Naziv djela: “Ključ od velikih vrata”

Ime autora: Hinko Gottlieb

Ilustracije u knjizi: Sam Fischer

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Bodoni, Zagreb

“Prepustite čovjeka sebi, i on će naći svoj put.“

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Kad bi se bilo moguće od nedaća ovoga svijeta spasiti maštom, fantazijom, umom toliko široko otvorenim da u njega, u najmanju ruku, stane dobar dio kozmičke beskonačnosti, bismo li uvijek iznova smišljali nove priče, dovinuli se drukčijim, raznovrsnijim idejama, svaki put sve najvjerojatnijim, a opet nekako posve logičnim u trenutku u kojem su stvorene? Nesumnjivo bismo upravo to učinili. Baš poput Hinka Gottlieba, pisca, odvjetnika i židovskog aktivista (Đurđevac, 1886. – Holon, Izrael, 1948.) koji je, sapet u stvarno i metaforičko uzništvo života (u prvom mu je ljudsko dostojanstvo nagrizalo zlo nacizma i antisemitizma, u drugom mu je duh potpuno proždrla smrt obojice sinova), čak dvaput ispisao stranice romana “Ključ od velikih vrata” (naime, prvi je rukopis, zajedno s drugim tiskarskim materijalom skriven u pećini podno Plješivice uništen tijekom njemačke ofenzive), kratko i upečatljivo svjedočanstvo posvećeno mrtvim sinovima, oruđe u kojem se humorom i vizionarstvom borio protiv velike osobne tragedije, ali i stradanja čitavog čovječanstva, okrutno nagaženog mržnjom i zabludjelošću raznih vođa, reformatora i križara. Nije Gottlieb podlegao nekakvom “Weltschmerzu“, nije zdvajao nad vlastitom sudbinom, iako mu je ista nedvojbeno duboko zarila oštricu u utrobu. Ne. Umjesto toga, stvorio je vrckavi lik Dova Tarnopolskog, po svemu neobičnog i zagonetnog poljskog Židova, istraživača i poznavatelja Einsteinove teorije relativnosti, koji je jedne ratne godine u ćeliji broj 84 bečkog policijskog zatvora puna tri dana pravio društvo solunskom nadrabinu, poznatom bečkom branitelju, doktoru Straussu, i pripovjedaču ove neobične priče, Gottliebu, inače “čovjeku trijeznom, s vrlo malo fantazije nadarenom i nešto filistarskih pogleda na svijet“, te sa sobom nonšalantno, kao da nosi kakvu torbu ili šešir, donio pravi pravcati stroj za kondenzaciju prostora – Gottliebov fantastični, zvjezdani obol tami rata i stradanja, čudnovatu mašinu kojom Tarnopolski svojim zatvorskim drugovima i supatnicima materijalizira čokoladnu tortu, liker, živog pijetla, ali i kuću u malom poljskom selu, dvadesetak kilometara od Varšave. Tim im “čarolijama” uzničke dane čini podnošljivijima i vraća nadu u doba kada se nada vagonima odvozila u koncentracijske logore.

“Ali – čovjek je samo jednom polovicom svojom postolar, matematičar, rabin ili knjigovođa. Drugom polovicom ostaje doživotni fantast. I ma koliko se mi i trudili da tu drugu svoju stranu prikrijemo pred svijetom i sobom, ona je ipak za nas konstitutivna, kao što su to i naša pluća i naša kičma. Pa kad ne bi čovjek ponekad sproveo svoje ferije u oblacima, na Mjesecu ili na Marsu, ugušila bi mu se sva životna volja u postolarskom ljepilu, u svakodnevnim izračunima, u logaritmičkim tablicama i drugim korisnim stvarima. I tako se neukrotivi fantast u tebi uvijek iznova vraća na svoju igračku…”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Posve neobičnim pristupom temi – Holokaustu, stradanju i progonima – koja u romanima čija je okosnica bez iznimke uvijek posije tamu i teška sjećanja, Hinko Gottlieb svakom je čovjeku koji je u tim zlim vremenima pokušavao sačuvati glavu na ramenima i zdrav razum u glavi, ponudio “izlaz” iz tamnice svakodnevice. Učinio je to humorom i maštom, koketirajući sa zakonima fizike i zakonima ljudske duše, od kojih i jedno i drugo na svoj način iskrivljuju granice unutar kojih se kreću. Dov Tarnopolski svojim zatvorskim cimerima pokazuje svijet koji naizgled funkcionira onkraj mogućeg, no opet se ne čini ništa manje vjerojatnim od teških vremena koja su zatekla malog čovjeka.

“Međutim – što je stvarnost? Ne znam. Ja primam o njoj svaki dan, svaki sat i svake sekunde opširne izvještaje od petorice mojih izvjestilaca, mojih ćutila. Ali moji su izvjestioci ponešto površni i lakovjerni, a ja nemam dovoljne kontrole nad njima. Ja, dakle, o stvarnosti iz prve ruke ne znam ništa. Kako onda mogu govoriti o stvarnosti današnjih svojih doživljaja?”

(“Ključ od velikih vrata”, Hinko Gottlieb)

Dov Tarnopolski u rukama drži ključ. Ključ neograničene moći, gotovo nedostižne slobode, beskonačnih mogućnosti zahvaljujući kojima glavni zatvorski tamničar Weichselbraun može biti zarobljen u šampanjskoj čaši utjelovljujući tako svakog živog čovjeka koji se grči zahvaćen pandžama nepojmljivog mu udesa; u čaši u kojoj je obuhvaćen i skoncentriran sav strah i užas, očaj i bezizlaznost žive ljudske duše; zahvaljujući kojima četvorica zatvorenika mogu ispijati liker i svirati klavir izvučene iz Tarnopolskijevog džepa ili pak napustiti tamnicu lakše od kakvog kukca na zidu. No, on pojedince ne može puštati na mala vrata. Ključ njegove utopije, njegove Cibole, El Dorada, Obećane zemlje, ključ je od velikih vrata. Onaj ključ koji otvara čovjeku vrata ka samome sebi dopuštajući mu da sam pronađe svoj put, jer “planski usrećivati čovjeka nije moguće. Životna sreća nije glavni zgoditak u lutriji, plaćen propalim ulošcima prikraćenih igrača. Život je sam po sebi sreća, ako ga ne živimo protiv njegova smisla.”
“Ključ od velikih vrata” knjiga je koja je u doba kad je napisana, 1945., odnosno izdana (1947.) bila daleko ispred svog vremena, a iako joj je kritika bila naklonjena, nikad nije postigla uspjeh kakav zaslužuje. Nesvakidašnja, zabavna i silno dirljiva u isto vrijeme, upoznala nas je s Dovom Tarnopolskim koji je više od pola stoljeća čekao da još jednom pokrene svoj čudesni kondenzator i odvede nas u neku novu stvarnost, onu u kojoj je moguće otključati vrata u bolji svijet i dokazati “da nije priroda i životne prilike na Zemlji koje čovjeku uskraćuju životnu sreću, jer su ga baš te i baš takove prilike formirale. Nesretan postaje čovjek kad je prisiljen živjeti nezemaljskim životom. Kad ga lažni sveci i proroci, samozvani vođe i kratkovidni reformatori skreću i svraćaju s teške, doduše, i neudobne, s krivudave i neutrte životne staze, obećavajući mu širok, ravan asfaltirani drum novog i boljeg poretka – u budućnosti. Ali život je sadašnjost.” A do nje su vrata samo jedna.