Naziv djela: “Glas naroda”

Ime autora: Pavao Pavličić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

„Ova je knjiga moj pokušaj da vratim jedan stari dug … Stavio sam, dakle, pred sebe papir i olovku i stao nizati naslove pjesama koji su mi padali na pamet. Nisam tragao za njima na Internetu (to je došlo poslije, kad sam morao pribaviti cjelovite tekstove), niti sam listao po starim pjesmaricama; oslonio sam se na vlastitu memoriju … I, još sam o nečemu vodio računa: uvrstio sam samo one pjesme koje sam kadar i otpjevati, doduše, ne baš lijepo, ali to nije važno, nego je važno to što poznajem njihove melodije… Nekome će se možda učiniti da je taj izbor odviše širok i odviše bez kriterija. Na to mogu odgovoriti samo to da sve te popijevke – bez obzira na podrijetlo i bez obzira na tekst i melodiju – ipak imaju nešto zajedničko: one su pučke i pripadaju pučkoj kulturi.“

(Pavao Pavličić)

Nakon „Pohvale starosti“ i „Pohvale tijelu“ u kojima je progovorio o svima bliskim i, kako je sam svojedobno izjavio „samorazumljivim temama“ o kojima se mnogo zna, no nažalost premalo piše, Pavao Pavličić ispisao je „Pohvale pučkoj pjesmi“. Treća je to knjiga iz serijala „Pohvala“, prikladno nazvana „Glas naroda“ u kojoj su četrdeset i četiri pjesme – popijevke čvrsto naumile čitatelja, kao u kakvoj putopisnoj kajdanci, odvesti na putovanje kroz riječi i melodije ukorijenjene u puku ovih prostora. I nije autoru bilo važno odzvanja li melodija u Letovaniću pokraj Kupe ili na Bembaši pored Miljacke; divi li  se čitatelj kićenom  Srijemu ili mostarskim dućanima, ono što je uistinu bio spiritus movens i jedini kriterij pri nastanku„Glasa naroda“ bila je želja za spoznajom je li autor „kao i zajednica kojoj pripada – bio izložen (spomenutim pjesmama) kao slušatelj, i jesu li one utjecale na njegovo životno iskustvo.“

Način na koji Pavličić pristupa svakoj od odabranih pjesama posve je netipičan, čak bi se moglo reći šaljiv i neobvezan. Bez ulaženja u složene obrade pjesama i opterećivanja čitatelja suhoparnim detaljima, autor interpretira popijevke na sebi jedinstven način, potkrijepljen nespornim znanjem i stručnošću koje posjeduje, no oplemenjen osobnim osjećajem i doživljajem svake pjesme. Jedan od primjera svakako je svima dobro znana pjesma „Ajde, Kato, ajde, zlato“ koju nam Pavao Pavličić otkriva u posve novom svjetlu. Ono što bismo mogli protumačiti kao banalan, nedužan poziv momka djevojci da pođe s njime brati celer, već se u prvoj strofi pretvara u nešto potpuno drugačije. Naime, kako nam tumači Pavličić, „nekako se čini da njih dvoje o celeru baš i ne znaju mnogo, jer da znaju, bili bi svjesni da se celer – kao korjenasto povrće – ne bere, nego se čupa ili vadi. Tako prvi put zapažamo da celer zapravo ima nekakvu metaforičku ulogu, to jest da nije važan on, nego nešto drugo.“

Posebno se znakovitom pokazala činjenica kako je u neka davna vremena u narodu bilo prošireno vjerovanje kako je celer vrlo učinkovit afrodizijak te da gospodin dotičnu Katu na „branje celera“ poziva noću (što je vidljivo iz stiha u kojem Kata odbija poziv pravdajući se time što nema mjesečine).  Veli nam Pavličić još i to da treba u obzir uzeti i društvenu komponentu – „muškarac ženu zove po imenu, dok se ona njemu obraća s gospodine, iz čega slijedi da je on po socijalnom statusu pozicioniran nešto više od nje“ te nas upozorava da popijevka ima i nedvojbenu erotsku komponentu, jer gospodin našu Katu zove na „rendez-vous“ noću, u pusti vrt kako ih nitko ne bi vidio.

