Pijem kavu u nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima. Ove ulice nisu moje, ne dišu mojim uspomenama. Netko se drugi prvi put poljubio na onoj klupi u parku, urezao svoja imena na izbrazdanu koru staroga kestena; netko drugi gledao suton iznad rijeke.

Nepoznat mi je i jezik. Ne u smislu da se ne znam sporazumjeti ili da slabašno natucam neke fraze, već mi je stran, jer nedostaje mu onih posebnih riječi, onih rođenih sa mnom i u meni, koje bi opisale tu čudnu prazninu, taj tinjajući strah, koji su se skrili u kutu moga srca.

Netko mi je rekao kako je hrabrost napustiti sve što si gradio i otići daleko, tamo gdje nisi bio niti mislima, a kamoli kročio tijelom.

Pribojavam se da nije hrabrost u pitanju. Ponekad mislim da je veća hrabrost ostati i uhvatiti se u koštac sa svime što ti tvoj grad, tvoj svijet ne pruža, a trebao bi. Biti David tom Golijatu i boriti se do kraja.

No, onda, negdje iza potiljka progovara ludi putnik, onaj koji nikada ne želi žaliti zbog propuštenih prilika, neizgovorenih riječi i neokrenutih stranica. On ti pakira kofere, oprašta se sa poznatim, sprema uspomene u džepove tvog kaputa i u kut tvojih usana. Da ti nenadano, kad tuđina stegne svoje prste oko srca, razvuče usne u osmijeh. Možda skrije kakvu suzu u kutu oka. Utješi te kad zidovi tog podstanarskog stana odjednom postanu preuski, a čežnja pregolema.

Najgore su večeri. Zapravo, onaj čudni, magični trenutak kada više nije dan, ali istodobno, noć još nije razlila svoju tintu po kutovima sobe. Onaj sjenoviti dio u kojem na vagi, oči u oči, stoje svjetlost i tama, tiho odlučujući tko će biti jači ovog puta. Ali sjene su sve duže i ja žmirkam u tom polumraku i važem. Beskrajno preispitujem svoje odluke, ali me u san uvijek odvedu pitanja i sumnje. Hrabrost ili ludost? Borba ili bijeg?

Možda sve pomalo. Jer, kako izgraditi novo ako se grčevito držimo starog?Klimavog, koje prijeti da se sruči kao kula od karata. Nekada je potrebno uzdrmati temelje, pretpostavljam. Izvući na površinu sve što ih ugrožava svih ovih godina. Staviti na hrpu tu prašnjavu gomilu i pokušati. Radi sebe ili sebi usprkos.

I početi ispočetka, na novom mjestu.                             

Kažu da novo stablo nikada ne treba saditi na mjestu staroga. Zemlja je već iscrpljena i ono, koliko god pokušavali, neće rasti onako kako bi trebalo. Neće širiti krošnje, zakržljat će, neće vidjeti nebo i sunce, nego tek koji tračak plavetnila ili sunčevu sjenu pod svojim nogama. Oko njega će sve rasti, bujati, a ono će uvijek ostajati isto.

Možda i jest tako, tko zna. Možda trebam pustiti korijenje daleko od svojih vrtova i pokušati ponovno rasti. Biti ja. Ista, a opet posve drugačija.

Možda je u tome svo ludilo hrabrosti.

No, ima nešto što volim u toj nepoznatosti. Volim promatrati svijet, ljude. Strane, a opet tako slične u svojim tugama, dvojbama, smijehu. Stranci jedni drugima, dijelimo fragmente ovog života. Plačemo istim suzama, iste praznine srca čekaju biti popunjene. Tražimo mjesto da pustimo to korijenje, dosegnemo nebo.

A nebo je uvijek isto, gdje god otišli. Beskrajno, sunčano, tmurno, daleko.

Mi smo ti koji činimo razliku, jer srce je tamo gdje uistinu želimo biti, gdje će jedan komad neba biti samo naš.

Tada uvijek imamo dom kojemu se vraćamo.

U kutu oka
Što prečesto
Zasuzi
Skrila se
Vrata.

Tek
Uzak prolaz
Mračan
K’o bezdan.

