Naziv djela: “Najljepša noć duše”
Ime autora: Sándor Jászberényi
Naziv izvornika: “A lélek legszebb éjszakája”
S mađarskog prevela: Xenia Detoni
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
“U njezinu se plemenu vjeruje da čovjeka u određenim iznimnim noćima pod zlim zvijezdama, a pod utjecajem nekih iznimnih događaja, napusti duša. Pripadnici Joyceina plemena to nazivaju najljepšom noći duše. Jer dušu tada ne vežu grijesi ni krvi ni mesa. Tijelo iz kojeg se iseli duša postaje napuštenim i osirotjelim pa samo čeka da mu se ona vrati, no ako se duša ne vrati na vrijeme u njega, tijelo će umrijeti.
***
Dakako, mora se imati na umu da duša nije iz svakoga od njih izlazila u isto doba. Jer svatko ima svoje vrijeme. Međutim, jedna je stvar neupitna, a ta je da nitko tijekom života neće moći izbjeći to da ga duša u jednom trenutku ne ostavi samog. I tada se nema što učiniti. Osim da se čovjeku svako malo govori neka ne umre dok mu se duša ne vrati u njega.”
(“Najljepša noć duše”, Sándor Jászberényi)
Koliko lica ima rat? Koje je od tih lica njegovo istinsko, ogoljeno i bespoštedno?
Je li to lice izraelskog specijalca koji dugo željeni božićni dar svoje djece, igračku psa-robota, pronalazi među leševima; “među stvarima jednog od govnara s metkom u glavi”, palestinskog militanta, jednog od osmero kojeg je njegova jedinica pogubila na spavanju? Vjeruje li rat u Djeda Božićnjaka?
Je li to lice sedamnaestogodišnjeg mladića koji, prije nego što će moleći za milost i sam skončati sa zubima u grlu i metkom u glavi, nasmiješen za kosu drži odrubljenu glavu Jeziđanke? Kakvu to pravdu slijedi rat?
Je li to lice starca – jezidskog vojnika koji dan prije borbe sanja kako mu Bog najavljuje smrt, pa kad s rupom u prsima ispusti posljednji dah, u prljavom vojnom kamionetu svojim mrtvim tijelom potvrdi postojanje tog istog Boga? Kojem se božanstvu klanja rat?
Je li to lice obrezane sudanske kurve kojoj je surovi plemenski običaj zauvijek uskratio osjećaj fizičke ljubavi, no koja prodajom potrošenog, osakaćenog tijela nudi netaknutu dušu? Može li u glibu rata išta ostati čisto?
Možda rat uopće nema lice kakvo zamišljamo. Možda je rat sam Sotona prerušen u crnog psa užarenih crvenih očiju punih nezajažljive gladi, koji na zgarištima kuća i na obroncima planina masovnih grobnica glođe ostatke pogubljenih, a čovječanstvo ga, baš poput glavnog junaka Jászberényjevog romana u svojim opijumskim snomoricama, slijedi “jer nema drugog izbora”. I tu će beštiju slijediti dok god živi. “A možda i dulje.”
Mađarski ratni dopisnik koji prati događaje tijekom Arapskog proljeća, kao i političke krvave oluje u Egiptu, Izraelu i Iranu, Daniel Marosh, zajednička je točka dvanaest od ukupno četrnaest priča (iznimka su “Goveđi jezik” i “Juha od vrane”) u “Najljepšoj noći duše”, zbirci mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényija. On upoznaje sva lica rata; mučen vlastitim demonima i nesanicom priziva san i bijeg od košmara opijumom koji kupuje među smrdljivim, blatnim grobnim zidinama Grada Mrtvih; fotografira masovna stratišta; izvještava o sukobima, o pravdi u ime Boga, onog kojem svatko daje ime u koje će moći ubijati. Svjedoči smrti – onoj na bojištu, onoj na ulici, krvavoj smrti, siromašnoj smrti, grabežljivoj smrti.
Da pakao nisu drugi shvatio je Daniel Marosh, po kurdski Kak Sardar, po arapski Abu Magari, po opijumski Abu khoega, a po ljudski ranjiv i sklon beznađu, ispijajući čaj u kući-grobnici u kojoj na sarkofazima davno umrlih stanuju oni koje su živi davno zaboravili, napuštena djeca kairskih ulica, pseći okot (sjajna istoimena priča). Umiru u uličnim borbama dok im lešine pasa obješene na svakom koraku smradom truleži predskazuju budućnost koja nikad ne izlazi izvan zidina Grada Mrtvih. Shvatio je to Daniel Marosh svakog od onih jutara koje je dočekao tijela punog pijeska i opijuma, izmučen nesanicom, bliskoistočnom krizom i onom vlastitom – supruga Rebecca na drugom ga je kraju svijeta iznevjerila i otišla s njihovim djetetom. Bračni neuspjeh tri tisuće kilometara udaljen slijedi Marosha kamo god pošao – u krevet prostitutke, na prvu crtu bojišta, u opskurni bar. Nakon stotinu i dvadeset sati bez sna pojavljuje se u liku njegova četverogodišnjeg sina, kao halucinacija koja ga ucjenjuje psihičkim zdravljem, pa on ispija viski od kojeg se osljepljuje, uzima Xanax za lažne snove, žvače kat za prinudni razgovor, puši opijum za blaženo ništavilo. Na neki se apsurdan način taj ponavljajući ritam čini svojevrsnim hedonizmom koji moralno poništava glavnog junaka stvarajući od njega agresivnu, macho, ciničnu figuru. On nije sposoban za samoiskupljenje, njegova se staza strmoglavljuje ravno ka dnu moralnog ponora koji silno želi dotaknuti. Gotovo da traži od čitatelja da se žrtvuje za njega, za njegovu slabost koja mu mora biti oproštena, jer, na kraju, svaki grijeh teži upravo tome.
“Želio sam postati kriv. Krivlji od bilo koga, od svakoga koga poznajem, a poglavito od onih koje ona poznaje. Ne znam što sam očekivao od jedne kršćanke, točnije od ljubavi uopće. Biti zaljubljen istoznačnica je za apsolutnu izloženost, osim što su kršćani već i sami po sebi po život opasni; naime, riskiraš život čim beskonačno povjerenje poklanjaš osobi koja vjeruje da će joj, koju god gadost učinila, na kraju to biti oprošteno. A po život su opasni i onda ako si stjecajem okolnosti i ti kršćanin, samo što nisi i praktični vjernik. Kršćani s početka novog tisućljeća, koji se baš pred svaki objed uredno pomole i popjevaju si, bez zadrške će ti prerezati u bilo kojem trenutku grlo ako im se to prohtije jer će im to svejedno biti oprošteno.”
(“Najljepša noć duše”, Sándor Jászberényi)
Svaka od priča kroz koju prolazi Marosh jednako je snažna; ona je tragično umjetničko djelo nedvojbeno proizašlo iz osobnih iskustava samog autora kao ratnog dopisnika i izvjestitelja. U njima nema odrješenja, sretnog kraja, sve što se događa, događa se i drugima i nama i svima između toga. A mnogo toga ostaje između. Lebdi iznad svake priče koja nam usnu šupljinu ispunjava gorčinom, a utrobu strahom. Kakvo lice ima rat?
Uvijek poznato.
“Ja ne vjerujem u ljude. Da nema Boga, oni bi izmislili nešto drugo u čije će se ime smjeti slobodno ubijati.”
(“Najljepša noć duše”, Sándor Jászberényi)