Naziv djela: “Odd i mrazni divovi”

Autor: Neil Gaiman

Ilustrirao: Chris Riddell

Naziv izvornika: “Odd and the Frost Giants”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2018.

Izdavač: Mitopeja

“Snijeg je padao s grana dok su se provlačili ispod njih i štipao ga za lice, ali on se putem glasno smijao. Mjesec se uzdigne, blijed i golem, i hladan, hladan, ali Odd se opet nasmije, jer ga koliba čeka, i jer je nemoguć knez koji jaše medvjeda, i jer je on Odd.”

“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman

Postoje priče koje oko čitatelja ispletu mrežu mašte; fino tkanje čudesnih svjetova i bića. A postoje i one koje čitatelja uvuku u tu mrežu, učine ga njezinim dijelom, pa i on sam postane stanovnikom tih imaginarnih svjetova, prijateljuje sa najnevjerojatnijim stvorenjima i čini najčudesnije stvari. Jedna od takvih priča jest “Odd i mrazni divovi” engleskog pisca Neila Gaimana.

Dječak Odd nešto je poput izopćenika u svom malom nordijskom selu. Suprotno značenju imena koje je nosio, ništa se u njegovu mladom životu nije činilo posebno sretnim – smrt oca “za vrijeme haranja mora”, i to ne ona časna, “u jeku boja”, kakva priliči jednom Vikingu, već nes(p)retna, prouzročena padom s palube u pokušaju spašavanja teglećih konjića; zatim ozljeda sjekirom za vrijeme sječe drva gdje su mu se “kosti u nozi smrskale”, te majčina preudaja za novog muškarca sklonog opijanju.

“Zima se zadržala, kao nemoćnik koji odbija umrijeti. Iz dana u sivi dan, led je ostajao tvrd, a svijet je nastavljao biti neprijazan i hladan…Upravo zato, jednog jutra koncem ožujka, koji sat prije svitanja, dok je mraz bio tvrd, a tlo i dalje željezno, dok su Debeli Elfred i njegova djeca i Oddova majka još spavali, Odd obuče najdeblju, najtopliju odjeću, ukrade polutku lososa čađavu od dimljenja što je visjela pod zabatima kuće Debeloga Elfreda, kao i žeravnik sa šakom vrućih ugaraka s ognjišta, i uzme drugu očevu sjekiru po redu kakvoće, koju si priveže kožnom uzicom za pojas, i odšepa u šumu.”

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)

Prognan osjećajem nezadovoljstva i prijeteće netrpeljivosti stanovništva zbog zime koja uporno odbija otići, Odd odlazi u šumu, jednako negostoljubivu i hladnu kao i mjesto koje ostavlja za sobom. No, put koji je preda njim raspliće se u svoj raskoši nordijskih mitova, i tu ova nadasve neobična priča uzima čitatelja za ruku i vodi ga tik uz Odda, sporim, ali sigurnim korakom. Razgovori sa medvjedom, liscom, orlom – izgnanicima iz mitskog, hladnog Asgarda u kojem su njih, moćne bogove – Thora, Lokija i Odina, zamijenili mrazni divovi davši im životinjsko obličje, u svakog tko čita uvlače prste zime koja nikad ne završava. Jer “mrazni divovi vole zimu. Oni jesu zima”.

Putovanje Odda i njegove neobične družine sve do mrzlih zidina Asgarda kako bi pobijedili mrazne divove, tjera na razmišljanje i djecu i odrasle. Jer, niti jedna rečenica, niti jedna misao nije slučajna. Ona je tu da otkrije odraz nade u naizgled vječnom ledu nemilosrdne zime.

“Orao pogodi mrlju raznobojne svjetlosti na bijelome snijegu bez usporavanja, kao da skače u jezero tekuće vode.

Lokvica boje pljusne…i rastvori se.

Skerletna ih boja lagano obavije i sve se ocrta u nijansama zelene i plave i svijet poprimi boju maline i boju lista i boju zlata i boju vatre i boju borovnice i boju vina. Oddu se cijeli svijet pretvori u boje, i on, usprkos štaki, osjeti kako čeomice pada, kako se strovaljuje u dugu…”

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)

Odd živi na surovom mjestu, u surovo vrijeme. Moćni vladaju suvereno, nerijetko okrutno, dok se oni slabi, potčinjeni hvataju ukoštac sa nedaćama koje život na njih strovaljuje poput lavine. I nitko zapravo ne može sa sigurnošću reći što se to događa u njegovoj glavi, kakvim mislima se bavi dok biva sve bliže Asgardu, no svatko se od nas jednako poistovjećuje s njim, simpatizira tog neprilagođenog, a opet hrabrog dječaka koji, noseći u sebi prazninu zbog gubitka oca, biva uvučen u nešto tako nadzemaljsko i uzvišeno, poput spašavanja nikoga drugog doli bogova samih.

Najsnažnija potvrda Oddove istinoljubivosti, jakosti njegova duha – čudnog i nikada posve smirenog – skriva se u kratkom, naizgled jednostavnom i dječje nevinom pitanju. Kada je Odd napokon stao oči u oči sa silnim mraznim divom, oličenjem same zime, ovaj ga htjedne zastrašiti urlikom nepobjedivog suverena, no Odd postavi ono jedino, najjednostavnije pitanje, koje nikada nije, niti će biti, dovoljno puta upitano. I time ogoli svu bit i ljupku istinu ove bezvremenske pripovijesti.

“JA VLADAM ASGARDOM! grmne div.

Zašto? upita Odd.“

(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)