Na trenutke
Osjećam
Daljine
Kako se pomiču
U meni
Kovitlaju se
U vrtlozima
I vuku me
Na lutanja.
Kao bez daha
Bježim od sebe
A svakim danom
Sve sam si
Bliža.
Pa dok grizem
Vlastiti rep
Gledam kako
Dani lete
Kao baloni
Od sapunice.
Mogu li i ja
S njima
Putovati
I doista (pro) živjeti
Trenutak
Dok se ne rasplinem
U stotine kapi?
Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.
A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.
Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.
Ali on je samo ispijao kavu iz plave izlizane šalice, šutljiv i raščupan poput golemog olujnog oblaka. Razbuđivao se plavim svjetlom mobitela kojeg je pobožno gledao, dok je ona lupkala o zidove minijaturne kuhinje poput kakve izbezumljene muhe koja zapravo ne zna da li bi stala, pobjegla ili se približila. Otišao bi zatim uz kratki pozdrav i još kraći poljubac, a ona bi izlila njegovu napola ispijenu kavu u sudoper, pa još neko vrijeme sjedila u praznoj kuhinji, pušeći cigaretu i slušajući udaljenu svađu susjeda sa kata iznad.
Ona je odlazila na posao kad bi se on vratio sa svog. Samo su večeri bile njihove i činilo joj se kako je tada nekako bolje volje, nakon ispijene čaše crnog vina u tišini proljetnog povečerja koje su provodili zbijeni na ležaljki na malenom balkonu.
Zagrlili bi se tada i pukotine između njih zatvorile bi se poput školjke.
Skrili bi se poput vrana u krošnjama kestena podno njihovih prozora. Tek bi izjutra ponovo zagraktali, probuđeni, spremni da ju opet kljucaju negdje u dubini potiljka. Njihov su život i ta čudna ljubav bili poput odraza na površini vode. Naizgled isti, ali lelujavi i iskrivljeni. Jedan val i razlili bi se poput mastila.
Zelenkasto smeđa šara na tepihu kao da se pomicala, a ona je osjetila mučninu. Razmišljala je bi li se uopće primijetilo da se ispovraća upravo sad, posred tog ružnog tepiha – možda bi se njezina bljuvotina naprosto stopila s tim ogavnim šarama. Kao što se i ona stopila sa svojim bezličnim, besmislenim životom. „Riješit ćemo to“, zvonile su joj njegove riječi u glavi. Nije pitao što ona želi. Kao da mu se gadila pomisao da ih može povezati nešto čvršće od ugovora o najmu stana. A ona nije znala. Htjela je samo zagrljaj, možda bljesak radosti u njegovim očima, onakav sjaj koji vidiš u filmovima kada glavni glumac čuje lijepu vijest.
Osjećala je kako u njoj to sjeme novog bivanja buja poput kvasca; doslovce je mogla osjetiti pupanje malenih ruku, nogu, prstiju koji možda već sada upiru u nju puni bijesa i krivnje. „Da se nisi usudila niti pomisliti! Nisam ja kriv, nisam ja kriv! Trebala si razmišljati glavom, ne onim što si mu uvijek stavljala na raspolaganje!“, vrištalo je malo biće nepoznatog imena i spola, a ona je gutala slani koktel suza i pljuvačke koji su joj se slijevali niz grlo.
Ustala se i rekla mu kako mora malo na zrak. Spustila se niz prljavo stubište koje je uvijek zaudaralo na vlagu i smeće i izašla na ulicu. Osjećala se ugodno u gužvi, utopljena u šarenilo mase; u starce, djecu, radnike, gospodu, prešminkane i premalo obučene curice željne pogleda.
Uzela je mobitel i nazvala svoju ginekologinju. Može li navratiti, pitala je. Samo nakratko, ako je slobodna. Znaju se dugo, pa joj je izašla u susret. U ordinaciji sjede dvije trudnice, poput dva šarena balona, veselo čavrljaju, ne primjećujući ju. Grlo joj je toliko suho, kao da je puno prašine. Na trenutak se uplašila da neće moći gutati.