Kada se sve navedeno uzme u obzir, autor nam je u svega nekoliko stranica podastro novu i neobičnu interpretaciju jedne (kako smo dotad mislili) stare i obične narodne pjesme. A takvih je interpretacija u „Glasu naroda“ još četrdeset i tri te će svaka od njih zasigurno svojim drugačijim tumačenjem baciti novo svjetlo na pučku pjesmu koju oduvijek znamo, no o kojoj nikada dublje ne razmišljamo.

 „Glas naroda (Pohvala pučkoj pjesmi)“ nužno je, važno i sadržajno iznimno zanimljivo štivo zahvaljujući kojem taj glas naroda više nikada neće biti isti. U svakoj ćemo pjesmi ubuduće uživati na drugačiji način, a možda u istoj pronaći i kakvo vlastito, skriveno tumačenje.

„Ukratko, ako je potrebno da kažem što sam htio ovom knjigom, reći ću ovako: htio sam potaknuti čitatelja da, nakon što pročita moj tekst o nekoj pjesmi, ode na Internet pa da tu pjesmu posluša. Siguran sam da će ona u njemu pomaknuti neke žice, kao što je pomaknula i u meni dok sam o njoj pisao.“

(Pavao Pavličić)

Naziv djela: “Pedeset cigareta za Elenu”

Ime autora: Marina Vujčić

Nakladnik: Fraktura

Godina izdanja: 2019.

„Nije nužno gledati u druge da bismo ih imali u mislima.“

(“Pedeset cigareta za Elenu”, Marina Vujčić)

Oliver Radman tog je 15. svibnja 2015. godine obilježio svoj pedeseti doživljen i dvadesetšesti proživljen rođendan bez sestre blizanke Elene koja je u dvadesetčetvrtoj godini života tragično preminula u prometnoj nesreći. Iako svjestan nezajamčenosti života, kako i sam ustvrđuje, Oliver ga živi potpuno ravnodušno, brojeći te unaprijed određene sate i minute poput robota; dišući i krećući se, a opet ne živeći uopće. Brojevi daju smisao u besmislu, pune glavu svojim nizovima  i logikom, a zatomljuju misli o Eleni. Misli o krivnji što je baš on dio te blizanačke simbioze koji je osuđen tako obogaljen, lišen svoje sestrinske polovice, besciljno lutati svijetom.

No, još jedna smrt mijenja struju Oliverove svijesti i pokreće kotačiće mehanizma koji će, tih i nezamijećen od svih, u svoj žrvanj uhvatiti sve one koji mu se nađu na putu. Gospođa Galić je, naime, umrla prije nego li se Oliver tome mogao i nadati. Gospođa Galić u kojoj je skoro dvadeset šest godina kucalo Elenino srce, a onda tri dana prije svoga pedesetog rođendana prestalo pulsirati zauvijek. Ne dočekavši taj pedeseti rođendan. Niti u Eleni niti u bilo kome drugome. Oliver, stoga, odlučuje pokušati. Pokušati „obratiti pažnju na te minute koje su njemu, za razliku od Elene, na raspolaganju… Sve će napraviti drukčije nego inače. Evo, kava poslije ponoći, recimo. Otvorena nova kutija cigareta, ona za kojom bi inače posegnuo tek ujutro nakon buđenja. Danas ne. Palit će jednu na drugu, cijelu noć i dan, u svakoj prilici. Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svjećica na torti koje opet neće biti.“

I kreće s Elenom u noć. Pokušat će živjeti u sadašnjem trenutku, kao da to doista nešto i znači. „Vježbati sadašnjost. Makar i tuđu.“ Sa svakom dogorjelom cigaretom, nečija životna stanica se mijenja. Viktorova, Magdalenina, Gretina. Preobražava svoj strah, svoju neznatnost, svoju tjeskobu i otkida se od trulog organizma, pulsirajući novim životom.

Magdalena Matas svjedoči protiv svog muža. Taj petnaesti svibanj postaje „dan kad joj je jedan strah pomogao da se više ne boji ničega“. Bira život lišen materijalne sigurnosti, lišen obiteljske jezgre kakvu prihvaćaju društvene norme, a opet obogaćen istinom. Oplemenjen hrabrošću rođenoj u mraku dvorišne zgrade, gdje je silueta sa šeširom pušila cigaretu u spomen mrtve sestre. 

„Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.“

(“Pedeset cigareta za Elenu”, Marina Vujčić)

Viktor Majer svoj je životni moto „dosljednog odustajanja“ pospremio u još jednu napola punu vrećicu smeća i u noći zaboravljenih ključeva, neznanaca s cigaretom i besmisla policijskog privođenja,  okušao u novom životnom „žanru“ – popisima, „uputama za uporabu vlastite sudbine“. Spletom tih sudbinskih okolnosti, Viktor pronalazi banalan, no istodobno najizazovniji od svih načina preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. Jednostavnim popisom potreba, želja i zadataka, ustrajat će u neodustajanju, sluteći kako „neki životi započnu rođenjem, neki tek nakon prvog popisa“.

Greta Špoljar („Greta. Sjeta… Jedna riječ,  a toliko nježnog sadržaja. Ne znaš je li u njoj nemoć ili svemoć, ali nije ni važno“), zatočena u limbu muževe prijevare i vlastitih demona koji žive pritajeni u sjećanjima na djetinjstvo, u neumoljivom matrijarhatu „Velike Roditeljice“, u svim prilikama koje su propuštene i u svim propustima koje nije imala priliku ispraviti, jednog dana odlučuje kako može zapaliti mostove i krenuti dalje. No, tog kišnog jutra Gretinu proljetnu haljinu i crveni kišobran novih početaka natapa „Elenin slap“ iz lokvi onkraj pločnika, a Oliver Radman, iznenađen silinom vode ispod kotača svog automobila, promatra siluetu žene s crvenim kišobranom kako se gubi u daljinama njegovog i svog postojanja.

Iz Gretinih krhotina i potpunog sloma, u bjelini bolničke sobe budi se netko drugi, dok Oliver Radman i dalje živi u zabludi kako će pedeset opušaka biti jedini opipljiv utjecaj na ljušturu školjke ovozemaljskog života čije se biserje ionako rasulo u tisuće staklenih krhotina izloga pred kojim je prije dvadeset šest godina skončala Elena. Oliver je „zaboravio da se rodio“, no zaboravio je i živjeti.

„On ne zna kako je to. Ne utječe na tuđe živote. Može se pojaviti bilo gdje, proći bilo kuda, odlučiti bilo što – ničija jednadžba neće se zbog toga promijeniti.“

(“Pedeset cigareta za Elenu”, Marina Vujčić)

„Pedeset cigareta za Elenu“ priča je o životima koji kroz svoje zemaljsko postojanje prolaze vjerujući kako su propušteni, zaustavljeni u namjerama, kako su zauvijek samo potencijalni, nikada dosanjani i ostvareni. No, Marina Vujčić dogorjelim je cigaretama raspirila žar za životom svojih junaka; iz bivanja ispunjenog tek pulsiranjem srca kao jedinim sigurnim znakom života, jedna je davno umrla žena izvukla i uskrsnula snove i nade nepoznatih ljudi.

I tko zna, možda će i Oliver Radman, kada se prene iz nehotičnog sna sa nedočekanom cigaretom, ipak shvatiti kako iza „treptaja vremenskog ništa“, ipak postoji ono nešto. Nešto zbog čega se vrijedilo probuditi.

„Kao da ništa nije bilo. A bilo je.“

(“Pedeset cigareta za Elenu”, Marina Vujčić)

Naziv djela: “Ludilo u civilizaciji”

Ime autora: Andrew Scull

Naziv izvornika: “Madness in Civilization”

S engleskoga preveo: Dinko Telećan

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Sandorf

„Ludilo doista ima svoje značenje, neuhvatljivo i iščezavajuće poput naših nastojanja da ga dokučimo. Ono ostaje temeljna zagonetka, prijekor razumu, neizbježan dio i čestica same civilizacije.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)

Andrew Scull, profesor sociologije i studija znanosti na Sveučilištu California u San Diegu, četrdeset je godina svog znanstvenog rada posvetio upravo izučavanju povijesti mentalnih bolesti – ludila koje je prožimalo civilizaciju od najranijih vremena, infiltrirajući se u umjetnost, religiju, medicinu i znanost općenito.

Uznemirujuće i zastrašujuće, no istodobno morbidno privlačno ljudskoj mašti i zanimanju, ludilo je izravno ili neizravno stoljećima utjecalo na društveni poredak, politički život, kulturološka i religijska djelovanja,  jer „čuda su bila isprepletena s kršćanstvom od samog početka“, dok su se u umjetnosti „razni vizualni znakovi i simboli koristili kako bi ukazali na ludilo“.

