Naslov djela: “Dječak, krtica, lisica i konj”
Ime autora: Charlie Mackesy
Naslov izvornika: “The Boy, The Mole, The Fox and The Horse”
S engleskog preveo: Edo Popović
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Planetopija
“Što je najhrabrije što si ikad izgovorio?’, upitao je dječak.
‘Upomoć’, rekao je konj.”
(“Dječak, krtica, lisica i konj”, Charlie Mackesy)
Kada je Charlie Mackesy susreo svog dječaka, krticu, lisicu i konja, nije mogao napraviti ljepšu stvar nego oplemeniti naš život njihovim prijateljstvom. Naime, ovaj britanski likovni umjetnik stvorio je knjigu koja ne pripovijeda onako kako bismo to očekivali; čak bismo je, kada bi to uistinu htjeli, mogli niti ne nazvati pričom, već malenim, dragocjenim vratima. Onima koje, kada ih jednom otvorimo, vode ravno u središte ljudskog srca.
Jasno je to od samog početka, kada maleni dječak lutajući nepreglednom divljinom susretne krticu, pa na njezino pitanje (ono koje se djeci postavi nebrojeno puta) – “Što želiš biti kad odrasteš?”, pruži odgovor u čijoj jednostavnosti otkrije smisao svih onih godina koje su pred njim: “Ljubazan”.
Maleni razgovori popraćeni autorovim ilustracijama nižu se poput bisera, a misli o životu, hrabrosti i prijateljstvu iz njihove dubine svako malo podižu iskričave dosjetke uvijek gladne krtice, kojoj je rješenje svih problema skriveno u komadu torte. One su lučonoše sve iskrenosti skrivene u ovoj iznimnoj knjizi, a kada se neobičnom dvojcu pridruži lisica i, nešto kasnije konj, spaja se slagalica koja, u konačnici, predstavlja svakoga od nas – bića satkana od snova, nadanja, strahova i, najviše, ljubavi. Lisica je, naime, povučena, ponešto nepovjerljiva i nesigurna jer “često osjeća da nema ništa zanimljivo za reći”, no konj – ona mudra, duhovna strana koju svi nosimo u sebi – poučava je onako kako svaki pravi prijatelj poučava drugoga govoreći da je “biti iskren uvijek zanimljivo”.
“Dječak, krtica, lisica i konj” nema linearnu naraciju, ne drži se obrazaca, mjesta niti vremena. Ova pripovijest pokušava na jednostavan način potaknuti traženje odgovora na složena pitanja, ona životna i uvijek višeznačna. Njezina je osnovna svrha ljubav, odnosno čovjekova urođena potreba da voli i bude voljen; ona izviruje iz svake rečenice, ali i iz brojnih crteža koji nemaju riječi baš stoga kako bi čitatelju pružili priliku da sam popuni praznine, doda priči jedan dio sebe, dio svoje mudrosti. Živeći u svijetu ispunjenom bezbrojnim predmetima, ljudima i osjećajima čovjeku je nerijetko teško, gotovo nemoguće, razlučiti važno od nevažnog, snaći se u kaosu koji ga svako malo okrzne svojim ludilom i užurbanošću, odvažiti se zakoračiti u nepoznato. Charlie Mackesy apstrakciji je tog svijeta docrtao malo svoje smirenosti, pa kroz glasove malenog dječaka i životinja za koje smo naviknuli da su samo nijemi promatrači, svijetu došapnuo onu istinu koju svi mi zapravo odavno znamo – u svijetu neprestane potrage za uspjehom, najveći od svih uspjeha je upravo ljubav. I ljubaznost.
A od svih uspjeha kojima težimo, upravo za njih najviše strahujemo kako ih nećemo ostvariti. Bez razloga – znaju to dječak, krtica, lisica i konj. “Najveća iluzija’, rekla je krtica, ‘jest da bi život trebao biti savršen.”
Vrijeme je da to spoznamo i mi.
“Što je ono onamo?’
‘Divljina’, rekla je krtica.
‘Ne boj se divljine.
Zamisli kakvi bismo bili da se manje bojimo.”
(“Dječak, krtica, lisica i konj”, Charlie Mackesy)