Naslov djela: “Među ženama”

Ime autora: John McGahern

Naslov izvornika: “Amongst Women”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Kada je te 1990., nakon deset godina spisateljske stanke, irski pisac John McGahern objavio najvažnije djelo svog književnog opusa – roman “Među ženama”, posve sigurno nije mogao naslutiti kako će isti postati onom vrstom knjige koja se svojom promišljenom, nenametljivom naracijom postupno uvlači pod kožu čitatelja već od prve rečenice.
“Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri.”
Riječ je o rečenici koja je sve samo ne obična, ona je zametak McGahernovog divnog, subverzivnog spisateljskog spiritus movensa, briljantne ideje koja se razvija svakom novom stranicom da bi u svom konačnom obličju otkrila kako nam “Među ženama” ne pripovijeda o Irskoj u terminologiji nacije, pa čak niti zajednice, već kao o mjestu u kojem žive obitelji koje grade svoj svijet strogo odijeljen od društva koje ih okružuje, kao mjestu u kojem žive ogorčeni pojedinci, kao mjestu u kojem su obiteljske i partnerske veze zamršene, bremenite prošlošću i težinom ljudske naravi.
John McGahern uvodi nas u dom Michaela Morana, veterana Irske republikanske armije, udovca i oca tri kćeri i dva sina, dom u kojem prisila i robovanje ritualima udara ritam života, zorno i dramatično prikazujući što sve ljubav i zajedništvo mogu učiniti jednoj obitelji. Postavlja pitanje što se događa kada niti jedan njezin član, posebno kćeri, ne posjeduje sposobnost bivanja kao samostalna jedinka, već snagu crpi iz tog složenog mehanizma očevih prijekora, nasilnih tišina i varljivog veselja, pazeći da “njihova prisutnost nikada ne osporava njegovu”. McGahern nevjerojatnu moć pridaje detaljima, sitnicama u kojima i mi sami osjećamo neodoljiv poriv pognuti glavu jer je Michael Moran ušao u prostoriju, kleknuti na beton i pomicati usne u obiteljskoj molitvi krunice, napeti svaki mišić u iščekivanju odobravanja ili udarca.

“…sve što su činile ta je svijest zaogrtala opasnošću da će nešto ispustiti iz ruku i razbiti, i time u svoju malu mrežu privući težinu njegova neodobravanja. Svi njihovi pokreti temeljili su se više na navici, nagonu i strahu nego na ikakvoj stvarnoj prijetnji, ali bili su stvarno fizičko stanje. Posuđe bi prale i pospremale na isti način i da ih on nije gledao.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Upitat ćemo se nebrojeno puta kakva to tamna materija pokreće Michaela Morana, ima li njegova ogorčenost uporište u stvarnosti ili je svoje sidrište pronašla negdje duboko u izgubljenom svijetu vojničke stege i predanosti vjeri, svijetu u kojem Moran prebiva toliko dugo da se prirodnije osjeća prosipajući otrov potisnutog bijesa, nego održavajući prisnost sa vlastitom obitelji.

“Bavio se samo sobom i proširenim ja koje sačinjava obitelj nastala brakom ili slučajem: nikad nije uspio izaći iz ljušture svog bića.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Obitelj je, dakle, kako to McGahern vješto pripisuje Moranu, tek “šira inačica njega samog – njegova obitelj”, a sve ono što okružuje zidove između kojih se svojevoljno zatvorio, strah je kako će svaki član obitelji malo-pomalo izmaknuti njegovu dohvatu, strah od samoće u kojoj tako gorljivo odlučuje o(p)stajati. Neumitno starenje za sobom ostavlja “mladost i slavu” koju je nekoć imao, a kako njegova priroda “ne želi prihvatiti manje važan položaj”, nagon za samoćom, ali i strah od nje, postaju jedinom konstantom njegova života. I u konačnici, kad godine udovištva zamijeni brakom s Rose Brady, čini to samo kako bi tom strahu uskratio osjećaj samoće kojim se hrani, svakodnevno obogaljujući Roseinu predanost i ljubav jedinim što je sposoban pružiti – ogorčenošću.