Liječnica izlazi i mahne joj. Pokazuje joj da uđe. Nespretno i mucavo objašnjava situaciju, a ginekologinja joj, uz gomilu stručnih izraza, pruža snop letaka, knjižica i brošura. Da ili ne. Za ili protiv. Isisavanja, vakuumi i kiretaže lijepe se za nju poput pijavica, a mali glas iz njezine utrobe postaje sve glasniji i ljući. „E, nećeš! Ne možeš! Mrzim te!“. Ispred bolnice molitelji prijete ognjem paklenim.
Osjeća kako nestaje, kako se topi na prljavom asfaltu. Njezino tijelo ionako više nije njezino; preuzeli su ga nevoljeni partner, nerođeno dijete, žena u bijeloj kuti, čuvari ženske kreposti ispred bolničkih zgrada.
Nitko ne pita nju – svi podrazumijevaju da će njihov prijedlog biti prihvaćen kako jedini ispravan. Njen glas, njena volja stoje joj poput knedle u grlu i dok hoda ulicom koju polako ispire svjetlost noćnih svjetiljki, kutom oka ugleda djevojčicu u žutom kaputu.
Ponosno gura malena dječja kolica prepuna šarenih drangulija dok njezina majka nosom dodiruje izloge istodobno glasno brbljajući na mobitel. Ne zna koliko je dugo zurila u to maleno lice, pa ju prene sitan, na trenutke kričav dječji glas. „Mama, mogu dat’ lizalo ovoj teti, gle kak’ je tužna?“ Majka zbunjeno pogleda dijete, pa joj se ispriča na smetnji. No, ljepljivo lizalo je već bilo u njezinoj ruci, a ona ga stavi u džep i osmjehne se za sebe.
Neki maleni glas mrmorio je tihu melodiju duboko unutar nje. Ljudi su se okretali za njom, a ona nije niti primijetila kako glasno pjeva.
Naziv djela: “Japanski ljubavnik”
Ime autora: Isabel Allende
Naziv izvornika: “El Amante Japonés”
Sa španjolskoga prevela: Tamara Horvat Kanjera
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Vuković & Runjić
“… dob, sama po sebi, ne čini nikoga boljim ni mudrijim, samo naglašava ono što je svatko oduvijek bio.”
(“Japanski ljubavnik”, Isabel Allende)
Isabel Allende ima tu jednu posebnu vještinu; da svojim pisanjem s lakoćom premošćuje jaz generacija, umanjuje praznine između godina razdvojenosti i pruža utjehu izgubljenim ljubavima, spajajući ih u čvrsto tkanje uspomena i ponovnih ujedinjenja. Čak i “običan” roman o ljubavi koja se kovitlala u vihorima rata, progona i propuštenih prilika, gotovo neprimjetno sa svakom stranicom prerasta u sagu koja u jednu cjelinu skuplja prošlost, sadašnjost i slutnju budućnosti.
Od Irine Bazili, mlade Moldavke, koja 2010. počinje raditi u staračkom domu Lark House te u njemu upoznaje Almu Belasco, samozatajnu ženu koja “nije nalikovala nikome koga je upoznala” i koja si je boravak u Lark Houseu “nametnula kao pokoru, kao neki oblik plaćanja za povlastice svog života, zbog taštine i materijalizma”, pa sve do putovanja genealoškim stablom i životnim putevima Ichimeija Fukude, Almine vječne ljubavi koja je započela jednog proljetnog dana 1939. u vrtu obiteljske kuće Belascovih u Sea Cliffu, kad je oboma bilo osam godina – u “Japanskom ljubavniku” ispreplelo se još mnogo toga.
Priču su sazdale tajne, gubitci, obiteljsko nasilje, Židovi pred nacističkim terorom i Japanci u američkim logorima po ulasku SAD-a u Drugi svjetski rat te nevjerojatna galerija likova. Sve ono što samo Isabel Allende može spojiti u cjelinu, a ne otići u klišeje i pretjeranost. Naprotiv, ona svoju priču plete polako i široko, poput rijeke koja lijeno meandrira ka svome ušću.
Tri obiteljske priče okosnica su ovog izvanrednog romana, a svaka od njih donosi svoje tajne, potrage za utjehom i ljubavi jače od zaborava.
Alma i Ichimei voljeli su se tajno pedeset i osam godina, Irina Bazili krila je užas zbog kojeg je promijenila identitet, Nathaniel Belasco znao je mnogo više nego li je priznavao svome srcu ili Almi. I baš kao katana Fukudinih zakopana u vrtovima Sea Cliffa, sve su tajne čekale trenutak da izrone na površinu i svojim nositeljima pruže toliko željeni mir.