„Neki su od njih bili prilagođeni iz srednjovjekovnih opisa Pakla i Posljednjeg suda; očajnički prizori grješnika koji će svakog trena biti bačeni u ponor sada su bili prilagođeni tako da prikazuju druge kako pate od neopisiva gubitka. Među slučajevima ludila u Bedlamu isticali su se  grizenje, bestijalni likovi napetih, zgrčenih udova i izbuljenih očiju.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)

Umjesto riječi „mentalna bolest“ ili pak „duševni poremećaj“, Scull posve namjerno i ciljano rabi izraz „ludilo“, i sam priznajući kako je ludilo „riječ s čijim razumijevanjem čak i danas malo tko ima poteškoća“ te „ima mnogo širi značaj za društveni poredak i kulture čijim smo dijelom…usto podrazumijeva stigmu, a stigma je bila i ostala žaljenja vrijedan aspekt toga što znači biti lud“.

Od drevnoga svijeta, Šaulove mahnitosti i „zlih duhova zbog kojih se toliko gušio i davio te liječnici nisu mogli iznaći drugog lijeka doli da nalože potragu za nekim tko umije te duhove odagnati“, preko Homerove ilijadsko – odisejske opčinjenosti ludilom „koja će ostati trajno prisutna u čitavoj zapadnoj civilizaciji“, pa sve do ludila melankolije šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Willisove anatomije živaca ili pak Henrya Cottona, Freuda i Medune, lobotomije i ECT-a, ludilo je ostalo vječnom fascinacijom liječnika, znanstvenika, umjetnika i književnika.

Tako je, primjerice, pjesnica i feministkinja Sylvia Plath u svom romanu „Stakleno zvono“ prikazala svoja iskustva sa liječenjem elektrošokovima koje se primjenjivalo zbog njezine depresije i neuspjelog pokušaja samoubojstva.

“Pokušala sam se nasmiješiti, ali mi se koža ukrutila poput pergamenta. Doktor Gordon mi je namještao dvije metalne pločice s obiju strana glave. Pričvrstio ih je remenom što mi je pritiskao čelo i dao mi neku žicu da je ugrizem. Sklopila sam oči. Nastupila je kratka tišina, poput zaustavljena daha. Potom se nešto ugnulo, zahvatilo me i potreslo kao da je kraj svijeta. Vi-i-i-i-i-i prodorno je pištalo kroza zrak koji je pucketao plavom svjetlošću, a sa svakim bljeskom potresao bi me snažni trzaj te sam pomislila da će mi se kosti slomiti, a sok prsnuti iz tijela kao iz prerezane biljke. Pitala sam se što sam tako strašno učinila.”

(“Ludilo u civilizaciji”, Andrew Scull; ulomak iz romana S. Plath)

Ludilo je ostalo obilježeno stalno rastućom potrebom da ga se objasni, secira, liječi, piše o njemu; da ga se ističe kao razlog propasti zbog nemogućnosti uspostavljanja vlasti nad sobom samim, no istodobno ostajući neraskidivim dijelom razvoja civilizacije, bolesnim udom koji se liječi, ali ne amputira, jer ne postoji ništa slično što bi moglo zamijeniti njegov nepobitni utjecaj na povijest samu.

Andrew Scull posvetio je život pokušavajući objasniti ludilo, njegovu povijest i ulogu u povijesti, no „klica ludila“ ostala je neotkrivena.  Jer, otkriti je značilo bi razumjeti sve ostalo, poznavati ljudski mozak i svijest u tolikoj mjeri da upravljamo njome na svim razinama. Značilo bi moći tumačiti ne samo sebe, već i druge u vlastitom okruženju. A do toga je još dalek put.

