Naziv djela: “Tangerka”

Ime autora: Christine Mangan

Naziv izvornika: “Tangerine”

S engleskoga prevela: Mirjana Čanić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Vrijeme leti, shvatila sam, pretvarajući ljude i mjesta najprije u povijest, a zatim u priče. Teško pamtim razliku, jer se moj um sad često igra sa mnom. U najgorim trenutcima – u najboljim trenutcima – zaboravljam na nju.

(“Tangerka”, Christine Mangan)

“Tangerka”, debitantski roman mlade američke spisateljice Christine Mangan, priča je prožeta tajnama koje poput nevidljive rijeke ponornice teku životima glavnih junakinja, nikad ne izlazeći na površinu, već samo ponirući sve dublje u tamu. Priča je to i o ljubavi, onoj koja ne pušta voljene, koja briše granicu između iskrene povezanosti dvaju srca i sumraka uma. Onoj koja uništava sve što joj se nađe na putu. No, “Tangerka” je natopljena i nostalgijom. Ona izvire iz svake njezine pore, ostajući neizbježni podsjetnik na prošlost i slutnja onog što se nikada neće ostvariti.

Radnja romana smještena je u afrički grad Tanger 1956. godine i pripovijeda priču o dvije žene, bivše studentske cimerice, koje su nakon godina razdvojenosti, ponovo ujedinjene upravo u Tangeru. Psihički krhka Alice Shipley, od djetinjstva progonjena krivnjom zbog smrti svojih roditelja u kućnom požaru, udana je za Johna McAllistera i svoj je novi dom, daleko od američkog Vermonta, pronašla upravo u “vratima Afrike” – vrućem, bučnom Tangeru, punom boja, mirisa i tajni. Nesretna i nesigurna u život koji vodi, svojevoljni je zatočenik vlastita doma, no rezignirano prihvaća okove takvog življenja “jer iako John McAllister zasigurno nije bio ono što sam za sebe sanjala – … – shvatila sam kako se veselim prilici koju je predstavljao: da zaboravim, da ostavim prošlost za sobom.” No, upravo će joj prošlost zakucati na vrata kada se na kućnom pragu McAllisterovih nenajavljeno pojavi Lucy Mason, s kojom je Alice nekad davno dijelila svoje studentske dane, snove i najdublje tajne. Tajne koje je, s nečim još mračnijim, Lucy donijela sa sobom u Tanger i koje će zauvijek promijeniti živote djevojaka koje su u studentskoj sobici vermontskog sveučilišta Bennington maštale proputovati svijet.

“Tangerka” je nesumnjivo prepuna iznenađenja. No, ne način koji će vam ubrzati disanje ili natjerati da se lecnete od straha ili šoka. Kroz “unakrsnu vatru” Aliceine i Lucyine strane priče, osjećat ćete nelagodu, sumnju, u konačnici možda i ljutnju, no do samoga ćete kraja i sami biti zarobljeni u mreži tajni, obmana i laži koja se od vermontskih planina rasplela na vrelim ulicama Tangera.

“Postoji jedna ovdašnja izreka – odnosno bolje rečeno tamošnja”, rekla je pokazavši iza Lucyina ramena prema sve daljem prizoru Tangera i njegovih obala. Martha je zastala, nestrpljivo gledajući u Lucy. Zatim je rekla: “Plačeš kad dolaziš, plačeš kad odlaziš.”

(“Tangerka”, Christine Mangan)

Zanimljivo je kako je i sama autorica Christine Mangan svoju studentsku karijeru započela upravo na koledžu Bennington, gdje je provela prvu fakultetsku godinu. I baš poput njezinih junakinja, i sama je pored prozora s pogledom na zelene vermontske planine, na papiru zapisivala sva mjesta koja želi posjetiti prije nego napuni tridesetu. Jedno od tih mjesta bila je Afrika. Kako snovi uvijek pronađu način da se ostvare, prije svoga tridesetog rođendana Mangan je otputovala u Marrakech, odakle je noćnim vlakom otišla u Tanger. Vrtlog mirisa, boja, ljudi i kultura koji se sručio u taj vreli afrički grad na Christine Mangan ostavio je izniman dojam. Dovoljan da nekoliko godina poslije ispripovijeda “Tangerku” koja će u sebi imati ono najbolje od uvijek nemirnog afričkog sna – imat će miris Tangera.