“Nagonski je uvijek postupala unutar uobičajenih društvenih okvira: obitelji, veza, položaja, običaja, utvrđenih obrazaca koji se mogu koristiti kao oružje kad ih čovjek svlada… S Moranom te vještine nije mogla upotrijebiti.”

(“Među ženama”, John McGahern)

John McGahern svojim je romanom vjerno portretirao suživot odanosti “beskompromisno obećane jednoj kući i jednom muškarcu” i svu mučnost spoznaje kako si junak Irskog rata za nezavisnost svojom borbom od nove irske države nije priskrbio ništa više od poražavajuće činjenice kako je njegova jedina pobjeda i jedino čime je ikada vladao bila njegova obitelj. Jezgra koja je svakom svom članu pružala osjećaj pripadanja i u kojoj “nikome nije smjelo biti dopušteno da jednostavno ode.”

Michael Moran sa životom je imao vlastiti dogovor – “ma koliko se kolo sreće okretalo u njegovu korist, uvijek je nalazio način da bude u stalnoj opoziciji”, pa kada je pomirenje sa istim dočekao ispod jedne tise na crkvenom groblju, njegove su kćeri dio te pomirbe ponijele sa sobom, “kao da je svaka od njih na svoj način postala tata.”

Johnu McGahernu trebalo je deset godina da napiše “Među ženama”, no to je vrijeme tek treptaj naspram svih onih desetljeća u kojima će ovaj roman ostavljati svoj trag.

Naslov djela: “Američka prašina”

Ime autora: Jeanine Cummins

Naslov izvornika: “American Dirt”

S engleskog prevela: Mirjana Čanić Kukilo

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“Lydia se naslanja u stolcu i gleda u svog dječaka, koji zuri u opruženo tijelo u boji fuksije što lebdi na zidu nad njegovom glavom. Migrante. Ne može povezati tu riječ s time. Ali to su sad. Ovako se to događa. Nisu prvi koji su otišli – građani napuštaju Acapulco. Koliko je njezinih susjeda pobjeglo prošle godine? Koliko ih je nestalo? Nakon što su svih onih godina gledali kako se to događa negdje drugdje, prepuštajući se sažaljenju iz daljine, vrtjeli glavama dok je rijeka migranata protjecala mimo njih u daljini, s juga na sjever. Acapulco se pridružio toj povorci, shvatila je. Nitko ne može ostati na surovom, krvlju umrljanom mjestu.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)

Kada je američka spisateljica Jeanine Cummins, nakon četverogodišnjeg istraživanja, napisala i objavila “Američku prašinu”, priču o majci i sinu koji, nakon što im je u Acapulcu kartel ubio cijelu obitelj, a oni čudom preživjeli, bježe do američke granice najzloglasnijim vlakom na svijetu – La Bestijom, vjerojatno nije mogla niti naslutiti koliko će kontroverzi izazvati njezina knjiga. S jedne strane nazivano “potresnim”, “osvješćujućim” i “nezaboravnim”, ovo je štivo zaradilo i nešto manje pohvalne epitete, poput onih kako je riječ o stereotipno, površno i nerealno ispripovijedanoj priči u kojoj su Meksikanci, odnosno migranti općenito, prikazani previše jednodimenzionalno, a okolnosti u kojima svakodnevno žive ljudi izloženi ubojstvima, progonima i zvjerstvima kartela, predstavljene čitatelju bez dovoljno detaljnog poznavanja same tematike. Kritičari su mahom pisci latinoameričkog podrijetla, a upućeniji u problematiku razlog su negativnih kritika potražili u činjenici kako sama autorica nije “pravog” podrijetla te kako povlasticu pisanja o Meksikancima i paklu migrantske krize čiji su taoci već godinama imaju samo – Meksikanci, odnosno ljudi sa neposrednim iskustvom u materiji o kojoj pišu što, naravno, nema mnogo smisla ako je cilj knjige ukazivanje na zlo koje desetljećima uništava sudbinu čitave jedne nacije. Ne bi li tada to osvješćivanje trebalo biti nužnom potrebom neovisno tko o njemu pisao?

