michelle Obama sposobno je i dosljedno, kao i mnogo puta dotad, izvršila svoj zadatak.
Borbena kakva jest, mnogo je puta odlučila krenuti mimo utabane staze, bacivši jedno novo svjetlo na svijet iza zidova Bijele kuće. Jedan od takvih pothvata bio je onaj koji se ticao vrta Bijele kuće. Uspjela je Službu Nacionalnog parka i terenski tim Bijele kuće uvjeriti da raskopaju dio jednog od najpoznatijih travnjaka na svijetu koji je, zahvaljujući Michelle, postao najljepšim voćnjakom i povrtnjakom kojeg je Bijela kuća ikad vidjela.
“Znala sam što je meni bilo važno. Nisam htjela biti samo lijepo odjeveni ukras koji se pokazuje na domjencima i na rezanju vrpci. Željela sam činiti nešto korisno i trajno. Zasaditi vrt u Bijeloj kući… Zamislila sam to kao vrstu terenske nastave, mjesto koje će djeca moći posjećivati i učiti o uzgoju hrane. Na prvi pogled, vrt je označavao nešto elementarno i apolitično…, ali bilo je to i nešto više. Planirala sam našim radom u vrtu potaknuti javnu raspravu o prehrani, posebno u školama i među roditeljima… Tog jutra posijali smo salatu i špinat, koromač i brokulu. Posadili smo mrkvu i raštiku, luk i grašak. Zasadili smo i grmove bobica i mnogo začinskih biljaka. Što će od svega toga niknuti? Nisam to znala, kao što nisam znala što nas je čekalo u Bijeloj kući niti što je čekalo ovu zemlju…”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Vrt je, međutim, opstao punih sedam godina, dajući godišnji ured od oko tisuću kilograma hrane, nakon čega je dodatno uređen, proširen te službeno posvećen budućim naraštajima.
Michelle Obama nije samo, uz svojeg supruga, predstavljala narod i njegove interese. Ona jest bila dio tog naroda. Kada je Vrhovni sud SAD-a donio povijesnu odluku, potvrđujući da istospolni parovi imaju pravo vjenčati se u svih pedeset država, mnoštvo je slavilo na ulicama. Michelle je s jednog od prozora Bijele kuće gledala svjetla duginih boja zastave ponosa, no nije ništa čula u zaštićenoj tišini predsjedničke rezidencije. Ne tražeći ičije dopuštenje, uzela je za ruku stariju kći Maliu i izašla van iz sigurnosti Bijele kuće.
“Čuo se žamor ljudi, koji su s druge strane željeznih dveri klicali i slavili. Trebalo nam je deset minuta da izađemo iz vlastita doma, ali uspjele smo. Bile smo vani, stajale po strani na travnjaku, izvan pogleda javnosti, ali s prekrasnim pogledom izbliza na Bijelu kuću, ponosno osvijetljenu.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
“Obična osoba na neobičnom putovanju”, kako je sama sebe nazvala, Michelle Obama podijelila je priču u kojoj je pokazala kako su, u pravim rukama, moć i vlast pokretači dobrih stvari, samo treba htjeti i nastojati. Osloboditi se predrasuda, približiti se jedni drugima. Jer, svačija je priča jedinstvena. I čeka biti ispričana.
Recenzija: POŠTOVANI KUKCI I DRUGE JEZIVE PRIČE, Maša Kolanović
Blog Write Owl 0