“Naša je ljubav neizbježna, Alma… Pozivam te da proživimo ovo naše u nekom mjehuriću, zaštićeno od doticaja svijeta i očuvano nedirnuto do kraja naših života i onkraj smrti. O nama ovisi hoće li ljubav biti vječna.
Ichi
(“Japanski ljubavnik”, Isabel Allende)
Bilo da je skrivena iza bijelih krizantema i pisama ili u tihoj potpori čovjeka koji je znao da će uvijek biti drugi, ljubav je pobijedila najvećeg gospodara – vrijeme. I u smiraj života svih onih koji su je nosili, tajili i nad njom prolijevali suze, ostala je utjehom za vječnost.
“Ne plačem samo zbog tebe, nego zbog sebe. I zbog nas, zbog svega što ti nisam rekla, zbog prešućivanja i laži, zbog izdaja i vremena koje sam ti ukrala.
‘Što to govoriš, zaboga! Nisi me izdala jer si voljela Ichimeija, Alma. Postoje nužna prešućivanja i laži, kao što postoje istine koje je bolje prešutjeti.’
‘Znaš za Ichimeija? Otkad?’ iznenadila se.
‘Oduvijek. Srce je veliko, može se voljeti više od jedne osobe.”
(“Japanski ljubavnik”, Isabel Allende)
Kako prepoznati idiote? Nose li možda neke određene boje, češljaju li se na određen način, govore li u tajnim šiframa tako da ih nitko ne može prepoznati?
Predstave ti se kao posve normalni ljudi, ugodni, elokventni. Uvijek imaju kakvu zanimljivu zgodu za ispričati, zapamte kakvu kavu piješ, komplimentiraju ti frizuru, odijevanje i spontano ti se infiltriraju u život kiteći se titulom kolege, prijatelja, a ako stvarno imaš sreće, postanu ti i intimni partneri. Možda se čak i oženiš/udaš za njih. Što je prisniji odnos koji imate, to je razočarenje veće jednom kada se otkrije da si imao posla s idiotom.
Nisu to tek nerazumni bedaci koje prokužiš čim otvore usta, jedni od onih koji jednim prstom čačkaju nos, a drugim stražnjicu i zapodijevaju tučnjave u birtijama. Ili pak oni koji stoje u prvim redovima na gay paradama i s desnicom u zraku i Thompsonovom slikom u novčaniku urlaju prostote dok im ne popucaju kapilare u očima. Ili možda oni koji uvijek glasuju za istu stranku, pa se naredne četiri godine žale kako im je država u banani i kako nemaju posla.
A ne, ne. Ne govorimo o takvim idiotima. Te nanjušiš na kilometre. I ako si iole bistar, izbjegavaš ih u širokom luku. Idioti o kojima ovdje govorim su savršeni pripovjedači koji tako vješto manevriraju riječima da su te sposobni uvjeriti u gotovo sve, pogotovo u činjenicu svoje nepobitne ljubavi, odanosti, dobronamjernosti. Skidaju ti zvijezde s neba, a zapravo ne vide dalje od žarulje na lusteru. Obećavaju brda i doline, a lažu čim otvore usta.
Po svim pravilima logike, morao/la bi odmah znati da ti tvoj šef nikad neće dati tu povišicu i da te tapše po ramenu ne zato što misli kako si jako dobar/ra, već zato što te drži naivčinom bez premca i jeftinom radnom snagom koja će rintati i kad pola firme ode na godišnji, a ti se budeš znojio u uredu i kod kuće močio noge u gumenom bazenu. Morao/la bi moći prepoznati tog idiota koji uvijek zaboravi novčanik u drugim hlačama/torbi/veš mašini/tavanu, pa ti moraš platiti piće ili, nedajbože, večeru (jer idioti uvijek imaju jako dobar apetit).
Kako, zaboga, ne skužiš idiota kad ti pred širokim auditorijem vaših prijatelja (od kojih su neki vjerojatno također latentni idioti) napomene kako si se udebljao/la i kako bi baš mogao/la preskočiti večeru. Ili ručak. Ili hranu uopće (jer idiotima je uvijek važnije koliko si težak nego koliki ti je kvocijent inteligencije).
