Naziv djela: “Ljeto njezina života”
Ime autora: Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin
Naziv izvornika: “Der Sommer ihres Lebens”
S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.
“Mislila sam da moram naći čarobnu riječ, pa će me napokon primijetiti. Poslije sam se još gorljivije posvetila onome što mi je bilo bliskije: brojkama i zvijezdama koje postoje i kad ih se ne vidi.”
(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)
Prolaznost života svakom je čovjeku istodobno najveći strah i najjača pogonska sila; između oka koje se otvara i zatvara, naime, sažeto je tako malo vremena da uvijek nastojimo postići više, ali se i ne prestajemo plašiti kako to nećemo stići učiniti. Jednom kad stigne do nas, starost postaje simbolom svršetka i podvođenja računa, sve češćeg osvrtanja na godine koje smo ostavili iza sebe. Njezin je okus gorko-sladak, a nemoć opipljiva; dok prebiremo po sjećanjima, nerijetko shvatimo da smo na kraju isključivo od njih i satkani. No njemačka ilustratorica Barbara Yelin i književnik, strip-kritičar i esejist Thomas von Steinaecker u grafičkom romanu “Ljeto njezina života” nisu predstavili tek slikopis bolne starosti, već na pomirljivo sjetan način riječima i slikama ispripovijedali priču o smiraju života jedne Gerde Wendt u kojem se tugaljivo sudaraju zbilja staračkog doma (“Često mislim da sam već mrtva. I da je ovo vječnost.”) i sjećanja na stvarnost koju je Gerda nekoć posjedovala; mladost, ljubav, karijeru.
“Dan je godina i život.”
(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)
Čitatelju bi lako mogao promaknuti mali crni kos, usamljen na bjelini početne stranice. U tek četiri sličice sažet je njegov kratki život – pjev, stalna potraga za hranom i sigurnim gnijezdom te čežnja koja ga goni da već u idućem trenutku prhne ka nekom novom obzorju. Svaka se od tih malenih slika čini gotovo nevažnom, možda tek ljupkom autoričinom uvertirom u priču koja slijedi, no njezino je značenje ogromno poput neba u koje će se vinuti i malena ptica i ljudska duša i snovi koji ju prate.
Gerda Wendt sve češće misli na prošlost. “Tad osjeća da još živi.” Tijelo koje stari plaši njegova nemoć; noge koje su nekad grabile ka cilju, uvjerene u pobjedu, sad usklađuju ritam sa škriputavim kotačima hodalice, a um postaje labirintom punim slijepih prolaza. Na kojem se katu staračkog doma nalazi Gerdina soba? Drugom? Možda prvom? Prvi. Na praznom hodniku gospođu Wendt dočekuje djevojčica Gerda. Prva je iz matematike u svom razredu. Brojevi su jedino što dobro razumije. Razumjela ih je, uvijek. Zašto je onda na hodniku dočekuje njegovateljica? Opet se zabunila, trebala je poći na šesti kat.
“One su zapravo već odavno mrtve, te zvijezde. To što vidimo već je odavno prošlo.”
(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)
Frau Wendt izišla je u šetnju. Pogurena nad hodalicom, oprezno drži korak s usamljenošću, neprimjetnošću. Ispred nje korača mlada Gerda leđa savinutih pod teškom školskom torbom. Ona je također autsajder. Nevidljiva je, no postoji. Baš kao zvijezde, baš kao brojevi kojima će posvetiti život. Bira put znanosti i istraživanja, pa se osamljuje na više načina. Kao znanstvenica u muškom svijetu i kao žena koja se posvećuje karijeri, a zanemaruje ljubav. No pronalazi formulu čiji je rezultat bila ona.
“Ljeto njezina života” puno je ovakvih malenih, a snažnih ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti. I najmanja je sitnica u životu ostarjele Gerde okidač za novo sjećanje. Propast braka; pjesma na radiju koja ju podsjeti na ljubav njezina života koja ju je, unatoč svim izgledima, ipak pronašla – “kolizija dvaju kometa izrazito je nevjerojatna, no ako se dogodi, njihov bljesak još se stoljećima nakon toga vidi sa Zemlje”; mučno vježbanje s njegovateljicom koje donosi uspomene na neke jutarnje zagrljaje podsjećajući da zakoni fizike prestaju vrijediti i u mladosti i u starosti. Mlado tijelo čini što želi, jer ima volju, ali je i snažnije od nje; ono ostarjelo gubi bitku, jer volja jednostavno više nije dovoljna.
Brojne prijelaze između sjećanja i sadašnjice Yelin i Steinaecker izveli su suptilno i vješto, u potpunosti iskorištavajući prednost koju donosi kombinacija slike i teksta, posebice kad je u pitanju usklađivanje sjećanja sa stvarnom kronologijom događaja. Pridodaju li se tome prevladavajuće nijanse plave i žute boje kojima se Barbara Yelin služi kako bi evocirala i uhvatila različita raspoloženja i trenutke u vremenu te relativno kratka poglavlja odijeljena valovima duboke modrine, “Ljeto njezina života” svakom stranicom ohrabruje čitatelja da uspori i promisli o trenutku, pronađe i svoj komad vječnosti u beskraju noćnog neba. Upravo zahvaljujući njegovoj tami zvijezde imaju priliku pokazati svoj sjaj.
“Pojedine točke daju cjelinu. Čak i one koje ne svijetle jako.”
(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)
Mnoga današnja književna djela, filmovi, svijet koji nas okružuje, usredotočuju se na mlađe naraštaje, živote u punoj snazi i na vrhuncu ambicija. Na trenutke kad se sve čini mogućim i nadohvat ruke. Ljubav, karijera, nebo. Nešto se rjeđe, međutim, bave onim dijelom života kada nam godine prestaju ići u prilog, a sunce više nije u zenitu. “Ljeto njezina života” na neki način ispravlja tu nepravdu. Ono je nježan podsjetnik na činjenicu da rijeka godina možda prebrzo teče, no na svojim obalama taloži zlato.