Naziv djela: “Izgubljeni rukopis”

Autor: John Grisham

Izdavač: Znanje

Godina izdanja: 2019.

Naslov izvornika: “Camino Island”

S engleskog preveo: Predrag Mavar

“Izgubljeni rukopis”, roman poznatog američkog pisca Johna Grishama, izašao u sklopu KDS biblioteke izdavačke kuće Znanje, svojevrstan je odmak od njegovih napetih sudskih trilera punih zapleta i obrata koje smo naviknuli čitati. 

Naime, vrlo je izgledno kako će fanovi Grishamovih sudskih napetica biti pomalo razočarani sporijim ritmom i introspektivnom naracijom “Izgubljenog rukopisa”, no to nikako ne znači da će biti uskraćeni za kvalitetno oblikovane likove i radnju koja, iako mirnije i postupnije, dobiva svoj zaplet i vrhunac dostojan jednog Grishama.

Za njega pomalo netipične duge opise, prilično detaljno razrađene unutarnje monologe glavne junakinje Mercer Mann te općenito, opušteniji ritam čitave radnje, Grisham pravda drugačijim pristupom pisanju nego u njegovim prošlim literarnim uradcima. Naime, ideju za ovaj roman on i njegova supruga dobili su tijekom duge vožnje do Floride, a sam se Grisham po povratku sa putovanja uhvatio ukoštac sa intenzivnim proučavanjem vještine pisanja te biografija i umjetničkih opusa poznatih pisaca. Zanimljivo je spomenuti kako je otok Camino, gdje se radnja romana odvija, fiktivno mjesto, stvoreno po uzoru na otok Amelia koji se nalazi u blizini gradića Fernandina Beach sjeverno od Jacksonvillea na Floridi, gdje su Grishamovi prolazili tijekom spomenutog putovanja.

Sama radnja počinje pljačkom nesvakidašnjeg, no vrlo dragocjenog blaga iz knjižnice Firestone na Sveučilištu Princeton kada dobro organizirana grupa kradljivaca na čelu sa Dennyem, bivšim pripadnikom američkih vojnih rendžera, otuđi pet originalnih rukopisa romana slavnog američkog književnika Francisa Scotta Fitzgeralda, jednog od najvažnijih pisaca 20. stoljeća. Naizgled savršeno smišljena i izvedena krađa ipak ne krene očekivanim tijekom zbog nesmotrene pogreške jednog od pljačkaša koji slučajnom ogrebotinom ostavi kap krvi na mjestu zločina. DNK analizom krvi FBI dolazi do dvojice od pet pljačkaša – Jerrya i Marka, no daljnji se tijek istrage ipak pokaže prilično neuspješnim te policija ne pronalazi ostale počinitelje nakon čega se rukopisima gubi svaki trag.

Mjesecima nakon krađe, dok FBI i njegov Odjel za vraćanje rijetkih predmeta nastavljaju slijediti svoje izvore, istražitelji tvrtke specijalizirane za osiguranje i istrage čiji je klijent upravo Sveučilište Princeton, fokus mogućeg posjednika ukradenih rukopisa stavljaju na Brucea Cablea, vlasnika male knjižare u gradiću Santa Rosa na otoku Camino kod Floride kojem je „knjižara osiguravala dobru zaradu“ i koji je „unatoč trudu da stvori imidž načitanog plejboja, zapravo u srži bio ambiciozni biznismen“. Naime, tek su malobrojni bili upoznati sa njegovom strašću prema rijetkim knjigama i rukopisima čija je „kolekcija rasla, ponajviše zato što je toliko toga želio kupiti, ali i zato što je malo toga želio prodati“.

Svjesni kako put do tajni Brucea Cablea i strogo zaštićenog podruma njegove knjižare neće biti nimalo jednostavan, istražitelji se okreću savršenoj osobi za pomoć. Mercer Mann, mlada autorica uspješnog prvog romana, dugo se bori sa kreativnom blokadom i neotplaćenim studentskim zajmovima, pa ju gubitak posla stavlja u nezavidnu financijsku situaciju. Istražitelji, na čelu sa vještom Elaine Shelby, pred Mercer stavljaju ponudu koju neće moći odbiti – podmirivanje svih dugova i šansu za sređivanjem životnih prilika, ukoliko uspije steći povjerenje Brucea Cablea te saznati krije li baš on ukradene rukopise.

