Naziv djela: “Sveta Rita”
Ime autora: Tommy Wieringa
Naziv izvornika: “De heilige Rita”
S nizozemskog prevela: Romana Perečinec
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Fraktura
“Ovdje je sigurno”, rekao je samom sebi. “Mirišem kozju krv, vidim zvijezde. Ne bojim se.“
(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)
Pastirsko drvo koje raste u pustinji Kalahari, u vrućoj klimi južne Afrike, relativno je maleno stablo s jedva deset metara visine, no ima jedan od najdubljih korijenskih sustava na svijetu koji se pruža čak do sedamdeset metara u dubinu zemlje. Svoj pravi život vodi tajno, čvrsto se držeći tla iz kojeg je poteklo, odolijevajući promjenama i olujama koje bi pokolebale druge pripadnike njegove vrste; možda ih slomile, čak istrgnule iz tla u kojem se osjećaju zaštićenima. Pastirsko drvo, međutim, ostaje čvrsto. Uvenut će duboko ukorijenjeno na mjestu na kojem je rođeno. Isto je i sa junacima romana “Sveta Rita“, nizozemskog pisca Tommyja Wieringe. Pod budnim okom ove svetice zaštitnice beznadnih slučajeva (iako nitko zapravo ne želi priznati da je beznadan) stanovnici Mariënveena, malog mjesta u blizini njemačko-nizozemske granice, žive život svojih predaka, slijede davno utisnute stope i puštaju vrli novi svijet da se kreće po rubovima mikrokozmosa koji su godinama stvarali.
“Postojao je pola stoljeća u životu svoga oca, dulje od bilo kojeg mladunca u životinjskom carstvu; toliko su jako srasli da će to prije biti presvlačenje kože nego sudbonosan oproštaj.“
(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)
Jednom davno, u polje u blizini farme Bunderweg srušio se poljoprivredni zrakoplov. Lagani, nespremni zaprašivač usjeva upregnuo je mladi Rus Anton Rubin u potrazi za boljim životom, pa iz ruskih stepa nesretnim spletom okolnosti prisilno sletio tik uz farmu Krüzenovih, Aloisea i žene mu Alice koji su se s trogodišnjim sinom Paulom vrtjeli u vrzinom kolu učmale svakodnevice i života o kakvom su sanjali. Barem neki od njih. Barem Alice koja je teško ozlijeđenog ruskog pilota njegovala sve dok isti nije napustio farmu sa sjevernim suncem za leđima i Paulovom majkom u zagrljaju. Četrdeset godina poslije, na istoj staroj saksonskoj farmi, Paul Krüzen bavi se prodajom militarija i njeguje bolesnog oca Aloisea. “Jadnog Aloisa Krüzena, koji će ostatak svog života pokušavati sagledati razmjere gubitka, čovjek koji mjeri udaljenost do nestalih zvijezda.” Aloise koji ima ranu na nozi koja ne želi zacijeliti kao što ništa ne zacjeljuje u mjestu gdje možete vidjeti vuka, ali gdje nema bankomata. Paulov najbolji prijatelj je njegov vršnjak Hedwiges Geerdink, četrdesetdevetogodišnji osamljenik, jedan od onih nesretnika koji se sa životom oprostio vjerojatno od trenutka kad ga je udahnuo. Vodeći trgovinu naslijeđenu od majke, koja ju je opet naslijedila od svoje majke, Hedwiges je život posložio na police s mješovitom robom, negdje između staklenki marke Hak čiji bi poklopac fino kliknuo kad ga odvrneš i keksa od punog zrna San Francisco. Siroti Hedwiges kojega su nesmotrenost i gotovo dječji prkos doveli do tragičnog kraja. U sukobu želje biti netko drugi i silnog straha od promjene, postao je kolateralnom žrtvom tuđe pohlepe za novcem i vlastitog odustajanja od života kakvim je možda mogao živjeti. A nakon Rusa, u Mariënveen su došli i Kinezi koji su se korijenili plitko, nomadi koji će prerezati spone kad za to dođe vrijeme, a dotad onima ukorijenjenima i zaboravljenima u lokalnom restoranu Shu Dynasty posluživati bami goreng i mihun piletinu s bocom Grolscha. “Nije bilo važno što naručuješ, samo da piše “specijalitet kuće”, jer onda bi dobio više.” Nadu beznadnima, posebice Paulu, katkad pružaju i prostitutke u javnoj kući odmah preko granice koju vodi Laurens Steggink, Paulov i Hedwigesov bivši školski kolega. Jedna od njih je i Rita, Paulova omiljena priležnica, kurva i svetica – klišej koji ne tone u klišej, jer se Wieringa u svom romanu i usredotočuje na one beznadne slučajeve, one koji čeznu za utjehom i (lažnom) nadom koju im Rita očito nudi. Ona sama u romanu se rijetko pojavljuje, poput kakve opsjene, nikako kao deus ex machina, jer ne donosi odgovore. Ona je tek vizija iz snova, onakvih kakve sanjaju gubitnici u ovom romanu: impotentni, usamljeni muškarci.
“Pomislio je na lipu iza svoje spavaće sobe, starog diva koji je jednako odolijevao svim godišnjim dobima. Bilo je važno imati u svojoj blizini stablo prema kojem imaš neki odnos; uskoro će i ljudi imati životni vijek stabala, ali ne i mudrost njihove šutljivosti.”
(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)
“Sveta Rita” oda je svima onima koji ostaju dok se svijet oko njih nepovratno mijenja. Onima koji odbijaju biti dijelom promjene, iako svjesni kako za takve život nema milosti. Preduboko korijenje njihov je uteg u svanuću novog doba, njihova osamljenost sa strahom gleda plave zaslone pametnih telefona – “bolesni i umirući pokazivali su jednako veliko zanimanje za svoje smartphone kao i zdravi; nitko nije čitao novine ili knjige“; čudi se praznom i sterilnom krajoliku, bez životinja, samo sa seoskim imanjima s narančastim crjepovima nalik onim kućicama zarobljenima u snježnim staklenim kuglama. Melankolično i bez nepotrebnog sentimenta, Wieringovo štivo je proganjajuća skica puna ljubavi za svijet koji nestaje, manifest neminovnosti sudbine i odavanje počasti pojedincu kao ishodišnoj i završnoj točki. Jer sve mora imati svoj tijek. U životu životinja, u njegovom vlastitom.
“Paul upija sliku kamenja i vidi život na zemlji pred sobom, bez sebe u njemu. Zemlja postaje hladna i negostoljubiva, svjetlo je hladno poput prozorskog stakla. Oluje plave poput tinte haraju polarnom pustinjom. A zima traje tisuću godina, deset tisuća godina i kad hladnoća napokon popusti, on stoji na srebrnom jutru u kojem sve škripi i bljeska, u kojem kapi postaju curak, a curak potok.“
(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)