Naziv djela: “64”
Ime autora: Tena Štivičić
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Hena com
“..kad shvatiš da ne možeš, svedeš se na najrudimentarniju verziju sebe. Cijeli život, pubertet, hormoni, menstruacije, menopauza, kako smo sastavljene, naši organi, naš oblik, sve je u službi te jedne funkcije, bez obzira na sve naše suvremene, progresivne ideje, i kad to ne možeš, tu osnovnu stvar, to je poraz tako apsolutan da ne znaš na koji način da se iz njega trgneš.”
(“64”, Tena Štivičić)
Naše se društvo svojim shvaćanjima i trendovima silno trudi okrenuti ka Zapadu, i to mu nerijetko polazi za rukom. Vrlo mu učinkovito, naime, okreće leđa. Pod krinkom očuvanja tradicionalnih vrijednosti (protiv kojih, da se razumijemo, autorica ovih redaka nema apsolutno ništa, baš naprotiv) svakodnevno nam se serviraju stereotipi i predrasude, pa ispada kako biti “svoga tela gospodar” u 21.stoljeću nikad nije bilo teže. Istospolni brakovi, posvajanje djece, sloboda od seksualnog nasilja, reproduktivna prava kojima pripadaju i prava svih parova i pojedinaca da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i vremenu rađanja svoje djece, postaju kušnjom vrlog novog svijeta.
Nažalost, u stvarnosti s kojom trenutno imamo posla, “liberalno” društvo s početka priče ženama navija biološki sat. Mjeri njihovu ostvarenost brojem djece koje su donijele na svijet te društveno uvjetuje biološko-hormonsku potrebu, na takav način (ne)posredno utječući na proces donošenja odluka koje bi trebale biti duboko osobne.
Nemogućnost začeća poseban je limb reproduktivnog uzništva u koje se stavlja žena 21. stoljeća. Pretvara ju u “robu s greškom” i lomi pod maljem okamenjenih shvaćanja okoline, posebice one manje, zatvarajući krug u kojem vrijeme očito ide unatrag.
Umjetno potpomognuta oplodnja stoga je izravan udarac ćudljivoj biologiji, dokaz kako je moguće intervenirati u nešto što se u prošlosti smatralo određenim i nepromjenjivim. Dokaz kako je imanje djece odluka ovisna o okolnostima i mogućnostima svakog ponaosob te kako ne može i ne smije biti gurana u nikakve kalupe.
Hrvatska dramatičarka sa englesko – škotskom adresom Tena Štivičić svojim nas je novim književnim uratkom kratko i oštro nazvanim “64”, još jednom podsjetila kako su neki stereotipi preduboko ukorijenjeni i kao takvi često mogu postati “jabukom razdora” bračne i obiteljske zajednice.
Ova drama, koja je u travnju prošle godine praizvedena u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Alise Stojanović, govori o mladom bračnom paru Evi i Danijelu koji shvate kako ne mogu imati dijete prirodnim putem te se odlučuju upustiti u proces medicinski potpomognute oplodnje. Jednim dijelom inspiriran autoričinim osobnim iskustvom IVF-a, “64” otvara niz emotivnih, moralnih i egzistencijalnih pitanja i dvojbi, počevši od onih koji se pojavljuju u mikrokozmosu partnerske veze i obiteljskih odnosa pa sve do sukobljavanja s rigidnošću društva zadojenog predrasudama. Eva i Danijel žele dijete, žele postati dijelom lanca ljudskog opstanka, žele nukleus kojemu će gravitirati, no neprestano klize u koliziju težnje za sigurnošću i testiranja granica, napose vlastitih.
“Jesam li ja bolesna? Ja se osjećam kao neka nepovratno pokvarena, slomljena, bolesna osoba. Kao da hodam svijetom s nepopravljivim kvarom u samom središtu tijela.”
(“64”, Tena Štivičić)
Balast nedovoljne plodnosti i postupak potpomognute oplodnje stavlja Evin i Danijelov brak na kušnju; seciraju se osjećaji, propusti i očekivanja, jer se u Petrijevim zdjelicama ne odvija tek puka fizička fuzija genetskog materijala. U njih se polaže čitav dosadašnji život, navike i strahovi. 64 injekcije. 64 uboda u samo jednoj rundi terapije. A može ih biti i pet, šest, devet. Toliko je potrebno “nesalomljivoj želji da produljimo vrstu”. Želji koja prijeti pucanjem kroz iskušenja spolnih uloga, pritisak patrijarhata i alfa mužjaštva te promatranje žene primarno kroz ostvareno majčinstvo.
Tena Štivičić u “64” pokazuje koliko je zapravo teško prepoznati pravo vrijeme za roditeljstvo, odnosno odgovoriti na pitanje jesmo li uopće spremni i sposobni biti roditeljima te što se događa kad nam u tom složenom procesu zatreba pomoć. Liječnička, obiteljska, prijateljska. Pomoć ljudi bez kojih bi putovanje ka željenom cilju bilo gotovo nepodnošljivo teško.
Eva i Danijel teret svojih dvojbi pokušavaju podijeliti s bliskim im osobama, no koliko god im one nastojale pomoći, Štivičić nam sa svakim ispisanim retkom pokazuje da je opisano iskustvo u svojoj biti uvijek usamljenički put. Nada, strah od poraza, strah od vlastitog tijela koje će te možda iznevjeriti, nelagoda pred društvom koje upire prstom – sve je to posve osobno i nema te podrške koja bi mogla otkloniti činjenicu da svaka od 64 injekcije možda ubada trbuh, ali bol tog uboda osjeća srce.
“Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svatko za sebe”, zaključuje Eva na samome kraju, sluteći kako sreća rijetko ima lice kakvo smo zamišljali, no upornost u pokušajima da ju ostvarimo unatoč svemu, već je pobjeda.