Kako bilo, istina je vjerojatno negdje između, jer iako je “Američka prašina” knjiga koja će čitatelja na mnogim stranicama doista potresti, posebice opisivanjem poprišta ubojstva članova obitelji glavne protagonistice, odnosno prizora ukrcavanja na “La Bestiju” ili Zvijer, kako Meksikanci nazivaju teretne vlakove kojima migranti (po cijenu vlastita života i sakaćenja pri uskakanju na vlak u pokretu) pokušavaju pobjeći od nasilja i siromaštva, u nekim će dijelovima pomalo začuditi dobrohotnost i blagost s kojima se majka, Lydia, i njezin sin Luca susreću kod ljudi od kojih bi to najmanje očekivali, poput zaposlenice banke u Nogalesu koja, ganuta njezinom pričom, Lydiji pribavlja novac za plaćanje coyoteu (vodiču- posredniku na putu ka američkoj granici) ili pak poznanstvo sa desetogodišnjim Betom koji putuje posve sam džepova punih novca.

Unatoč tomu, nepobitna je istina kako je Cummins “Američkom prašinom” podigla upravo onu prašinu koja će javnosti najviše zapeći oči, a to je činjenica kako rasprava oko kulturološke prikladnosti neizbježno vodi ka cenzuri i ušutkavanju, dok se pritom zanemaruje ono najvažnije – podsjećanje na dugo i opasno putovanje kroz Meksiko do toliko željenog el nortea, na migrante izložene stalnom riziku od pljačke, otmice ili ubojstva, katastrofalnu imigracijsku politiku i sveprisutnu korupciju.

Ova je knjiga fikcija, Lydia Quixano Perez i Luca Perez izmišljena su imena, no ne i izmišljeni ljudi. Mnoge Lydije i Luce svakoga dana riskiraju život ne bi li dobili šansu ponovo ga živjeti te nastojeći ne biti dijelom crne statistike prema kojoj jedan od četiri migranta koji putuje kroz Meksiko postaje žrtvom iznude, nasilja ili jednostavno nestaje u pustinji. “Američka prašina” priča je koja nam ne dopušta zaboraviti kako se i danas, u 21. stoljeću i vremenu tehnološke revolucije, sloboda kupuje najvrjednijom valutom na svijetu – vlastitim životom.

“Provuče ruku kroz ogradu i pomiče prste s druge strane. Njezini su prsti na el norteu. Pljune kroz ogradu. Samo kako bi ostavila dio sebe na američkoj prašini.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)

Naslov djela: “Dječji mozak objašnjen roditeljima”

Ime autora: Dr. Álvaro Bilbao

Naslov izvornika: “El cerebro del niño explicado a los padres”

Sa španjolskog prevela: Tamara H. Kanjera

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Egmont d.o.o.

“Upamtite da je vaše dijete poput stabla programirano da raste i razvija se u svoj svojoj punini. Ni njegovi učitelji, ni njegovi roditelji, ni samo dijete još ne zna koja će vrsta stabla postati. S godinama ćete otkriti je li vaše dijete impresivna sekvoja, samotna topola, trešnja puna plodova, otporna palma ili veličanstven hrast. Ono u što se možete pouzdati jest da je djetetov mozak programiran da se u potpunosti razvije i dosegne sav svoj potencijal. U mnogim će slučajevima vaš jedini posao biti upravo to: uzdati se.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Roditeljstvo je, bez imalo dvojbe, najljepši i najzahtjevniji “posao” na svijetu. Zahtijevajući potpun angažman u sadašnjem trenutku, od svakog roditelja istodobno traži i oprezno promišljanje budućnosti, jer svaki temelj postavljen u najranijim djetetovim godinama, u velikoj će mjeri odrediti čvrstoću i stabilnost njegova budućeg života. No, ono što svaki od nas roditelja, vođen onom krilaticom “ja najbolje znam što je dobro za moje dijete”, katkad zaboravlja, jest činjenica kako je svako dijete, onog trenutka kada dođe na svijet, jedinka u potpunosti odijeljena od svojih roditelja. Ono je biće koje će postupno razvijati svoj pogled na svijet, svoje načine doživljavanja istog; imat će drugačije interese, navike i strahove. Zadatak je roditelja da mu kroz taj razvoj budu sigurnost, podrška i vjetar u leđa, ne namećući vlastita htijenja ili bojazni, već mu pružajući ljubav i slobodu kako bi jednog dana postao osoba kakva uistinu želi biti, ne kakva bismo mi htjeli da postane.