Vjeruj mi, predbacivat ćeš si kad shvatiš kako je idiot bio i onaj „najbolji“ prijatelj kojem si pristao biti jamac za kredit i pomagao mu krečiti kuću, a on je zauzvrat otišao na „urlaub“ u Njemačku baš kad je krenula prva rata kredita. I usput na odmor poveo i tvoju ženu. Ili muža, nećemo diskriminirati idiote.
Možda ćeš se preneraziti kad se ustanovi da se idiot skrio u ocu ili majci prijatelja tvog djeteta koje ti, došavši kući iz škole, povjeri kako mu je njegov mali „prijatelj“ rekao da je bijednik jer ima Nokiu umjesto iPhonea. Tako su ga, naime, učili mama i tata. A starije idiote uvijek treba poštovati (pogotovo one kojima je posjedovanje iPhonea mjerilo postignuća u životu).
Vrtiš film unatrag, preispituješ situacije u kojima se idiotizam (njihov, ne tvoj) morao barem malo otkriti, proviriti na neki kratki trenutak, ali ništa. Naprosto si vjerovao, nastojeći biti pošten i držati se nekih vertikala – moralnih i ljudskih – u svom životu (za razliku od idiota koji puno više vole horizontale – zahtijevaju manje truda, a bolje se isplate) i izvukao si kraći kraj. I nažalost, to će ti se vjerojatno dogoditi još mnogo puta u životu. Jer idioti se stalno multipliciraju. Jednog otkriješ i riješiš ga se, a iza njega dođu još tri nova. Još prepredenijih i težih za otkriti.
Jedino je rješenje ne pridavati im pozornost. Jer, što se više živciraš oko njih, tim bivaju snažniji i oholiji. Jednom kad shvatiš da će biti idioti prema tebi samo onoliko koliko im ti dopustiš, ne mogu ti ništa.
Naziv djela: “Prodana duša”
Ime autora: Paul Beatty
Naziv izvornika: “The Sellout”
S engleskoga prevela: Patricija Horvat
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Fraktura
“Možda je teško povjerovati u to jer dolazi iz usta jednog crnca, ali nikad u životu nisam ništa ukrao. Nikad nisam varao na porezu ni na kartama. Nikad se nisam prošvercao u kino ni zadržao višak kusura koji mi je uzvratila blagajnica u dućanu… Nikad nisam provalio u kuću. Ni opljačkao dućan s alkoholnim pićima. Nikad se nisam ukrcao u pun autobus ili vagon podzemne i sjeo na sjedalo rezervirano za starije osobe, izvadio svoj divovski penis i izdrkao ga s izrazom lica koji je istodobno razvratan i snužden. Ali evo me ovdje, u prostranim dvoranama Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, dok mi je auto parkiran ilegalno i donekle ironično u Aveniji Ustava; ruke su mi prekrižene iza leđa i svezane lisičinama, prava na šutnju odavno sam se odrekao i sad sjedim u debelo tapeciranom stolcu koji, baš kao i ova zemlja, nije onoliko udoban koliko izgleda.”
(“Prodana duša”, Paul Beatty)
Kada sam počela čitati “Prodanu dušu” prvih mi se pedesetak, pa čak i više stranica, iako natopljenih ironijom i određenim gorkim humorom te beskrajno pogađajući u srž rasne segregacije, učinilo “teškima”. Teškima u smislu naracije koja je svakim slovom proizvodila rečenice nakon kojih nužno morate zastati, razmisliti kamo vas vodi taj pripovjedač među prijateljima poznatiji kao Bombon.
Nakon što se našao pred Vrhovnim sudom SAD-a, optužen za robovlasništvo, Bombon započinje svoju priču koja nas vodi u gradić Dickens – “getoiziranu zajednicu u južnom predgrađu Los Angelesa” gdje je proveo djetinjstvo obilježeno sociološkim i rasnim, često okrutnim i mučnim, eksperimentima kojima ga je podvrgavao njegov otac, privremeni voditelj Odsjeka za psihologiju Državnog koledža West Riverside i stalni provoditelj sadističkih testiranja nad svojim malodobnim sinom.
