Naziv djela: “Sezona kentukija”
Ime autora: Samanta Schweblin
Naziv izvornika: “Kentukis”
Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Fraktura
“Ako je anonimnost na internetu pružala bilo kojem korisniku najveću moguću slobodu – a, osim toga, i stanje kojem je u današnje vrijeme gotovo nemoguće težiti – kakav je onda osjećaj biti anoniman u tuđem životu?“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)
Što dobijete kada ukrižate japanskog virtualnog ljubimca Tamagotchija, američkog Furbyja, Big Brother i čovjeka kao primarnu “sirovinu”, ali i tihog potrošača? Odgovor je jednostavan, barem ako se pita argentinska spisateljica Samanta Schweblin. Kentuki je igračka suvremenog doba, plišano high tec stvorenje s instaliranom kamerom, koje dolazi u različitim oblicima – gavrana, zeca, zmaja, pande (štogod odgovara ukusu potrošača), no uvijek s istim ciljem – promatrati i biti diskretnim, ali istodobno i nevjerojatno egzibicionističkim dijelom života svog vlasnika. Naime, kentuki vodi dvostruki život – s jedne strane, netko kupuje ovaj uređaj, pali ga, puni i dopušta da ga posvuda prati, dok istodobno, netko bilo gdje, u bilo kojem dijelu svijeta, kupuje drugi dio kentukija, njegovu upravljačku ploču, Big Brother oko koje vidi onoliko koliko mu vlasnik kentukija dopušta. Jedan odabire promatrati, drugi biti promatran. Autorica Samanta Schweblin je u “Sezoni kentukija” iskoristila sveprisutnu i poznatu premisu reality programa i sve većeg utjecaja tehnologije na život ljudi kako bi stvorila nesvakidašnju igru egzibicionista i voajera. Roman je možda spekulativna fikcija, a kentuki plod mašte spisateljice, no njegovo je postojanje jednako stvarno kao i sve snažnija ljudska potreba da svoju intimu izlaže oku javnosti, on je hipotetska budućnost čija je neminovnost sve jasnija.
Slučajnost je ključni čimbenik u radu kentukija: niti onaj tko kupuje uređaj ne zna identitet svog “špijuna”, niti onaj tko odlučuje upravljati kentukijem može birati koga će promatrati (sve dok crno tržište ne umiješa svoje prste, no to je već druga priča, ona o kojoj Schweblin govori jednako vješto i zabrinjavajuće). Popularnost kentukija širi se poput šumskog požara; “ljubimaca” je sve više, a promatrači i promatrani mogu biti udaljeni tisuće kilometara; biti različite dobi, spolne, rasne i etničke pripadnosti; pripadati različitim društvenim slojevima. A mogu imati i različite namjere. Katkad je, naime, moguće biti i promatrač i meta i promatran i nasilnik. Schweblin, kao vrsna lutkarica, u romanu vuče nekoliko niti, a njezine su marionete izaslanici različitih svjetova – djevojka neshvaćenog umjetnika kojoj kentuki gavran pravi društvo sve dok dokolica ne izrodi nešto mnogo mračnije, peruanska umirovljenica koja upravlja kentuki zečicom mlade Njemice ili osamljeni tinejdžer koji otkriva svijet okružen zidovima vlastite sobe – kroz svevideće oko upravljačke ploče kentukija. I još mnogi drugi. Nekima je Schweblin poklonila tek jednu priču, drugi su u njene konce ostali zapleteni do kraja romana.
“Da je Alina bila bolje shvatila što je točno kentuki, ne bi kupila uređaj, nego bi odabrala biti „biće“ kentuki, bez ikakve sumnje, ta bi joj uloga mnogo bolje odgovarala. Iako, na kraju krajeva, ako čovjek ne može izabrati roditelje, ni braću, ni kućnog ljubimca, zašto bi onda mogao izabrati na kojoj će strani kentukija biti? Ljudi su plaćali da dobiju nekog tko će ih po cijele dane slijediti uokolo kao pas, željeli su nekog stvarnog tko preklinje za njihovu pažnju.“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)
Doista, zašto bi itko poželio imati kentukija ili pak postati povlaštenim svjedokom tuđih života? Kao i likovi u romanu, motivi su različiti. No, nekoliko se zajedničkih nazivnika ipak provlači kroz cijelu knjigu – usamljenost i otuđenost, ljudski ego, društvo koje zatire individualizam. Katkad je, naime, jednostavnije potajice živjeti život kakav smo oduvijek željeli živjeti, ali za to nismo imali mogućnosti, hrabrosti ili prilike, dok je, s druge strane, kupcu kentukija na takav način pružena prilika ogoliti vlastitu intimu, otvoriti se pred ravnodušnim očima umjetnog kućnog ljubimca; pružena im je prilika da budu saslušani, primijećeni, imaju vjernog suputnika koji nije čovjek, no ipak ima ljudski um. Netko želi imati kontrolu nad vlastitim životom, onu kakva mu inače nedostaje, drugi ju možda želi izgubiti, otkriti onaj dio sebe koji mu društvo uskraćuje. Kako god bilo, kod kentukija je uvijek riječ o popunjavanju praznina, umetanju sadržaja na prazne crte koje sijeku mnoge živote. No, kentuki je stranac. A strancima se ne može vjerovati. Ili ipak?
Ideja kako će u budućnosti računala, uređaji, roboti gotovo u potpunosti biti zamjena za ljudske emocionalne potrebe u “Sezoni kentukija” na jeziv se način ne čini posve nemogućom niti distopijskom (štoviše, moglo bi se reći kako je već uveliko prisutna u današnjem društvu). Jer, ljudi zaboravljaju komunicirati. Dogovaraju druženja, kave i večere, pa nijemo sjede za istim stolom zagledani svatko u svoj mobitel ili tablet. Okupljeni na istom mjestu, kilometrima su daleko. Mahnito tipkaju emotikone smijeha, ljutnje ili zgražanja, na lomačama “unlajkova” spaljuju neistomišljenike, poznate i nepoznate, dijele svoje dnevne rutine i strahove s tisućama stranaca, dok u stvarnom životu zaboravljaju stisnuti ruku, pogledati u oči, povjeriti tajnu. Po čemu je kentuki bolji od najboljeg prijatelja? Možda je lakše povjeriti se strancu. Strancu koji nas neće osuđivati ili čija nas osuda neće tako zaboljeti kao osuda onog koji poznaje naše slabosti i strahove. Strancu koji je učahuren iza bezličnih očiju uređaja od pliša i žica, uređaja koji je sposoban samo za jednosmjernu komunikaciju, pa eventualna osuda ionako nikad neće biti verbalizirana. Pa, kad se likovi romana doslovce i figurativno ogole pred nijemim kentukijem, razgolićuju i naše društvo, njegove nedostatke, nesigurnosti i zamke. Samanta Schweblin možda nije pošla od revolucionarne ideje, ali duboko je zagrebla po površini revolucije koja je već počela.
A revolucija oduvijek jede svoju djecu, zar ne?
“I tada je shvatio: nije više želio ponovno vidjeti ni jednog pilića koji prestravljeno pijuče dok ga drugi pilići histerično čerupaju, nije više želio nikoga slati iz jednog u drugi pakao… Ušao je u postavke, pa, a da se čak nije ni potrudio izvesti kentukija iz kuće, ugasio vezu.“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)