Naziv djela: “Odd i mrazni divovi”

Autor: Neil Gaiman

Ilustrirao: Chris Riddell

Naziv izvornika: “Odd and the Frost Giants”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2018.

Izdavač: Mitopeja

“Snijeg je padao s grana dok su se provlačili ispod njih i štipao ga za lice, ali on se putem glasno smijao. Mjesec se uzdigne, blijed i golem, i hladan, hladan, ali Odd se opet nasmije, jer ga koliba čeka, i jer je nemoguć knez koji jaše medvjeda, i jer je on Odd.”

“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman

Postoje priče koje oko čitatelja ispletu mrežu mašte; fino tkanje čudesnih svjetova i bića. A postoje i one koje čitatelja uvuku u tu mrežu, učine ga njezinim dijelom, pa i on sam postane stanovnikom tih imaginarnih svjetova, prijateljuje sa najnevjerojatnijim stvorenjima i čini najčudesnije stvari. Jedna od takvih priča jest “Odd i mrazni divovi” engleskog pisca Neila Gaimana.

Dječak Odd nešto je poput izopćenika u svom malom nordijskom selu. Suprotno značenju imena koje je nosio, ništa se u njegovu mladom životu nije činilo posebno sretnim – smrt oca “za vrijeme haranja mora”, i to ne ona časna, “u jeku boja”, kakva priliči jednom Vikingu, već nes(p)retna, prouzročena padom s palube u pokušaju spašavanja teglećih konjića; zatim ozljeda sjekirom za vrijeme sječe drva gdje su mu se “kosti u nozi smrskale”, te majčina preudaja za novog muškarca sklonog opijanju.

“Zima se zadržala, kao nemoćnik koji odbija umrijeti. Iz dana u sivi dan, led je ostajao tvrd, a svijet je nastavljao biti neprijazan i hladan…Upravo zato, jednog jutra koncem ožujka, koji sat prije svitanja, dok je mraz bio tvrd, a tlo i dalje željezno, dok su Debeli Elfred i njegova djeca i Oddova majka još spavali, Odd obuče najdeblju, najtopliju odjeću, ukrade polutku lososa čađavu od dimljenja što je visjela pod zabatima kuće Debeloga Elfreda, kao i žeravnik sa šakom vrućih ugaraka s ognjišta, i uzme drugu očevu sjekiru po redu kakvoće, koju si priveže kožnom uzicom za pojas, i odšepa u šumu.”

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)

Prognan osjećajem nezadovoljstva i prijeteće netrpeljivosti stanovništva zbog zime koja uporno odbija otići, Odd odlazi u šumu, jednako negostoljubivu i hladnu kao i mjesto koje ostavlja za sobom. No, put koji je preda njim raspliće se u svoj raskoši nordijskih mitova, i tu ova nadasve neobična priča uzima čitatelja za ruku i vodi ga tik uz Odda, sporim, ali sigurnim korakom. Razgovori sa medvjedom, liscom, orlom – izgnanicima iz mitskog, hladnog Asgarda u kojem su njih, moćne bogove – Thora, Lokija i Odina, zamijenili mrazni divovi davši im životinjsko obličje, u svakog tko čita uvlače prste zime koja nikad ne završava. Jer “mrazni divovi vole zimu. Oni jesu zima”.

Putovanje Odda i njegove neobične družine sve do mrzlih zidina Asgarda kako bi pobijedili mrazne divove, tjera na razmišljanje i djecu i odrasle. Jer, niti jedna rečenica, niti jedna misao nije slučajna. Ona je tu da otkrije odraz nade u naizgled vječnom ledu nemilosrdne zime.

“Orao pogodi mrlju raznobojne svjetlosti na bijelome snijegu bez usporavanja, kao da skače u jezero tekuće vode.

Lokvica boje pljusne…i rastvori se.