“…Ali više od činjenice da nikad neće dobiti parkirno mjesto sa svojim imenom ili smanjenu satnicu pogodila ga je činjenica da sam ja propali socijalni eksperiment, da sam statistički beznačajan sin koji je pogazio njegove nade i kad sam u pitanju ja kao osoba i kad je u pitanju crna rasa.
…
Ako postoji raj vrijedan sveg tog truda koji ljudi ulažu kako bi stigli u njega, onda se za dobro svog oca nadam da postoji i nebeski časopis za psihologiju. Časopis u kojem se objavljuju rezultati neuspjelih eksperimenata, jer priznavanje nepotkrijepljenih teorija i negativnih rezultata jednako je važno kao i objava studija koje dokazuju da crno vino doista liječi sve bolesti, kao što se oduvijek pretvaramo.”
(“Prodana duša”, Paul Beatty)
Nakon očeve nesretne smrti, Bombon, obilježen nedorečenošću i zbunjenošću u pogledu svog rasnog identiteta te suočivši se sa nestankom Dickensa sa zemljopisnih karata, ipak opstaje zahvaljujući farmi koju posjeduje te jedinom preostalom prijatelju – ostarjelom Hominyju Jenkinsu, svojevrsnom “sjedokosom reliktu Čiča Tominog razdoblja” (ref. Harriet Beecher Stowe – “Čiča Tomina koliba”) i nekadašnjoj crnačkoj filmskoj zvijezdi koja je provela čitav glumački vijek karikirajući rasizam u svojim ulogama. Pa kada jednog dana Bombon, kojemu se u glavi postupno rađala ideja re-segregacije, odnosno ponovnog uspostavljanja ropstva kako bi Dickens vratio na zemljovide, spasi Hominyja u njegovom pokušaju samoubojstva, ovaj mu se u znak zahvalnosti ponudi biti robom. I upravo u ovom trenutku istinska satira preuzima glavnu riječ.
Na neki način preuzevši očevo naslijeđe socioloških eksperimenata, novopečeni robovlasnik Bombon upušta se u reanimaciju grada Dickensa, a vrijednosti i društvene norme do kraja romana vise glavom prema dolje. No, taj pogled naopačke pomaže i čitatelju i našem robovlasniku da napokon vide stvari onakvima kakve doista jesu.
“…I zato mi vjerujte kad vam kažem da je porobljavanje ljudi iznimno frustrirajuća djelatnost. A i ne može se reći da sam stvarno djelovao; vladavina nad tim klinički depresivnim sužnjem bila mi je nametnuta. I da raščistimo: bezbroj puta pokušao sam “osloboditi” Hominyja. Nije ništa vrijedilo samo mu reći da je slobodan.
…
Čak sam zamolio Hamptona da mi sastavi povelju o oslobođenju napisanu u žargonu iz industrijskog doba i platio dvjesto dolara nekom javnom bilježniku da napiše ugovor na drevnom pergamentu koji sam pronašao u jednoj papirnici na Beverly Hillsu… “Onima kojih se tiče”, počinjao je tekst… “…Hominy Jenkins sada je slobodan crnac…”
…Smicalica nije upalila. Hominy je jednostavno spustio hlače, posrao mi se po pelargonijama, obrisao dupe svojom slobodom i vratio mi je.”
(“Prodana duša”, Paul Beatty)
Naziv djela: “Raskrstimo s Eddyjem”
Ime autora: Édouard Louis
Naziv izvornika: “En finir avec Eddy Bellegueule”
S francuskoga prevela: Ita Kovač
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o.
“Nemam iz djetinjstva nijedne lijepe uspomene. Ne mislim pritom da u tim godinama nikad nisam osjetio sreću ili radost. Jednostavno, patnja je totalitarna: sve ono što ne ulazi u njezin sustav, ona izbriše.”