Mlada Mercer Mann tako postaje slučajni špijun, i to ne baš najvještiji, no uspijeva Elaine opskrbljivati dovoljnom količinom važnih informacija. Barem dok se u špijunsku igru ne uplete i ona romantična. A kada na otok Camino iznenada pristigne i Denny, jedan od kradljivaca Fitzgeraldovih rukopisa, dotad lagani ljetni ritam romana napokon poprima one grishamovske osobine pune obrata i neočekivanih završetaka. Posjeduje li Bruce Cable doista ukradene rukopise, kako je došao do njih te isplati li se uistinu zločin na kraju – pitanja su na koja John Grisham daje prilično neočekivane odgovore.

„Izgubljeni rukopis“ je roman u kojem Grisham vješto kombinira opušteno putovanje tajnama otoka Camino sa povremenim ubacivanjima u petu brzinu iznenadnih obrata te ga svakako vrijedi pročitati, ako zbog ničeg drugog, tada zbog otkrivanja jedne druge Grishamove spisateljske strane. One opuštenije i umjerenije, a manje  pravničke i pronicljive. Pa iako Mercer Mann možda neće ravnopravno dijeliti policu sa odvažnom Darby Shaw („Slučaj Pelikan“) ili neustrašivom Reggie Love („Klijent“), dovoljno će vam zaokupiti pozornost da vrijeme provedeno u čitanju „Izgubljenog rukopisa“ proleti za tren.

“Nisam baš sigurna što da mislim o romanima koji se temelje na povijesnim činjenicama. Je li to povijest ili fikcija? Iz nekog razloga čini mi se nepoštenim igrati se životima stvarnih ljudi i tjerati ih da rade stvari koje zapravo nisu radili. Naravno, oni su mrtvi, ali daje li to piscu pravo da im fikcionalizira živote?“

John Grisham, “Izgubljeni rukopis”

Vodila sam mnogo
Borbi.
Sa samom sobom,
Sa drugima.

Neke su bile
Uzaludne
Neke su nosile
Pobjedu.
Neke nikad nisu
Završile.

Na bojištima,
Gdje god pogled
Seže
Ležali su
Uništeni snovi
Ranjene nade
I izgubljena dostojanstva.

Ali iz krhotina i
Prašine
Katkad procvatu
Najljepši cvjetovi.

A oblaci spletu
Najčistiju nadu
Od svih kojima si
Ikada svjedočila.

Na kraju dana
Naniži misli
Kao bisere
Pa ih pusti
Da se prospu
Po zvijezdama
Dok spavaš.

Možda neka
Dotakne nebesa
I ostane tamo
Zauvijek.
Zasjaji jače
Od milijuna
Drugih.

Tvoja zvijezda.

Ne gubi vrijeme
I razum
Na one koji ti
Ne donose
Sreću.

Nauči od njih
Ono što trebaš
Znati
I pusti ih da se
Povuku kao
More.

Jer svaka plima
Ostavlja drugačiji
Trag u
Pijesku.

Najdraže,

Ne pišem pisma već odavno, mislim da sam s tim prestala još nekih kasnih devedesetih, kad sam se puna leptirića i snova dopisivala sa svojom ljetnom ljubavi. Sjećam se kako sam svaku kuvertu zalila sa decilitrom maminog parfema, „Just Musk“ se zvao, tad je bio totalni hit. Znaš kako su u pošti čudno gledali tinejdžericu sa pismom iz kojeg se isparavao slatkasti miris mošusa. A kad je pisamce krenulo na put, tada bih brojala dane kad će poštar donijeti odgovor s mirisom mora. Nije niti stigao pozvoniti dvaput, kako se priliči, već sam ga čekala naslonjena na vrata, osluškujući njegove korake na hodniku kako se približavaju.

Danas sam opet poželjela pisati.