Skerletna ih boja lagano obavije i sve se ocrta u nijansama zelene i plave i svijet poprimi boju maline i boju lista i boju zlata i boju vatre i boju borovnice i boju vina. Oddu se cijeli svijet pretvori u boje, i on, usprkos štaki, osjeti kako čeomice pada, kako se strovaljuje u dugu…”

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)

Odd živi na surovom mjestu, u surovo vrijeme. Moćni vladaju suvereno, nerijetko okrutno, dok se oni slabi, potčinjeni hvataju ukoštac sa nedaćama koje život na njih strovaljuje poput lavine. I nitko zapravo ne može sa sigurnošću reći što se to događa u njegovoj glavi, kakvim mislima se bavi dok biva sve bliže Asgardu, no svatko se od nas jednako poistovjećuje s njim, simpatizira tog neprilagođenog, a opet hrabrog dječaka koji, noseći u sebi prazninu zbog gubitka oca, biva uvučen u nešto tako nadzemaljsko i uzvišeno, poput spašavanja nikoga drugog doli bogova samih.

Najsnažnija potvrda Oddove istinoljubivosti, jakosti njegova duha – čudnog i nikada posve smirenog – skriva se u kratkom, naizgled jednostavnom i dječje nevinom pitanju. Kada je Odd napokon stao oči u oči sa silnim mraznim divom, oličenjem same zime, ovaj ga htjedne zastrašiti urlikom nepobjedivog suverena, no Odd postavi ono jedino, najjednostavnije pitanje, koje nikada nije, niti će biti, dovoljno puta upitano. I time ogoli svu bit i ljupku istinu ove bezvremenske pripovijesti.

“JA VLADAM ASGARDOM! grmne div.

Zašto? upita Odd.“

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)

Dan se zrcali
U mirnoj vodi
Jutra.

Zadrži dah i
Zakorači
U njega
Lak poput
Oblaka i s
Hrabrošću
Ratnika.

I živi.
Ne radi sebe
Već sebi usprkos.

Ali ne zaboravi
I danas
Biti 
Čovjek.

Naziv djela: „Nož“

Autor: Jo Nesbø

Izdavač: FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., Zagreb

Godina izdanja: 2019.

Naziv izvornika: „Kniv“

S norveškog prevela: Jelena Loma 

“…Zašto se ljudi toliko boje noža? Pa nož je prvo ljudsko oruđe. Iako su imali dva i pol milijuna godina da se naviknu na njega, pojedinci i dalje nisu mogli vidjeti ljepotu u onome što im je omogućilo da siđu s drveta. Lov, stanište, poljoprivreda, hrana, obrana. Nož nije samo oduzimao život, on ga je i stvarao. Jedno nije moglo postojati bez drugog. Samo oni koji su to razumjeli, koji su prihvatili posljedice svoje ljudskosti i svojeg podrijetla, mogli su voljeti nož. Voljeti ga i bojati se. Opet, bile su to samo dvije strane jednog te istog.”

(“Nož”, Jo Nesbo)

Roman “Nož” (izv. “Kniv”) , norveškog autora Jo Nesbøa, izašao u nakladi izdavačke kuće Fokus, dvanaesti je po redu dio serijala o inspektoru Harry Holeu, depresivnom i psihički rastrganom (anti)junaku koji se i ovoga puta bori sa ljudskim zlom i samim sobom, usput nerijetko gubeći samokontrolu, zdrav razum i vlastiti integritet, no opet ostajući dosljedan svojim principima pravednosti. Iako je kroz duge godine policijskog staža skandalizirao kolege (a nerijetko i neprijatelje) svojim često nekonvencionalnim istražnim metodama i još češćim prisnim druženjem sa “Jim Beamom”, ovoga će puta buđenje nakon burne noći Harryu Holeu donijeti mnogo više od gadnog mamurluka. Slijedeći napetu završnicu “Žeđi”,”Nož” za Harrya ne počinje nimalo obećavajuće…

“…Ne otvarajući oči, Harry je pružio ruku do poda ispred kauča, prema boci viskija. Prevrnuo ju je, te po zvuku kotrljanja po izlizanom parketu zaključio da je ionako prazna. Otvorio je oči i pogledao ruku koja mu je visjela s kauča poput pohlepne kandže, s tom sivom protezom od titana na mjestu srednjega prsta. Šaka mu je bila krvava. Sranje.”