Polazeći od fascinantne činjenice kako se u prvih šest godina života stvara čak do 75 % živčanih veza, razvija sigurnost u samog sebe i svijet koji nas okružuje, te kako svako dijete teži dosegnuti svoj najveći mogući potencijal, dr. Álvaro Bilbao, španjolski neuropsiholog i doktor psihologije, ovim je štivom, korisnim za svakog roditelja, na jasan i praktičan način podsjetio na važnost tog ranog razdoblja te roditeljsku ulogu u razvoju djetetovih kognitivnih i emocionalnih sposobnosti. Prepoznati svaki trenutak i znati uživati u istome te shvatiti kako je sudjelovanje u igri kao “ključu za podupiranje djetetova intelektualnog i emocionalnog razvoja” izravna je, zaključuje Bilbao, ulaznica u djetetov svijet i djelovanje iz njegove perspektive. Različiti programi rane stimulacije, gomilanje slobodnih aktivnosti, pretvaranje odgoja vlastitog djeteta u natjecanje u upisivanju u najbolji vrtić ili najbolju školu, u djetetovo će odrastanje unijeti pritisak i stvoriti okruženje koje će ograničavati, umjesto poticati djetetove želje. Umjesto toliko željene izvrsnosti, u djetetu i roditeljima će se razvijati frustracija i propustiti prilika za gradnju kvalitetnog i trajnog odnosa.

“Djeci se treba posvetiti. Za vaše dijete i njegov mozak nedvojbeno je najvažnije da budete prisutni.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Nema sumnje kako je većina spoznaja koju je dr. Bilbao iznio u knjizi “Dječji mozak objašnjen roditeljima” odavno poznata većini nas. No od poznavanja neke činjenice do njezine konačne primjene, nerijetko je dug put. Prihvaćanje dječjeg poziva na igru, aktivno sudjelovanje u razradi njegovih ideja i poticanje kreativnosti umjesto paljenja televizora ili računalnih igrica; šetnja parkom i uživanje u jednostavnim stvarima umjesto kupnje novih igračaka, tableta ili pametnih telefona kako se dijete ne bi dosađivalo, čine taj dugi put. Jednom kada pođemo njime, proširit ćemo djetetov svijet, dopustiti mašti da preuzme kormilo te isprogramirati zajedničko vrijeme umjesto da ono isprogramira nas. “Dječji mozak objašnjen roditeljima” samo je putokaz i strategija za ono što svatko od roditelja spoznaje onog trenutka kada odluči probuditi dijete u sebi i upoznati ga sa vlastitim.

“Kao što se grane stabla protežu da dohvate Sunčeve zrake, tako i djetetov mozak prirodno traži poticaje koji mu omogućuju da istražuje, igra se, eksperimentira i otkriva svijet predmeta i osoba koje ga okružuju, vječno u potrazi za cjelovitim razvojem.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Naslov djela: “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”

Ime autora: Michael Lang i Holly George Warren

Naslov izvornika: “The Road to Woodstock”