“Miris je to peći, nečeg toplog, ali ne plamtećeg, gotovo poput sljeza, ali ne toliko slatko. Tu je i dašak začina, nešto maglovito poznato, poput cimeta, klinčića, čak i kardamoma. A zatim i nešto potpuno nepoznato. Utješan je to miris, poput uspomene iz djetinjstva, one koja te ovije i povije i obećava sretan završetak, baš kao u pričama. Jasno, to nije istina. Jer pod mirisom, pod ugodom, zuje muhe, komešaju se žohari, izgladnjele mačke zlokobno zure, motreći svaki tvoj pokret.”

(“Tangerka”, Christine Mangan)

Ponekad me
Tuga
Obuzme k’o
More. 

Al’ ne dam se

S tim valima
Tamnim
Borim se
Onako kako
Znam.

Jer od bijesnog
Mora
Uvijek ima goreg
Da stotine te grle
A ti si bolno

Sam.

Ti si sjena
Što me prati
Samo dok sja
Sunce.

Ti si trag
Kamena
Koji uzburka 
Mirne vode
I nestane.

Ti si plima
Koju dugo
Očekujem
I oseka
Koja odnosi 
Sva očekivanja. 

Ti nisi ništa
Od onog
Što sam sanjala
Da ćeš biti
A opet si bio
Dio
Svakog mog
Sna.

Ima ljudi čiji
Osmijeh
Nalikuje na
Ugriz.

Prilaze ti
Krotko
Kao da ih
Možeš
Pripitomiti.

Kao da ih
Možeš
Vezati
Svojom
Kosom
Ljubavlju i
Strahom od samoće. 

Ali nikada ne ostaju.

Ne svijaju gnijezdo
U tvojim
Njedrima. 
U njihovom snu
Ti si tek trzaj oka
Prije buđenja.

Ima ljudi čiji
Pogled
Nalikuje na
Tvoj. 

I oni u njemu
Vide samo
Sebe.

Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.

A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.

Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.

Ali on je samo ispijao kavu iz plave izlizane šalice, šutljiv i raščupan poput golemog olujnog oblaka. Razbuđivao se plavim svjetlom mobitela kojeg je pobožno gledao, dok je ona lupkala o zidove minijaturne kuhinje poput kakve izbezumljene muhe koja zapravo ne zna da li bi stala, pobjegla ili se približila. Otišao bi zatim uz kratki pozdrav i još kraći poljubac, a ona bi izlila njegovu napola ispijenu kavu u sudoper, pa još neko vrijeme sjedila u praznoj kuhinji, pušeći cigaretu i slušajući udaljenu svađu susjeda sa kata iznad.

Ona je odlazila na posao kad bi se on vratio sa svog. Samo su večeri bile njihove i činilo joj se kako je tada nekako bolje volje, nakon ispijene čaše crnog vina u tišini proljetnog povečerja koje su provodili zbijeni na ležaljki na malenom balkonu.

Zagrlili bi se tada i pukotine između njih zatvorile bi se poput školjke.

Ispunio bi ih sitni pijesak poljubaca i zagrljaja; i riječi su odjednom postale precijenjene, a problemi nevažni i daleki. Skrili bi se poput vrana u krošnjama kestena podno njihovih prozora. Tek bi izjutra ponovo zagraktali, probuđeni, spremni da ju opet kljucaju negdje u dubini potiljka. Njihov su život i ta čudna ljubav bili poput odraza na površini vode. Naizgled isti, ali lelujavi i iskrivljeni. Jedan val i razlili bi se poput mastila.