(“Raskrstimo s Eddyjem”, Édouard Louis)
Odrastanje u sredini u kojoj su se pripadnost određenoj klasi i muškost neprestano i snažno prožimali, za nekoga poput Eddyja Bellegueulea, tada dječaka u pubertetu, opterećenog zastrašujućom spoznajom svoje spolne orijentacije, bilo je kao stalno hodanje po oštrici noža. Svaki njegov pokret, “… ti maniri, naglašeno gestikuliranje dok bi govorio (pederske kretnje), ženske intonacije, piskutav glas” otkrivao je ono što je u njegovoj bližoj okolini – posebice ocu i braći izazivalo konstantan strah od najgore sudbine koja može snaći jednog muškarca – homoseksualnost. No, upravo iz tog je straha proizlazila jedna nepobitna činjenica, a to je da je Eddyjeva homoseksualnost zapravo mnogo više određivala njegovog oca ili braću, nego li njega samoga. Jer, u sredini u kojoj je Eddy odrastao, sve se okretalo oko muškosti, patrijarhata, potrebe “biti muškarac” u punom smislu te riječi. Muškost je vrebala iz svakog kuta, iz svake radnje, čak i one najsvakodnevnije. Pravi muškarci su mnogo jeli, jer “u selu je težina bila na cijeni… i rado se govorilo – Ne smije se čovjek pustiti da umre od gladi, evo ti odmah bolesti.” Muškarci su igrali nogomet, jer se od toga očvrsne. Nisu marili za školu, pijančevali su, tukli se.
“U tom svijetu u kojem su se muške vrijednosti veličale kao najvažnije, čak je i moja mama za sebe znala reći – Imam ja muda, neće meni nitko srati po glavi.”
(“Raskrstimo s Eddyjem”, Édouard Louis)
Eddy nije odgovarao niti jednom kalupu predviđenom za oblikovanje pravih muškaraca. I upravo je stoga kroz svoje odrastanje morao proći najteži put koji ga je, u konačnici, odveo prema njemu samome, onome što on doista jest. Unatoč fizičkom zlostavljanju, uvredama i odbacivanju. Jer, drugačije nije moglo biti.
“Sjećam se: udarci u trbuh, bol koji je izazivao sudar moje glave i zida od opeke. To je nešto o čemu ne mislimo, bol, tijelo koje, ranjeno, premlaćeno, iznenada pati. Mislimo – pred takvim prizorom, hoću reći: gledajući izvana – na poniženje, na nerazumijevanje, na strah, ali ne mislimo o bolu.”
(“Raskrstimo s Eddyjem”, Édouard Louis)
“Raskrstimo s Eddyjem” autobiografski je roman o odrastanju u siromaštvu radničke klase, sredine u kojoj su obiteljske i društvene vrijednosti utemeljene na način koji ne tolerira odstupanja, u kojem su rodne i spolne uloge nedvosmisleno podijeljene i koje niti u jednom trenutku ne dopušta “kosturima iz ormara” da ugledaju svjetlo dana.
“Raskrstimo s Eddyjem” također je i sve osim autobiografskog romana. On je i svojevrsni sociološki manifest; precizno seciranje jednog sustava i njegove hijerarhije; pogled iznutra na tu istu radničku klasu i sve njezine disfunkcije.
“Raskrstimo s Eddyjem” je glas koji, jednom kada ga poslušate, čujete još dugo vremena.
“… Tata me… znao nekoliko puta u istom tjednu pitati jesam li napravio zadaće. Odgovor mu je bio malo važan, kao i mami kad bi me pitala kako je prošao dan u školi. Pitanje nije postavljao on, nego uloga koja ga je katkad, protiv njegove volje, nadilazila…”
(“Raskrstimo s Eddyjem”, Édouard Louis)
Naziv djela: “Pustoš”
Ime autora: Arne Dahl
Naziv izvornika: “Utmarker”
Sa švedskog prevela: Vesna Meandžija
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Dokaz izdavaštvo, Beograd
“Berger ih je ugledao u prljavom ogledalu lifta. Prvi put ih je vidio zajedno. Zatvorenik i stražar. Prevarant i policajac. Molly i Sam. Berger i Blomova. Sve je izgledalo iskrivljeno.”
(“Pustoš”, Arne Dahl)
Odavno je poznato kako malo koja književnost toliko obiluje trilerima mračne, jezive atmosfere kao ona skandinavska. Noir i jeza dalekog sjevera u kojima perfidna inteligencija zločinaca neprestano “križa koplja” sa oštroumnošću atipičnih i nerijetko poročnih policijskih inspektora, uspješno se materijalizirala u još jednom vrhunskom trileru.