(“Nož”, Jo Nesbø)

U ovom napetom trileru, Nesbø je Harry Holea suočio sa najmračnijim i najosobnijim izazovom dosad, a iz ormara je izvukao i neke kosture kojih će se Harry nerado biti prisiljen prisjetiti. Povratak Sveina Finnea, prvog ubojice kojeg je stavio iza rešetaka, susreti sa starim ljubavnicama i novim neprijateljima te beznađe gubitka i boli zbog najgore smrti kojoj je ikada morao pogledati u oči, Harrya ne dovode, već guraju preko samog ruba. Patnja zbog osobnog gubitka baca ga u košmar iz kojeg se naizgled ne naslućuje izlaz, no grčevita želja za istinom i barem kratkom, blaženom tuposti od boli koja mu je nanesena, Holea će dovesti do odgovora koje traži.

“…Harry je zažmirio i stisnuo čeljust, tako silovito da je pomislio kako će mu popucati kutnjaci.

Da nisi došla, nikad ne bih bio usamljen.

Na svijetu nije postojalo piće koje je moglo isprati takvu bol.”

(“Nož”, Jo Nesbø)

Isključen iz istrage i  marginaliziran do krajnjih granica, Hole napušta svaku nadu igrajući na sve ili ništa kako bi, ili riješio slučaj i našao mir, ili potonuo ispod tamnih rijeka viskija koji mu je i ovog puta pružao tu varljivu utjehu. Pa iako natopljen alkoholom i smeten tugom koja ga prati poput crnog oblaka, Harry ostaje jednako oštrouman kao uvijek, zapažajući ono što i najvećim trezvenjacima promakne ispred nosa. I sam u jednom trenutku priznaje – “…Moram nešto poduzeti,  a jedino što znam je istraživati ubojstva. I opijati se. Ako budem morao, pit ću do smrti.“

Jo Nesbø još jednom uspješno demonstrira svoju nevjerojatnu sposobnost stvaranja zapleta kojim čitatelja uspješno navodi da sumnja gotovo u svakoga, stvarajući mrežu slojevitih likova od kojih svaki ima barem jednu tajnu koja će vas natjerati da se zapitate “a što ako…?”. Iako je ritam radnje možda nešto sporiji nego u prethodnim Nesbovim uspješnicama te se na trenutak može učiniti kako je previše „loptica u zraku“, završnica je već poslovično “nesbovski” nevjerojatna i posve neočekivana, dok Harry Hole i dalje ostaje potpuno nesavršen, neukalupljen i dosljedan sebi samome.

Sanjala sam te
Sinoć.

Bio si plaha
Grlica
Na oknu
Prozora. 
Dah toplog
Lipanjskog vjetra
Zapleten u mojoj kosi.

Voljela sam te
Silno
U tom snu.
Stiskala ti bijela
Krila u svojim
Njedrima
I plakala od
Ljubavi.

Jer jutra me dočekuju
Prazna poput
Bezdana.

I sada znam da ljubav
Ne boli nikada.
Bole rastanci, sjećanja
I usamljenost.

Zbog njih i živeći
Umiremo.

Naziv djela: “Titani”

Autor: Leila Meacham

Izdavač: Znanje

Godina izdanja: 2019.

Naziv izvornika: “Titans”

S engleskoga prevela: Mirjana Valent

“… biti bogat znači biti sretan, raditi ono što voliš i ne željeti ništa više od toga…”

(“Titani”, Leila Meacham)

Roman “Titani”, američke spisateljice Leile Meacham, izašao u izdanju KDS biblioteke izdavačke kuće Znanje, istodobno je i epska i dirljiva ljubavno – povijesna saga koja čitatelja vodi u Texas na početku 20. stoljeća, u doba kada je naftni “boom” mijenjao tijek povijesti postavši prekretnicom gospodarskih promjena.

No, još se jedna priča pokrenula u vihoru promjena američkog Juga – jednako dramatična i sudbonosna.