S engleskog preveo: Stjepan Vrečko

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Rockmark

“Woodstock je postao simbol naše solidarnosti. I za mene je najviše predstavljao baš to – povezanost jednih s drugima, a nju smo osjetili svi mi koji smo radili na festivalu, svi oni koji su ga posjetili i milijuni onih koji nisu mogli biti prisutni. Tog vikenda u kolovozu, tijekom burnog razdoblja u našoj zemlji, pokazali smo najbolje od sebe i usput stvorili društvo kojem smo težili, pa makar to bilo i nakratko. Bilo je pravo vrijeme, bilo je pravo mjesto, duh je bio pravi, a pravi smo bili i mi. Rezultiralo je to slavljem i potvrdom naše ljudskosti – jedan od rijetkih trenutaka u povijesti, koliko mi je poznato, kada su sreća i radost postale glavne vijesti.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)

O “tri dana mira i glazbe” koji su se od 15. do 18. kolovoza te 1969. održali na poljanama farme Maxa Yasgura u Bethelu u državi New York, napisano je mnogo knjiga, snimljeni su sati i sati televizijskih emisija te napravljeno bezbroj intervjua sa izravnim i neizravnim sudionicima, no jedini koji je dao potpun insajderski uvid u stvaranje i zakulisne tajne legendarnog Woodstock festivala upravo je njegov suorganizator, producent Michael Lang – “klinac iz Bensonhursta koji voli popušiti džoint, voli slušati jazz i koji se, krajem šezdesetih preselio u Woodstock i ondje počeo zamišljati festival glazbe i umjetnosti”. No, prije nego je zamisao o Woodstock festivalu počela tinjati u Langovom umu, ovaj je poduzetni i snalažljivi mladac vještine “zanata” izbrusio vodeći head shop u Coconut Groveu u Miamiju (trgovini koja je poslovala pod stalnim policijskim nadzorom i racijama, no nikada nije zatvorena) te organizirajući cijeli Miami Pop Festival za samo tri tjedna zahvaljujući svojim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima. Jimi Hendrix, Chuck Berry ili John Lee Hooker samo su neki od izvođača koji su tog proljeća 1968. sudjelovali na spomenutom festivalu te tako čvrsto utrli stazu koja je vodila prema Yasgurovoj farmi u Bethelu, 65 kilometara jugozapadno od Woodstocka. Naime, čak niti poduzetnički duh i uvjerljivost Michaela Langa nisu bili dovoljni za svladavanje svih prepreka koje su se našle na putu do najvećeg festivala od svih. Iako je na svoju stranu lako pridobio Billyja Grahama, suparnika koji je jedini bio ozbiljna prijetnja održavanju festivala, nije uspio postići da gradić Wallkill u neposrednoj blizini Woodstocka bude festivalska lokacija jer se jednostavno pokazao premalim za očekivani broj posjetitelja. Kako bilo, Michael Lang uspio je uvjeriti farmera Maxa Yasgura da mu ustupi svoju farmu za održavanje festivala, i to tako jednostavno i vješto da se i Maxova supruga Miriam prisjetila kako je Michaelu “trebalo ukupno dvadeset minuta da šarmira sugovornika”.

Kako se u knjizi Michael Lang i brojni njegovi kolege koji su tada sudjelovali u organizaciji živopisno prisjećaju, Lang je za pripremanje festivala u rekordnom roku uspio “regrutirati” gotovo svaku raspoloživu osobu – tvrtke za čišćenje smeća, dvjesto radnika koji su pripremali teren i kamp, sedamdeset stolara i radnika za gradnju pozornice, rasvjetu, ozvučenje, paviljon, štandove; telekomunikacijsku tvrtku, sprovođenje struje sa dvanaest kilometara udaljenih dalekovoda, catering… Usklađena mašinerija jurila je ka onome što je tog 15. kolovoza 1969. izgledalo “kao doček Nove godine na duplo većem i savršeno osunčanom Times Squareu, bez zidova i ograda koje sputavaju ljude”.