Čula sam na radiju onu pjesmu za kojom sam ludila u to vrijeme – „Listen to your heart“ od Roxette, sjećaš se, i odjednom se nisam mogla pomaknuti. Kao da me netko vratio na tvorničke postavke. Sjedila sam nepomično skoro sat vremena i razmišljala. Koliko sam zapravo slušala svoje srce?

Sjetila sam se jedne slike, tata i ja, na dubrovačkom Stradunu. Moje prvo ljetovanje i tamnoplava haljinica sa pticama. U ruci držim napola pojeden grozd crnog grožđa i škiljim prema objektivu fotoaparata. Onako zbunjeno i znatiželjno kako samo petogodišnjakinje znaju. Tata drži kolut za kupanje i sve torbe ovog svijeta koje mu je mama stavila na rame dok nas je išla slikati. Zagrlio me je i sve je u redu. Trenutak sreće koji ostane zarobljen u vremenu i onda ti se neprimjetno uvuče u misli i shvatiš da srce nikada ne prestaje govoriti. Čak i ako tatinih ruku već odavno nema na mom ramenu. Otišle su na put bez povratka, ima tomu već desetljeće, a ja i dalje ćutim isti taj zagrljaj.

Možda je već tada srce govorilo – ostani duže, nemoj nestrpljivo vrištati i ljutiti se, jer tata želi još jednu sliku s tobom.

Sigurna sam kako je srce pulsiralo svoje riječi i onaj dan mog dvanaestog rođendana; znaš kada je mama ispekla ogromnu pizzu i njenu poznatu tortu s ananasom i došli su svi, baš svi, koje sam pozvala. Bio je kolovoz, 38 stupnjeva i svi smo se preznojavali u malom stanu na četvrtom katu. Gurali smo se na starom crvenom kauču i foteljama, a tata je pravio limunadu. Onda sam se htjela praviti važna, pa sam stalno tjerala starce da izađu iz sobe, jer mi „odrasle“ cure imamo jako važnog za pričati. Sjedili su strpljivo u kuhinji, ne namećući se. Voljela bih vratiti taj dan, samo da mogu reći kako sada znam da je biti odrastao ponekad glupo, naporno i nadasve tužno. Kako je imati dvanaest, jesti maminu tortu i piti tatinu limunadu, najljepša stvar na svijetu. Samo da mogu reći srcu da sam ga čula, ali nisam slušala.

Eh, pao mi je na pamet maturalac. Znaš da ću se toga sjetiti, zar ne? Kad već pišem pismo, neka bude u stilu, pa da nadoknadim sve ove godine nedopisivanja. Uglavnom, autobus pun pubertetlija putuje za Španjolsku i famozni Lloret del Mar. Svi sa glavom u oblacima,  a roditelji na autobusnoj stanici zdvojno viču – Nemoj piti! Pazi na novce! Javi se na prvom stajanju! (nije bilo mobitela tada, stvarno smo stari). Na prvom stajanju se prvo kupila kutija cigareta, naravno. Nije nam padalo na pamet kako mame i tate sjede pored telefona čekajući da zazvoni, kako im je svaka druga misao upućena nama, koliko ih je strah. Ne, svijet je tu bio samo radi nas, sloboda nas je čekala raširenih ruku. I sutra je bilo tek neka maglovita stvar, nešto što može, a ne mora biti. Svejedno. Samo da je zabavno u trenutku. Eh, srce. Znam što ćeš reći – da si govorilo i tada. Danas sam i ja mama. Ne znaš dok ne doživiš. Ta bezuvjetna ljubav prema vlastitom djetetu utjera ti strah u kosti i briga je jedino što znaš.

Mnogo puta je srce pričalo, a ja sam prečula. Odabrala sam čuti neki nevažni glas iz gomile podsvjesno znajući da se neke priče više nikada neće pripovijedati. Završit će, a da nisam niti znala. Prijateljstva oko kojih se trebalo potruditi više, ljubavi oko kojih se trebalo truditi manje. I stvari oko kojih se nije trebalo truditi uopće. A baš su nam te ukrale najviše vremena.

Tražim pjesmu po YouTube-u da je ponovo čujem. Završit ću sada ovo pismo da još malo lutam po stihovima i, znaš, bilo je lijepo sve ti ovo reći. Oprosti za svaki šapat koji nisam čula.

Srce.