Čekajuć’ sreću da
U krilo mi
Padne
Prolazim kraj
Njih.

Slijepa za spoznaju
Da život je
Samo
Jedan.

Naziv djela: “Galveias”

Ime autora: José Luís Peixoto

Naziv izvornika: “Galveias”

S portugalskoga preveli: Elena Pančevski i Josip Ivanović

Godina izdanja: 2017.

Nakladnik: Edicije Božičević

“Galveias i ostali planeti postojali su istovremeno, zadržavajući pritom svoje iskonske različitosti, nisu se miješali: Galveias je bio Galveias, ostatak svemira je bio ostatak svemira.”

(“Galveias”, José Luís Peixoto)

Mir siječanjske noći koja se te 1984. godine spustila nad Galveias, maleno selo u portugalskoj pokrajini Alentejo, prekinut će posve nesvakidašnji, za žitelje gotovo sudbonosan događaj – pad meteorita, eksplozija koja je “sijevnula poput koplja bačenoga ravno kroz nečija prsa, poput jeze koja traje minutu, sekundu po sekundu po sekundu”. U jednom bljesku Galveias više nije bio tek seoce uljuljkano u mrak zimskog povečerja i ruralne izoliranosti, već je postao točno određenom točkom u svemiru, posve odijeljeno mjesto gdje se svjetske pojave križaju samo jednom tako i nikada više. „Bezimena stvar“ iz svemirskih prostranstava za stanovnike je Galveiasa ostavila, vrijeme će pokazati, krater mnogo dublji i trajniji od onog na livadi Cortico. Jer, u omaglici mirisa sumpora i sa velikom eksplozijom kao svojevrsnim „lakmus papirom“ njihovih života, svaki od žitelja ovog malenog mjesta u sebi je nosio svoj vlastiti krater, vlastiti ponor. Iz nečijeg je, poput onog Rosinog, izvirivala želja za osvetom, spašavanjem časti prevarene žene – „u noći velike eksplozije panika u očima djece i muža značila je strah od smrti, panika u njezinim očima značila je strah od nemogućnosti da ostvari svoj naum.“ Gospodin Jose Cordato pak, svoju je samoću isprepleo sa Julijinom utjehom, pa je „nakon tog praska…on bio zabrinut za nju, ona zabrinuta za svijet.“ Pa i komadići kruha razmočeni u juhi koju je Joao Paulo, obogaljen prometnom nesrećom, bezvoljno jeo imali su „okus na sumpornu žalost“.

„Galveias“ je svojevrstan manifest seoskog života, mikrokozmosa ruralne sredine u kojoj svaki od njezinih stanovnika nosi po rođenju utisnut biljeg određenog mentalnog sklopa koji ga cijeli život usmjerava ka jednoj točki. Pad meteorita kao posve nesvakidašnja stvar gotovo apokaliptičnih razmjera, ima „efekt leptirovih krila“ mijenjajući živote čitave jedne generacije u malenom zabačenom selu .

Kako je i sam Peixoto jednom zgodom priznao, cijela namjera „Galveiasa“ bilo je propitivanje toga što je ruralnost danas, odnosno što su danas gradovi i kako na naš život utječu izbori i odluke koje donosimo u smislu gradova i urbanosti. Upravo se stoga rodila i ideja da razdvoji svijet na Galveias i univerzum.

„Događaj kojim je roman obilježen na samom početku je neka vrsta meteora koji pada na to selo, a koji predstavlja neku vrstu univerzuma. Mentalni sklop tog romana je takav da je Galveias za tamošnje ljude njihov univerzum, to seoce je u središtu njihova svijeta. Time sam htio pokazati da svi mi imamo svoj individualni svijet, jer čak i kad živimo u vrlo napučenom gradu, još uvijek postoji samo ograničen broj odnosa koji možemo imati, samo ograničen broj ljudi koje zaista upoznamo i s kojima ulazimo u interakcije.“

(José Luís Peixoto)

„Galveias“ ostaje romanom koji propituje nepoznato, traži izgubljeno i progovara o bolima i gubitcima koje ostaju iza neodgovorenog. Usmjerava svemir u jednu točku, pa u njoj sabire svu složenost svijeta koji se u njoj stisnuo.