Zelenkasto smeđa šara na tepihu kao da se pomicala, a ona je osjetila mučninu. Razmišljala je bi li se uopće primijetilo da se ispovraća upravo sad, posred tog ružnog tepiha – možda bi se njezina bljuvotina naprosto stopila s tim ogavnim šarama. Kao što se i ona stopila sa svojim bezličnim, besmislenim životom. „Riješit ćemo to“, zvonile su joj njegove riječi u glavi. Nije pitao što ona želi. Kao da mu se gadila pomisao da ih može povezati nešto čvršće od ugovora o najmu stana. A ona nije znala. Htjela je samo zagrljaj, možda bljesak radosti u njegovim očima, onakav sjaj koji vidiš u filmovima kada glavni glumac čuje lijepu vijest.

Osjećala je kako u njoj to sjeme novog bivanja buja poput kvasca; doslovce je mogla osjetiti pupanje malenih ruku, nogu, prstiju koji možda već sada upiru u nju puni bijesa i krivnje. „Da se nisi usudila niti pomisliti! Nisam ja kriv, nisam ja kriv! Trebala si razmišljati glavom, ne onim što si mu uvijek stavljala na raspolaganje!“, vrištalo je malo biće nepoznatog imena i spola, a ona je gutala slani koktel suza i pljuvačke koji su joj se slijevali niz grlo.

Ustala se i rekla mu kako mora malo na zrak. Spustila se niz prljavo stubište koje je uvijek zaudaralo na vlagu i smeće i izašla na ulicu. Osjećala se ugodno u gužvi, utopljena u šarenilo mase; u starce, djecu, radnike, gospodu, prešminkane i premalo obučene curice željne pogleda.

Uzela je mobitel i nazvala svoju ginekologinju. Može li navratiti, pitala je. Samo nakratko, ako je slobodna. Znaju se dugo, pa joj je izašla u susret. U ordinaciji sjede dvije trudnice, poput dva šarena balona, veselo čavrljaju, ne primjećujući ju. Grlo joj je toliko suho, kao da je puno prašine. Na trenutak se uplašila da neće moći gutati.

Liječnica izlazi i mahne joj. Pokazuje joj da uđe. Nespretno i mucavo objašnjava situaciju, a ginekologinja joj, uz gomilu stručnih izraza, pruža snop letaka, knjižica i brošura. Da ili ne. Za ili protiv. Isisavanja, vakuumi i kiretaže lijepe se za nju poput pijavica, a mali glas iz njezine utrobe postaje sve glasniji i ljući. „E, nećeš! Ne možeš! Mrzim te!“.

Osjeća kako nestaje, kako se topi na prljavom asfaltu. Njezino tijelo ionako više nije njezino; preuzeli su ga nevoljeni partner, nerođeno dijete, žena u bijeloj kuti, čuvari ženske kreposti ispred bolničkih zgrada.

Nitko ne pita nju – svi podrazumijevaju da će njihov prijedlog biti prihvaćen kako jedini ispravan. Njen glas, njena volja stoje joj poput knedle u grlu i dok hoda ulicom koju polako ispire svjetlost noćnih svjetiljki, kutom oka ugleda djevojčicu u žutom kaputu.

Ponosno gura malena dječja kolica prepuna šarenih drangulija dok njezina majka nosom dodiruje izloge istodobno glasno brbljajući na mobitel. Ne zna koliko je dugo zurila u to maleno lice, pa ju prene sitan, na trenutke kričav dječji glas. „Mama, mogu dat’ lizalo ovoj teti, gle kak’ je tužna?“ Majka zbunjeno pogleda dijete, pa joj se ispriča na smetnji. No, ljepljivo lizalo je već bilo u njezinoj ruci, a ona ga stavi u džep i osmjehne se za sebe.

Neki maleni glas mrmorio je tihu melodiju duboko unutar nje. Ljudi su se okretali za njom, a ona nije niti primijetila kako glasno pjeva.