Naslov djela: “Obrazovana”
Ime autora: Tara Westover
Naslov izvornika: “Educated”
S engleskog prevela: Jasmina Stojanović
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Kyrios
“Davno prije skoka ratnika, odlučeno je kako će žene živjeti i kako će umrijeti. Pokraj ratnika, pokraj drugih žena. Odluke. Izbori, bezbrojni kao zrnca pijeska, bili su slojeviti i prešani, koagulirajući se u sediment, zatim u stijenu, dok se sve nije pretvorilo u kamen.”
(“Obrazovana”, Tara Westover)
Jedna stara izreka kaže kako “čovjek može napustiti selo, ali selo čovjeka nikada”. Nešto grublje parafrazirano, mogli bismo reći kako je “Tara Westover mogla napustiti Buckov vrh, no Buckov vrh nikada nije uistinu napustio nju”, bivajući sjenom koja se nad njom nadvijala od trenutka kada joj je sudbina namijenila odrastanje u mormonskoj obitelji sa sedmero braće i sestara obilježenim snažnim patrijarhalnim uređenjem, vjerskim fundamentalizmom i iščekivanjem Sudnjeg dana. Unatoč pobjedi izvojevanoj nad namijenjenoj joj budućnosti, obrazovanju koje je stekla i novom životu izgrađenom daleko od divljine Idaha, Tara Westover nikada nije zaboravila godine izoliranosti u sjeni Princeze, kako je njezin otac običavao nazivati planinu; nije zaboravila niti krvožedni Sjekač – uništavač željeznog otpada na kojem ju je otac prisiljavao raditi, bratove ruke čvrsto svijene oko njezina vrata u godinama prešućenog zlostavljanja. Bog je, naime, govorio posebice glasno u domu Tarina oca, Genea Westovera (pseudonim koji njemu, ali i svim ostalim likovima u knjizi daje sama autorica kako bi im zaštitila identitet, op.a.), koji je gorljivo vjerovao kako upravo on ima moć razgovarati sa Svevišnjim, biti provoditeljem Njegove volje i svijati svijet prema slovima Biblije i Knjige Mormona toliko doslovno i snažno da ga je uspio u potpunosti oblikovati prema vlastitom fanatizmu.
“Maslo i med jest će’, tata je brujao, tiho i jednolično, umoran od duljeg dana izvlačenja otpada, ‘dok ne nauče odbaciti zlo, a odabrati dobro.’
Napravio je značajnu pauzu. Sjedili smo u tišini.
Moj otac nije bio visok čovjek, ali znao je ispuniti sobu. Imao je neku prisutnost, svečanost proročišta. Ruke su mu bile debele i izborane – ruke čovjeka koji je čitav život naporno radio – i čvrsto su držale Bibliju. Pročitao je odlomak naglas drugi put, zatim treći, pa četvrti. Sa svakim ponavljanjem ton njegova glasa dizao se sve više.
…
Ovdje je postojala božanska nauka, rekao je. Ovo je zahtjev Gospodnji.
Sljedećeg jutra tata nam je očistio hladnjak od mlijeka, jogurta i sira, a te večeri, kada se vratio kući, njegov kamion bio je napunjen s preko sto litara meda.
‘Izaija ne govori što je zlo, maslac ili med’, rekao je tata, smijući se dok su moja braća vukla bijele kadice u podrum. ‘Ali ako tražite, Gospodin će vam reći!’
(“Obrazovana”, Tara Westover)
Neprestano se pripremajući za Sudnji dan, obitelj Westover na izoliranoj je farmi podno Buckovog vrha u okrugu Franklin u Idahu skladištila litre goriva, konzervirane hrane, a kasnije i oružja; djeca su se rađala kod kuće, a tijekom odrastanja nisu odlazila liječniku, pila lijekove niti dobivala bilo kakvu medicinsku skrb (majka je sve članove obitelji liječila vlastitim biljnim, homeopatskim pripravcima); a sama Tara Westover rodni je list dobila tek u devetoj godini života te do svoje šesnaeste nikada nije pohađala školu (“Tata je rekao da je javna škola zavjera države da djecu udalji od Boga.”). Onog trenutka kada se Tara odlučuje na školovanje, kada biva posađeno “sjeme radoznalosti” za čiji rast “nije trebalo ništa više od vremena i dosade”, započinje njezin mukotrpan put odvajanja “sebstva” kako ga sama naziva, od duboko ukorijenjenih vjerovanja vlastite obitelji, principa toliko jakih i ekstremnih da nerijetko u pitanje dovode vlastiti razum, pa je Tari katkad lakše vjerovati kako s njom nešto nije u redu, umjesto sa drugima. Čak i postignuća na Cambridgeu (profesor Steinberg pohvaljuje Tarin esej kao jedan od najboljih koji je ikada pročitao) ili pak ostvarivanje prava na Gatesovu stipendiju, djeluju strano i neprirodno u trenutku kada Tara shvaća kako svijet uistinu izgleda mnogo drukčije “kada tata više ne šapće svoj pogled na njega” u njezino uho.
“Mogla sam podnijeti bilo koji oblik okrutnosti bolje od dobrote.
…
Nisam željela biti Horatio Alger u nečijem omažu američkom snu koji nagoni na suze. Željela sam da moj život ima smisla, a ništa mi u toj priči nije imalo smisla.”
(“Obrazovana”, Tara Westover)
Sve rjeđi povratci kući postali su poput “prolaska kroz zrcalo”, nelagodni podsjetnik na život kakav bi Tara imala na planini da je odlučila ostati u njezinoj i očevoj sjeni. Unatoč sad već očajničkim očevim pokušajima da joj promijeni mišljenje i iznova sapne u uzde života podređenog višoj sili, no čovječjoj prirodi, Tara spoznaje snagu vlastite istine. Gdje otac vidi hram Božji, Tara vidi tek granit i, odbijanjem svećeničkog blagoslova kao ultimativnog sredstva pročišćenja od zla kojeg joj otac nudi, preuzima “skrbništvo nad vlastitim umom” – sada oblikovanim obrazovanjem čija se najveća moć skriva upravo u mogućnosti sagledavanja života iz drugačije perspektive.
Tihe, gotovo meditativne naracije u kojoj se isprepliću nostalgija, patnja, upornost, ali i poneko žaljenje, ova je knjiga manifest zadivljujućeg otpora jedne djevojčice, a kasnije mlade žene prema ekstremnim životnim uvjetima, rigidnim religijskim uvjerenjima, obiteljskom nasilju. Njezino je pripovijedanje detaljno, pažljivo objašnjenih događaja potkrijepljenih sjećanjima drugih osoba, čak i parafraziranih e-mail poruka, pa dok uranjamo u svijet njezina odrastanja, on nas uznemiruje do te mjere da slutimo kako posve sigurno postoji još mnogo patnje koja je ostala neizrečena. No, ono u čemu se krije istinska snaga knjige “Obrazovana” – Tarinih memoara o jednom odrastanju, o jednom bijegu i jednom suočavanju s istinama kojima nas uče i s onima koje sami spoznamo – jest snažno podsjećanje na povlasticu obrazovanja, na pružene prilike i istinsku važnost prava na različitost.