„Unatoč značajnom napretku u našem razumijevanju, uistinu smo veoma daleko od toga da bismo mogli povezati makar sasvim jednostavne ljudske postupke s temeljnim ustrojem i funkcioniranjem mozga ljudi. Napokon, desetljećima smo daleko od uspješnog mapiranja mozga voćne muhe, a kamoli od uspješnog rješavanja beskrajno složenijeg zadatka razotkrivanja milijardi i milijardi veza koje tvore naše mozgove.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)

Naziv djela: “Njemačka kuća”

Ime autora: Annette Hess

Naziv izvornika: “Deutsches Haus”

S njemačkoga preveo: Dalibor Joler

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Znaš’, rekla je otvarajući mu bocu piva, ‘ovdje unutra imam malu komoru.’ Pokazala je na svoj trbuh, ravno ispod srca. ‘I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na sreću više ne znam što je u njoj. Pet Rusa? Deset Rusa? Moj pokojni muž? I koliko mrtve djece? Nemam pojma. Vrata su zatvorena i svjetlo je ugašeno.”

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

Ljudska patnja nema rok trajanja. Jednom prouzročena, prenosi se s generacije na generaciju, mijenjajući oblike, no uvijek živeći u malim komorama ljudskih duša. Katkad izlazi na svjetlo dana tražeći osvetu, katkad je izjeda grižnja savjesti, katkad dolazi po utjehu, a sve ne bi li nekako okajala svoje postojanje, pronašla razlog svog brutalnog začetka.

Dvadesetčetverogodišnja Eva Bruhns tih je šezdesetih godina prošlog stoljeća tek oštroumna djevojka, prevoditeljica poljskoga jezika; mlada žena puna snova, putenosti sputane očekivanjima okoline i tankim živcima koji joj se spočitavaju kad god iz nje progovori ona prava Eva, gorljiva i željna iskusiti život i ljubav. Pokušavajući izbjeći sudbinu usidjelice ili pak usud starije sestre Annegrett, čiji je život niska ljubavnika i mračnih načina dokazivanja svrhe vlastitog postojanja, Eva počinje vezu sa Jurgenom Schoormannom, imućnim nasljednikom trgovačke tvrtke u nadi kako je upravo taj samozatajni mladić ljubav njezina života. No, snove o budućnosti i uigran ritam života „Njemačke kuće“, gostionice u „pristojnom“ dijelu frankfurtske Ulice Berger u vlasništvu Ludwiga i Edith Bruhns, Evinih roditelja, prekinut će poziv iz odvjetničke pisarnice u kojem Evi biva ponuđeno prevoditi iskaze poljskih svjedoka na suđenju nacističkim časnicima za zvjerstva počinjena u koncentracijskom logoru Auschwitz, mjestu u kojem i desetljećima nakon zatvaranja željeznih vrata i prestanka tog „rada koji oslobađa“, bol urla jednakom snagom.

Upravo u tom trenutku započinje priča koja će probuditi duhove čija su imena zauvijek zapisana brojevima na njihovim nadlakticama i podići vjetar koji će među zidove sudnice, ali i u sobe „Njemačke kuće“ obitelji Bruhns, donijeti miris paljevine iz Istočnog bloka Auschwitza. Da zlo nikada ne dolazi u obliku u kojem smo ga zamišljali, spoznat će Eva slušajući svjedočenja preživjelih logoraša te otkrivajući kako muškarci na optuženičkoj klupi, „tako uredno obrijani, tako čisti i civilizirani, na prvi pogled nisu izgledali drugačije od ostale gospode na tribini za gledatelje.“

„Naprijed su trebali sjediti glavni počinitelji s najtežim optužbama,  a iza njih bezazleniji slučajevi. Ako se uopće može govoriti o nečemu bezazlenome. Je li onaj koji ubije deset ljudi bezazleniji od onoga koji ubije pedeset?“

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

„Njemačka kuća“ govori o okajanju grijeha, žrtvi paljenici koju svatko od likova podnosi na oltaru svoje duše u svom neprestanom traganju za utjehom. Hoće li netko biti bliže iskupljenju ako dvadeset godina kasnije zamoli bivšeg zatvorenika iz Auschwitza da mu obrije glavu; hoće li znati cijeniti žrtvu ako prigrli prošlost pronađenu u daru maurskoga kralja – djeliću božićne piramide izgubljene jednom davno u kući u sklopu logora Auschwitz? Možemo li sami biti izvorom bolesti kako bismo dobili priliku biti svemoćnim isjceliteljima?

Odgovor je neizvjestan jednako kao i ljudska priroda, ono zemaljsko, gorko i istodobno ljekovito. No, jedno je sigurno – u potrazi za pravdom, utjehom i vlastitom istinom …

„Teško je biti čovjek.“

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)