“Gdje god bih pogledao, vidio sam samo dobroćudnost. Čak i ljudi najbliže pozornici nisu vikali da se nešto počne događati. Bio je ljetni dan i imali su super provod u prirodi. Neki su pušili travu, plesali uz radio, neki se igrali frizbijem. Neki su ležali na suncu i dremuckali, a neki su vodili ljubav ispod pokrivača. Ali većina ih se upoznavala i družila jedni s drugima. Nije bilo bitno odakle su došli i jesu li bili mladi ili stari. Atmosfera je bila odlična.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)

Unatoč obećavajućem početku nakon svih prepreka koje je trebalo premostiti te broju posjetitelja koji je višestruko nadmašio očekivanja (tada je bilo procijenjeno kako je prvog dana na festival krenulo oko milijun ljudi koji su se morali vratiti nazad, jer mjesta jednostavno više nije bilo), veliki se problem pojavio pri otvaranju festivala. Naime, kako se Michael Lang prisjeća u knjizi, prvi je trebao nastupiti Jimi Hendrix s nenajavljenim akustičnim setom, no kako nikako nije dolazio, vrlo je brzo postalo potrebno pronaći zamjenu. Lang se za pomoć obratio Timu Hardinu, no krhko, metadonskom terapijom poljuljano samopouzdanje folk kantautora, kao posljednju mu je opciju ostavio Richija Havensa koji je točno u 17:07 izašao na pozornicu u narančastom dashikiju, bijelim hlačama i sa Guild akustičnom gitarom u ruci te hipnotičkim skandiranjem “FREE – dom” praćenim ritmovima “Sometimes I Feel Like a Motherless Child” ispisao prvu stranicu legende o Woodstocku. Nakon njega sve je išlo u savršenom ritmu ljubavi i glazbe, točno onako kako je zamislio Michael Lang – na ogromnoj su se pozornici smjenjivali glazbenici poput Joan Baez, Santane, Grateful Deada, Janis Joplin, Creedence Clearwater Revivala, Joe Cockera… A kada je Jimi Hendrix u ponedjeljak, 18. kolovoza 1969. negdje oko 10:30, odsvirao “Hey Joe”, “sve ono što se činilo kao vječnost, prošlo je u treptaju oka. I ništa više neće biti isto”.

Michael Lang nije bio samo suorganizator Woodstocka. Nije bio samo vrhunski poduzetnik, pregovarač i mirotvorac. Lang je bio vizionar čija je vizija sezala daleko izvan okvira Woodstocka. Bio je osoba koja je mogla osjetiti tu vibraciju mira i ljubavi mnogo prije nego li se na prostranim poljanama Maxove farme okupio nezamisliv broj ljudi željnih umjetnosti, glazbe i zajedništva jačeg od svake spolne, rasne ili vjerske podjele. “Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu” sjajan je prikaz nastojanja jednog čovjeka da pomakne, odnosno sruši društvene i druge prepreke koje su stajale na putu ka organizaciji događaja za koji su mnogi vjerovali kako jednostavno nije moguć. Woodstock je u jednom trenutku postao stil života, a Michael Lang svojim je radom otvorio vrata modernim festivalima i drugim sličnim događanjima širom svijeta, nastavivši kročiti tim putem i danas kao čelni čovjek tvrtke koja se bavi produkcijom live nastupa i događanja, filmskom i kazališnom produkcijom te menadžerskim poslovima.

“Krenuo sam dalje, ali Woodstock je uvijek bio sa mnom, kamo god bih krenuo.”

(“Woodstock: Kako napraviti najveći festival na svijetu”, Michael Lang i Holly George Warren)

Naslov djela: “Heidi”

Ime autora: Johanna Spyri

Naslov izvornika: “Heidi”

S njemačkog prevela: Marina Papec

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

“Ipak, nikakvo se zadovoljstvo nije moglo mjeriti s onim koji je osjećala slušajući melodije koje je za nju skladao vjetar dirigirajući teškim borovim granama.”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Prvi put izdana 1880. godine, “Heidi”, knjiga švicarske autorice Johanne Spyri, jedan je od onih klasika dječje književnosti u kojem se jednostavnim, tečnim i živopisnim pripovijedanjem veličaju temeljne ljudske vrijednosti koje brojni naraštaji roditelja nastoje usaditi vlastitoj djeci. Unatoč, za današnje vrijeme, idiličnom poimanju svakodnevnog života i međuljudskih odnosa, Spyri je uspjela u liku znatiželjne, ljubopitljive petogodišnje djevojčice Heidi, utjeloviti dragocjenost prijateljstva, ljubavi prema domu i bližnjima, ali i neprestanom propitkivanju života i svega što isti donosi. Bezvremenska kakva jest, “Heidi” je priča u kojoj svaki čitatelj može pronaći dio vlastitog djetinjstva, osobne potrage za svojim mjestom pod suncem, za ljudima koji će biti vrijedni njihova povjerenja i ljubavi.

