Naziv djela: “Muškarci koji nikome ne trebaju”

Ime autora: Frode Grytten

Naziv izvornika: “Menn som ingen treng”

S norveškoga prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2019.

Nakladnici: Hrvatsko filološko društvo, Zagreb i Disput, Zagreb

“Ali tako je to, tako to bude kad izgubiš jedan grad, tek poslije možeš zapisati tu priču. Kad se nalaziš usred priče, misliš da je sve onakvo kakvo bi trebalo biti, da će sve ostati takvo, samo malo drukčije. I onda se jednog dana vratiš kući nakon dugo vremena, i stojiš na pustim ulicama, i srećeš ljude koje ne poznaješ ili ljude koje ne prepoznaješ. Sive tvorničke zgrade i sive planine izgledaju ti isto kao i uvijek. Ali sve se drugo promijenilo, radnici više ne ulaze u tvornice, i ne štancaju kartice. Ovako to bude: Prvo se odseli tvoj najbolji prijatelj, onda se i ti odseliš, zatim zatvore talionicu, pa tu ostane gomila muškaraca koji nikome ne trebaju, a ni radijske postaje više ne sviraju muziku koju voliš…”

(“Muškarci koji nikome ne trebaju”, Frode Grytten)

Još od “Pjesme košnice”, Grytten mi je ostao u sjećanju kao pisac sa jedinstvenom sposobnošću svojim kratkim, jezgrovitim pričama prodrijeti u samu srž ljudskih sudbina.

U zbirci “Muškarci koji nikome ne trebaju”, podijeljenoj na deset priča, Grytten sa određenom poetičnošću (od svojih se korijena pobjeći ne može), no vjerodostojno i empatično (bez patetike!) doista želi shvatiti što se događa sa likovima tih priča. Želi nama pomoći da shvatimo tko su ti ljudi koji su zalutali putem, izgubili kompase i putokaze moralnih i životnih vrijednosti. Čini to bez upiranja prstom, bez moraliziranja nad njihovim postupcima, jednostavno nam ukazujući koliko su se isti ti ljudi odcijepili od društva čiji bi dio trebali biti. Kod Frode Gryttena ne postoji crno ili bijelo, ispravno ili pogrješno gledište; njegove se perspektive mijenjaju, njegova priča obilazi sve zakutke u kojima se kriju ti muškarci koji nikome ne trebaju, muškarci koji odlaze, muškarci koji ostaju, iskreni muškarci, kriminalci, muškarci koji trebaju žene, muškarci koji trebaju muškarce…

U jednoj od priča, nazvanoj tek “1974”, Grytten kratkom rečenicom sve dvojbe glavnog lika svodi na jedan zajednički nazivnik: “Tisuću devetsto sedamdeset četvrta bila je godina kad je moj otac odlučio razoriti vlastitu obitelj”. Majčin javni preljub u mjestu u kojem “svi znaju sve”, očeve odluke i neuspješna šivanja na mjestima gdje su rezovi bili preduboki, okreću glavnog junaka poput vjetrokaza, pa i on sam više ne osjeća pripadnost svijetu koji je nekoć poznavao.

I sve priče – od rezigniranog vijetnamskog starca koji se u Volvu vrti u krug u bjelini norveških pustoši pa sve do oca i sina Poljaka koji zarađuju na simuliranju prometnih nesreća – između svojih redaka nude odgovor na pitanje tko su zapravo ti muškarci koji nikome ne trebaju. Oni su, naime, svugdje oko nas, skriveni na margini društva, uljuljkani u monotoniju obiteljskog života kojeg promatraju iz naslonjača ispred televizora; uvučeni u ovratnike kaputa ubrzavaju korak pred vlastitim životom; klize u svojem Volvu cestom jednako ravnom kao i njihova svakodnevica. No, nisu lišeni želja, ciljeva. Samo ih katkad ne razumiju ili ne mogu razabrati koji su ispravni, a koji pogrješni.

“Što želiš od života, Aleksy? Predložio je da pokraj ogledala u kupaonici stavim sliku onoga što najviše želim, tako da to mogu gledati svake večeri prije spavanja. To može biti bilo što. Lamborghini, Rolex, Miss Poljske. Kad kasnije u životu budem donosio odluke, neka se sjetim slike tog auta ili te žene. Rekao je: Zamisli se kako sjediš za volanom Lamborghinija, osjeti to. Rekao sam: Lamborghiniju vrijednost pada više nego drug im autima istog cjenovnog razreda. Rekao je: Nije u tome stvar, Aleksy. Nije u tome stvar.”

(“Muškarci koji nikome ne trebaju”, Frode Grytten)