“Pustoš”, prvi roman iz serijala o inspektorima Samu Bergeru i Molly Blom te djelo jednog od najznačajnijih skandinavskih pisaca trilera i kriminalističkih romana – Šveđanina Arne Dahla, sumorna je i kompleksna priča čiji je glavni lik – inspektor Sam Berger svojom osebujnošću, porocima i osobnim tragedijama pomalo na tragu Nesbovog Harrya Holea ili pak Keplerovog Joone Line. Berger, inače strastveni kolekcionar ručnih satova i “crna ovca” među vlastitim kolegama, rješavajući istragu oko nestanka petnaestogodišnje Ellen Savinger, ponovo susreće vlastitu prošlost koja skriva tragove zločina koji istražuje. Uz pomoć kolegice Molly Blom krenut će u potragu za zločincem koji im je možda bliže nego su ikada mogli zamisliti. Prepun neočekivanih obrata i prilično dobro okarakteriziranih likova, “Pustoš” će čitatelja još jednom podsjetiti zašto su skandinavski zločinci uvijek nekako mračniji od ostalih…
“… Blomova klimnu glavom. Suze su joj curile niz obraze.
Bili su u samom središtu pakla.
Točno u srži zla.
Berger je poprskao krv oko sebe dok je jurio prema susjednim vratima.
…
Na papiru je bila poruka, očigledno naškrabana krvlju.
Pisalo je: ‘Uskoro dolazim po tebe.'”
(“Pustoš”, Arne Dahl)
Jedina zamjerka koja bi se mogla pripisati inače gotovo besprijekornom Dahlovom pripovijedanju povremeni su nepotrebno dugi i pomalo nespretni dijalozi, no kada se u ogled uzme cjelina, zanemariva je to primjedba ovom izvrsnom trileru. Stoga, pripremite se na još jedno daleko putovanje na tajanstveni, sumorni sjever Europe. Putevi krvi i zločina ovog će vas puta odvesti ravno u srce – pustoši.
“…Neobično opipljiv životni izbor.
‘Lijevo ili desno?’, reče Berger. ‘Posljednja šansa. Siguran teritorij ili… pustoš?’
Ubacila je kombi u prvu brzinu i ubrzavala dalje od trotoara.
Zatim je skrenula desno i krenula na sjever preko Birger Jarlsgatana.
Prema pustoši.”
(“Pustoš”, Arne Dahl)
Naziv djela: “Izlaz – Zapad”
Ime autora: Mohsin Hamid
Naziv izvornika: “Exit West”
S engleskoga prevela: Marina Horkić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: V.B.Z. d.o.o., Zagreb
“Mogu to razumjeti, rekla je. ‘Zamisli da ti živiš ovdje i odjednom počnu dolaziti milijuni ljudi iz cijeloga svijeta.‘
‘Milijuni su došli i u našu zemlju’, odgovorio je Saeed. ‘Kada se u susjedstvu ratovalo.‘
‘To je nešto drugo. Naša zemlja je siromašna. Nismo imali osjećaj da imamo bogzna što izgubiti.”
(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)
S prvim pročitanim stranicama mogli biste pomisliti kako je “Izlaz – Zapad” tipičan ljubavni roman; tragiromantična priča o dvoje mladih ljudi iz nepoznatog grada zahvaćenog i zatrovanog vjetrovima mržnje i rata; dvije srodne duše koje su se odlučile voljeti u nemoguća i zla vremena, ona koja i ljubav čine opasnom okivajući je barikadama i bodljikavim žicama. Duša koje su prvo postale stranci u vlastitom, a onda i u svim ostalim gradovima koji su ih čekali iza tih barikada.
I ne biste previše pogriješili. No, promaknulo bi vam mnogo sitnica. Onih koje su ovu knjigu učinile stvarnim i surovim, a opet na trenutke potpuno nadrealnim podsjetnikom na breme vremena u kojem živimo. Nadija i Saeed svjedoci su tog vremena. On, povremeni vjernik koji svoju religiju osjeća kao slutnju duboko u srcu, noseći je kao amajliju utjehe i naslijeđe roditelja, ona u konzervativnoj crnoj halji koja je prekrivala sve, osim istine.
“Ako ne moliš, upitao je spustivši glas, ‘zašto to nosiš?‘
…
Osmjehnula se. Otpila gutljaj. A onda progovorila, donjeg dijela lica zaklonjena šalicom.
‘Tako da se muškarci ne zajebavaju sa mnom’, rekla je.”