Millicent Holloway nakon devet je sati iscrpljujućeg poroda rodila blizance, no, potpuno lišena majčinskih osjećaja, prije nego uopće pomisli vidjeti novorođenčad, zahtijeva biti očešljana i umivena. Štoviše, niti ne želi oboje djece, pa suprugu Leonu iznosi okrutan zahtjev.

“Samo jedno, rekla je otvarajući oči.  Donesi mi samo jedno. Ne mogu podnijeti dvoje. Ti izaberi. Neka primalja uzme drugo i dade ga onom svom liječniku dobrotvoru. On će djetetu naći dobar dom….. Učini što kažem ili ću ih oboje utopiti.”

Leon Holloway, iako očajan, posluša suprugu te odlazi primalji, gđi. Mahoney, pa joj, nesposoban sam donijeti odluku o izboru samo jednog djeteta, naređuje: “…zamijenite im mjesta ili ih ostavite gdje jesu. Pokazat ću na jedno, koje ćete onda uzeti.”

Okrenutih leđa, Holloway prstom pokazuje na jedno dijete te trenutak kasnije malenog dječaka nosi njegovoj majci, dok djevojčica ostaje u naručju gospođe Mahoney.

Početak je to ove epske priče o blizancima odvojenima po rođenju te njihovom dugom, trnovitom putovanju ka otkriću sudbine koja im je zapisana.

Hollowayeva kći – djevojčica po imenu Samantha Gordon, po rođenju je dana bračnom paru Nealu i Estelle Gordon, vlasnicima stočnog ranča Las Tres Lomas. Neal Gordon je bogat čovjek sa težnjom biti još bogatiji i moćniji – postati Titan, kako u jednom razgovoru pokušava objasniti Samanthi.

“Što je to titan?, pitala je oca desetogodišnja Samantha kada joj je za rođendan darovao knjigu o grčkoj mitologiji….

– Oni su bili bogovi koji su nekoć vladali univerzumom, odgovorio je Neal… Danas ta riječ označava ljude velike važnosti i moći.

– A ti želiš biti Titan?

– Ako Bog da, rekao je Neal.”

Kao nasljednica prekrasnog ranča i uspješnog posla svojih roditelja, Samantha uživa u takvom životu, bez spoznaje kako joj Neal i Estelle nisu biološki roditelji. Odrastajući sa Sloanom Singletonom, vlasnikom susjednog Trostruko S. ranča, punih je dvadeset godina svog djetinjstva i mladenaštva zaneseno zaljubljena u tog mladića, “visokog, vitkog, uspravnog kao strijela Komanča, smeđe puti poput riječnog kamena…”   Njezine snove o njihovom vjenčanju uznemirava često Sloanovo druženje sa Anne Rutherford, kćeri vlasnika lokalne banke.

S druge strane, dječak, Nathan Holloway, ostao je sa biološkim roditeljima – Leonom i Millicent, radeći na obiteljskoj farmi u sjevernom Texasu. Farma pripada njegovoj uvijek hladnoj i suzdržanoj majci, dok je u svojoj dvadesetoj godini Nathan vrijedan, inteligentan mladić čiji snovi o budućnosti ne prelaze granice obiteljske farme. No, jednoga dana, tajanstveni posjetitelj promijenit će Nathanov život zauvijek.

Kotač sudbine je pokrenut te će se putevi Samanthe i Nathana ispreplesti na mnogo mjesta, a svako od njih stvoriti poseban odnos koji osjeća da je vezan na jedan drugačiji, dublji način.

Njihovo će prijateljstvo uzrokovati mnogo previranja u obje obitelji, a Leila Meacham će vas u neizvjesnosti držati do posljednje stranice.

Meacham poznaje Texas, način na koji diše i osjeća, poznaje njegove stanovnike, njihove vrline i slabosti. Upravo stoga, “Titani” savršenom lakoćom postaju knjigom koja vas neće pustiti na miru do samoga kraja. U osvit naftnoga “booma” i nekih novih Titana na obzorju, Meacham pripovijeda priču o obiteljskim tajnama, ljubavi, snovima i krivim izborima.

Životi se međusobno prožimaju i sve postaje moguće.

Knjiga vrijedna čitanja i savršeno štivo za predstojeće dugo toplo ljeto.