Smještena u pitoreskno selo Dörfli u švicarskim Alpama, radnja prati djevojčicu Heidi – siroče koju njezina tetka Deta (sestra pokojne majke), nakon što joj se ukaže prilika za poslom u Frankfurtu, ostavlja na brigu Djedu kod kojeg djevojčica ostaje sljedeće tri godine. Heidina razigrana, neposredna priroda mijenja sve čega se dotakne – dotad šutljivog, nedruštvenog Djeda, novog prijatelja – dvanaestogodišnjeg kozara Petera, njegovu slijepu baku kojoj djevojčica neumorno kazuje priče. Njezino djetinjstvo u Spyrinom je pripovijedanju neprestana sprega između snatrenja o čaroliji prirode koja je okružuje svojom divljom ljepotom i ljudi koji polako zauzimaju mjesto u njezinom nevinom, dječjem, no velikom srcu. Kada se tetka Deta vrati sa namjerom da djevojčicu povede sa sobom u Frankfurt kako bi pravila društvo nepokretnoj djevojčici Klari Sesemann, Heidin život se iznova mijenja. U njega ulazi novo prijateljstvo, no i čežnja za domom, sigurnošću poznatog.

“Dušo, zašto si opet tako žalosna, da te ne more one stare brige?, upitala je jednom prilikom baka, a Heidi je samo ovlaš kimnula glavom.

Jesi li se povjerila dragom Bogu kako smo se dogovorile?

Jesam, šturo je odgovorila.

A moliš li mu se svakog dana da ti podari svako dobro i učini te sretnom?

Ne, odlučno će djevojčica, to ne činim.

Što ja to čujem, Heidi? Zašto je tako?, ozbiljno će baka.

Zato što je uzalud! U Frankfurtu je toliko ljudi i zasigurno mu se mole svake večeri. Ta kako bi me mogao čuti?”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Heidi se vraća kući Djedu, no nedugo potom u posjet joj dolazi upravo Klara koja se, baš kao i Heidi, u novoj okolini nepovratno mijenja. Svaki od likova, naoko potpuno različit, u Spyrinoj je priči usko povezan, međusobno se nadopunjujući poput dijelova slagalice. Primjerice, dječak Peter ne iskorištava priliku kako bi se obrazovao i učio, dok je za Klaru učenje jedino što joj preostaje, jer je zbog svog invaliditeta zatočena u četiri zida kuće. Oboje žude za slobodom i svatko od njih spoznat će je u drugačijem obliku.

Ako joj “oprostimo” povijesni kontekst u kojem je pisana, odnosno vrijeme u kojem je nastala i u kojem su određena shvaćanja života, ljudskih navika i ciljeva bila bitno drugačija nego danas, “Heidi” je pripovijest koja kroz dječju priču i na, uvjetno rečeno, dječji način spretno provlači poruku o moći vjerovanja, one u kojoj se svatko Svevišnjem obraća na vlastiti način, jezikom duše i vlastitim djelima, ne naizust naučenim molitvama. Pripovijeda i o krhkim, dragocjenim vezama koje se stvaraju među ljudima kada jedni drugima pruže ruku pomoći, budu podrška u tamnim trenutcima, dijele radost u onim svijetlima. Posjeduje magiju iznova nas podsjetiti na činjenicu kako, da bismo stekli prijatelja, prvo moramo znati biti prijateljem. A svakoj je bajci takva poruka dovoljna kako bi si osigurala mjesto u vječnosti.