Naslov djela: “Dnevnik bez reda”

Ime autora: Saša Drach

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Sandorf

“Pitam se hoću li spaliti ovaj papir kao i mnoge druge koje sam započela na isti način. O pisanju dnevnika sam pomišljala često u davnoj i bliskoj prošlosti: ali kako da pišem dnevnik a da na papir ne iznesem sve svoje misli – misli svoga srca i svoga uma? I kako da se onda usudim pogledati što sam zapisala. Ipak, pisat ću. Moram, bez obzira koliko ću biti u krivu.”

(4. lipnja 1831., Elizabeth Barret, engleska pjesnikinja)

(“Dnevnik bez reda”, Saša Drach)

Postoji ta neka posebna privlačnost prema tajnom zavirivanju u tuđe dnevnike, iščitavanju nečijih misli i stavova, možda posve drugačijih od onih koje vidi budno oko javnosti. U dnevničkim se zapisima, naime, događaju silne preobrazbe – uredno datirane, omeđene tim vremenom u kojem se trebaju pamtiti šutljivima daju glas, stidljivima smjelost, krivima pravo na verbaliziranje vlastita grizodušja, plašljivima hrabrost. Dnevnički papir sve trpi – i tajne, i (samosa)žaljenja, i ogorčenost i bijes i osude – on je poligon za vježbanje života, jer nerijetko napisana misao osvješćuje čovjeka mnogo više od svoje nejasne projekcije u njegovu umu, a čak i kada u svojim zapisima zađe u banalnost, dnevnik još uvijek ostaje nepatvoren, autentičan prozor u život onoga koji ga piše.

“Dnevnik bez reda” zagrebačkog knjižara, antikvara, novinara i prevoditelja Saše Dracha, jedan je od takvih “prozora”. Naime, uređujući u Jutarnjem listu (kulturni dio priloga Magazin subotom) početkom dvijetisućitih istoimenu tjednu kolumnu, u kojoj su za svaki dan u tjednu objavljivani dnevnički zapisi brojnih poznatih osoba iz gotovo svih povijesnih razdoblja, Drach je stvorio čvrst temelj za ono što će nekoliko godina kasnije biti uobličeno i ukoričeno u ovaj jedinstveni “šifarnik” svakodnevnog života onih koji su mu dali svoj spisateljski obol.

Nakon što je, stjecajem uredničkih, redizajnerskih i svih onih okolnosti zbog kojih se to inače događa, spomenuta rubrika ukinuta, autorov dugogodišnji trud prikupljanja dnevničke i kolumnističke građe nije ostala tek zanimljiva crtica u sjećanju tadašnjih čitatelja novina, već je život nastavila izvan uskih okvira novinskog stupca. “Na neki način, ova je knjiga i odabir iz nasumične lektire koja mi je tih godina prolazila kroz ruke”, priznaje i sam Saša Drach u uvodu “Dnevnika bez reda”, pružajući nam tako jedinstvenu priliku da i sami, iščitavajući zanimljiva dnevničarenja osoba čija imena povijest pamti iz ovih ili onih razloga, budemo dionici jedne sveobuhvatne “lektirne” knjige od čijeg čitanja nećemo zazirati poput pučkoškolaca, već joj se rado vraćati kako bi nam, primjerice, Franz Kafka prišapnuo da duboko žali zbog svoje slabosti prema ženama ili kako bi nam se Charles Bukowski požalio koliko teško doživljava vlastitu starost. Mnogi će nas zapisi nenadano i nasmijati, poput iscrpnih izvješća o vlastitoj probavi Eliasa Ashmola, engleskog kraljevskog rizničara i antikvara ili pak zapomaganja engleskog književnika i putopisca Georgea Gissinga koji se našao prikovan za krevet zbog, ni više ni manje nego “upale muda”. Nanizalo se u Drachovoj zbirci mnogo anegdota, aforističnih misli, strahova, smijeha i dvojbi – svega onog tipično ljudskog, onog s čim se najlakše poistovjetiti, pronaći u sebi samome.

“Adam: Imaš li kakav štap?

Ronnie: Ne, žao mi je.

Adam: Ili ljestve?

Ronnie: Što ti trebaju?

Adam: Želio bih skinuti Sunce, prepoloviti ga, dati mami da ga skuha, pa da ga pojedemo.

Ronnie: Ali što ćemo bez Sunca na nebu?

Adam: Ne sviđa mi se.

Ronnie: Što nije u redu?

Adam: Dosadno je.

Ronnie: Ali, Sunce?! Ja volim Sunce.

Adam: Nabavit ću drugo.

Ronnie: Kako?

Adam: Kupit ću ga.

Ronnie: Gdje?

Adam: U Woolworthu.

Ronnie: Drago mi je da nemam ljestve, ako je to ono radi čega ti trebaju.

Adam: Ali tata, možda imaš neke manje ljestve da se popnem na prste i dohvatim Sunce štapom?”

(30. ožujka 1970., Ronald D. Laing, britanski rodonačelnik antipsihijatrije, u razgovoru sa svojim trogodišnjim sinom)

( “Dnevnik bez reda”, Saša Drach)

“Dnevnik bez reda” štivo je koje vam uvijek mora biti na redu za čitanje, onakvo kakvo ne pročitate samo jednom, pa odložite na policu, već ga povremeno iznova prelistate, jer kako je slavni André Maurois jednom rekao: “Za formiranje vlastita ukusa i suda ništa nije pogodnije od prepisivanja najboljih pasusa ili bilježenja dubokih misli”.

“Jutros je temperatura u Beogradu nula stupnjeva. Danas ćemo svi početi od nule, pa dokle ko stigne.”

(12. travnja 1977., Dušan Radović, srpski književnik)

(“Dnevnik bez reda”, Saša Drach)