(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)
Zaneseni jedno drugim i zastrašeni rastućom napetošću koju su gradskim ulicama širili sve brojniji radikalni militanti, Nadija i Saeed planiraju bijeg materijaliziran u obliku glasina o postojanju brojnih magičnih vrata koje očajnike poput njih vode do toliko željene slobode i mira. Krhkog i maglovitog, no mogućeg.
“I stoga je bio posve nespreman na osjećaj strahopoštovanja koji ga je odjednom preplavio i čuđenja kojim je potom promatrao svoju kožu i stablo limuna u glinenom loncu na Nadijinoj terasi, visoko kao i on i čvrsto ukorijenjeno u zemlju, koja je pak bila čvrsto sabijena u teglu što je mirno stajala na ciglama terase na vrhu planine ove zgrade koja je i sama izrastala iz zemlje… tako prelijepim nastojanjem da je Saeeda ispunila ljubav… i odjednom osjetio silnu zahvalnost i želju za mirom, za tim da mir dođe za sve njih, za svakoga i sve, jer tako smo krhki i tako lijepi i nema sumnje da bi ovi sukobi zacijeljeli kada bi i drugi imali takva iskustva, potom je svrnuo pogled na Nadiju i vidio da i ona njega promatra, a oči su joj bile kao svjetovi.”
(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)
Svijet kojeg su nekoć poznavali polako nestaje puneći grad izbjeglicama, a vrijeme se mjeri policijskim satom, prijetećim zabranjenim trenutkom između sutona i svitanja koji je “pojačavao u njima dojam veze na daljinu, a poznato je da veze na daljinu raspiruju strast, barem na neko vrijeme, baš kao što post budi želju za hranom.” Svakodnevna smaknuća i tijela koja vise sa uličnih svjetiljki “kao prigodna blagdanska dekoracija” strah su učinili prirodnim stanjem, a želju za bijegom fizičkom nužnošću, potrebom jačom od one za jelom i pićem. Ostavivši za sobom život, obitelj i snove, Nadija i Saeed kupuju prolaz kroz tajnovita vrata i tada otpočinje njihovo putovanje kroz Mykonos, London, San Francisco; svjetove u kojima će svatko od njih proći kroz promjenu za kojoj su toliko žudili, rastrgani između nostalgije i nadanja.
“Što misliš da se događa kad umreš?, upitala je Nadija.
‘Misliš nakon smrti?’
‘Ne nakon. U tom trenutku. Zacrni li se sve samo kao kad ugasiš mobitel? Ili sklizneš u neki čudan međuprostor, kao kad usneš pa si tu i tamo?‘
…
‘Mislim da je to kao kad zaspiš. Prvo sanjaš prije nego što odeš.”
(“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid)
Mohsin Hamid uspio je isplesti čvrsto tkanje u kojem se niti ljubavi neraskidivo spajaju sa tragedijom, strahom, religijom i, konačno, nadrealnim, gotovo odisejevskim putovanjima ka slobodi, a čija se nevjerojatnost sa svakom pročitanom stranicom gubi u svijetu odavno lišenom magije. Jer…
“Svi smo mi migranti u nekom trenutku.”
Srpanjsko jutro
Dočekuje me
Nespremnu.
Pomiješana sa
Slatkom melasom
Ljeta
Skrila se studen.
Ona koju viđaš
Okovanu
Na žarkim plodovima
Božikovine
U sjetna zimska
Povečerja.
Ona koja te grize
Za obraze
Kao nekada
Njegovi poljupci.
Ali umjesto cjelova
Na licu tek
Suza.
Grize solju
Pod vrelinom
Sunca.
A jutro i ja
Tugujemo
U snježnim olujama
Maslačkovih pahulja
U mom vrtu.
Hej
Ostani.
Ugrij ruke
Na zgarištu
Jedne
Ljubavi.
I ne misli
Što smo mogli
Postati
To više nismo
Mi.
Hej
Zagrli.
Čvrsto
Najjače
Dok svaka kost
Ne zaboli.
I ne govori
Ništa
Jer već rekli smo
Sve.
Hej
Ne zamjeri.
Znaš
Ima nečeg
U rastancima
Koji su
Suđeni.
Ti samo
Živi
Za ljubav ili
Ništa.
Meni ćeš
Ionako
Uvijek biti
Sve.
Krug
Blog Write Owl 0