Naziv djela: “Doručak”
Ime autora: Dinko Mihovilović
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
“Spominje mi Savu, govori kako polagano teče i svejedno stiže kamo treba, a ja mu objašnjavam da što je voda sporija, to je prljavija…”
(“Doručak”, Dinko Mihovilović)
Postoje priče koje rađaju brojna pitanja, razmještaju ih strateški po stranicama knjige u kojoj su se smjestile, i mi ih, kao čitatelji, jasno vidimo, zdvajamo nad njima, podižemo obrve u čuđenju, mrštimo se u slutnji nečeg zlokobnog, stišćemo usne kako bi suspregnuli žalobni uzdah ili ih otvaramo u provali smijeha. No, odgovori ostaju skriveni. Uvuku se između redaka, pritaje na samim marginama, pa ih naslućujemo sami, a oni nas, jednom kad ih izvučemo na svjetlost dana, udare snažno i iznenadno, zalete se u nas poput šake u solarni pleksus i izbiju nam dah. Jedna od takvih priča je i “Doručak” Dinka Mihovilovića, mladog hrvatskog pisca i softverskog inženjera koji je fabulu svojeg najnovijeg romana ispisao precizno poput kakvog računalnog koda, jasnim, karakternim rečenicama u kojima nema viškova, nepotrebnih detalja. U ovoj je atmosferičnoj, dirljivoj obiteljskoj drami vješto portretirao svoju glavnu junakinju – Miu Elez, liječnicu, suprugu i majku troje djece, čija se mučna prošlost i odrastanje bez roditelja u dječjem selu u Lekeniku nadvija poput sjene nad ideal obitelji koji je silno željela postići. Pisati roman iz položaja suprotnog spola uvijek je podložno svojevrsnoj spisateljskoj spolnoj diskriminaciji, propitkivanju je li autor sposoban raspoznati te finese svojstvene muškarcu, odnosno ženi i utkati ih u željeni lik, no Mihovilović i Mia Elez nisu naišli na takvu prepreku.
Obitelj je jezgra svakog pojedinca, osobni toponim po kojem se svatko od nas orijentira kako bi, kamo god ga život odnio, uvijek znao odakle dolazi, tko je u situacijama kada ga okolnosti žele učiniti drukčijim. Mia Elez bez svojeg je putokaza ostala rano, tragičnom smrću roditelja koji su svojim odlaskom jednu djevojčicu ostavili da ponovno, sama, postavlja temelje budućeg života. I godinama poslije, gotovo je idiličan taj život, sa suprugom, sinom i dvoje blizanaca. Put od ustanove za nezbrinutu djecu, preko studentske garsonijere koja “s ulice odaje dojam sivila na pragu odustajanja”, no koja “u onim posljednjim trenucima prije paljenja ulične rasvjete zaživi nekim novim, još neslućenim mogućnostima”, pa sve do nebodera “među tri slična koji strši iz drvoreda breza” u kojem je žudnja za obitelji pronašla svoje ostvarenje, u Mihovilovićevim je rečenicama tegoban i siv, ispunjava nas nekim neodređenim osjećajem nelagode. Bljeskovi sjećanja nekadašnjeg i sadašnjeg života, odluka o odlasku Mijinog najstarijeg sina Damjana u popravni dom te obitelj koja se, slijedom sve zlokobnijih događaja, rascjepljuje poput suhog stabla tise koja suptilnom, a opet silnom simbolikom i “deus ex machina” metodom svoje korijenje pruža cijelim romanom, čine “Doručak” jednim tvrdim, teškim zalogajem.
Povijest ima nezgodnu naviku ponavljati se. I koliko god je voljeli nazivati “učiteljicom života”, činjenica je kako iz nje zapravo rijetko naučimo dovoljno kako bismo spriječili pogreške, taj neželjen balast osobne prošlosti. Pa kada jednog jutra, poput Mije Elez, sjednemo za stol doručkovati, možda nas iznenadi koliko gorak taj poznati zalogaj može biti.
“Priča se u meni zaustavila, ona u čiju se ispravnost uvjeravam svakoga jutra pred svojim porculanskim odrazom. Nije stala poput sata kojeg je potrebno ponovo naviti, niti je stala jer joj je ponestalo stranica: stala je zbog smrti pripovjedača.”
(“Doručak”, Dinko Mihovilović)