Naziv djela: “Kirurg”
Ime autora: Petra Dvořáková
Naziv izvornika: “Chirurg”
S češkog prevela: Sanja Milićević Armada
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
“Iz čista mira počnem shvaćati da pakao nije ništa drugo nego ono što čovjek od sebe napravi u životu.”
(“Kirurg”, Petra Dvořáková)
Operaciju, kad nas zadesi nesreća da na istu moramo ići, provodimo u svojevrsnom ništavilu, sedirani i uspavani anesteticima, nadajući se najboljem. Život nam, međutim, ne nudi tu “pogodnost”. U njemu se sve radi “na živo”, prepušteni smo rezu svakog trenutka i svaka propast, samoskrivljena ili ona uzrokovana tuđom greškom, na nama ostavlja ožiljak. Koliko će on biti vidljiv ovisi, naravno, o dubini reza. A dubina reza ovisna je opet o onome što se operira. Ne zasijeca se, naime, jednako loš brak, preljub, ovisnost o alkoholu ili promašena karijera.
Dr. Hynek Grábl, junak novog romana “Kirurg” češke spisateljice Petre Dvořákove, bio je prisiljen napustiti kliniku u Pragu nakon incidenta na radnom mjestu uzrokovanom ovisnošću o alkoholu, a jedina šansa za nastavak kompromitirane karijere jest zapošljavanje na mjestu kirurga u lokalnoj klinici u malom mjestu u blizini granice, što samo produbljuje postojeće obiteljske i financijske probleme. Osim tamne mrlje u liječničkom životopisu, dr. Grábl na novo radno mjesto i u novu životnu sredinu donosi i godine razočaranja i kajanja s kojima su se kirurški precizno spojili i problemi sa sinom adolescentom te spoznaja kako je ljubav prema sumnjičavoj, nezadovoljnoj i vječito frustriranoj supruzi Marketi zapravo izblijedjela prije dugo vremena i postala beskorisnom poput jednog od onih tupfera kojima uporno pritišćemo mjesto uboda nakon vađenja krvi koja je već odavno prestala teći, samo zato što mislimo da bi, ako ga maknemo prerano, krv ipak mogla početi šikljati, a mi bespomoćno iskrvariti jer se nismo još malo strpjeli. Pristajući na (s)trpljenje, Grábl rješava bezizlaznu situaciju vraćajući se alkoholu. Radno okruženje iscrpljuje ga, preljub s mladom kolegicom tek je povremeni bijeg pomiješan s osjećajem krivnje, a moralni mu je kompas izgubio smjer u vrtlogu samopriznanja vlastitog neuspjeha i borbe sa savješću. Tragičan obiteljski gubitak samo dodatno korodira lanac sidra koje dr. Grábla drži za ono što je zamišljao da će njegov život postati. “Barem je nešto u ovome prokletom životu samo moje”, zaključuje u jednom trenutku Hynek Grábl u naručju ljubavnice. Financijski dugovi, alkohol, brak koji nikad nije ispunio očekivanja, naime, stvari su koje su imale njega. On ne očekuje sažaljenje, čak niti pomoć. Svjestan je svakog šava uzrokovanog svojim gubitništvom, svjestan je razočaranja koje je priskrbio sebi i drugima, no ne može si pomoći. Jer, živimo u vremenu opsjednutom uspjehom. I dalje stoji tvrdnja kako je griješiti ljudski, no sve je manje prihvatljivo. Sa stajališta bliskih nam osoba i onog vlastitog. Razumije to i Hynek Grábl kad pomisli da to što supruga nikad zapravo ne vidi kakav je ponekad ima i svojih prednosti. No vidimo li i mi katkad sami sebe kakvi uistinu jesmo? Imamo li hrabrosti priznati sebi što je to što želimo od života, možemo li prihvatiti vlastite pogreške onako kako očekujemo da ih prihvate drugi?
Petra Dvořáková završila je srednju medicinsku školu i diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu. U dobi od četrnaest godina odlučila je otići u samostan i tamo ostala četiri godine. Radila je u bolnici kao medicinska sestra, borila se s anoreksijom, brinula o teško bolesnom sinu i, na kraju, uspjela svoje iskustvo pretočiti u snažne i autentične priče, poput “Kirurga”. Gotovo nemilosrdan uvid u rad jedne bolničke ustanove čitatelju je nesumnjivo atraktivan – opisi operativnih postupaka, razgovori u operacijskoj dvorani i izvan nje, “insajderski” uvid u nimalo glamurozan i gotovo uvijek stresan posao koji, kao niti svi drugi poslovi i zanimanja, nije “cijepljen” od nezdravih međuljudskih odnosa, podmetanja, koristoljublja, često nažalost i na štetu pacijenata. No Dvořáková spisateljski vješto umanjuje tu hladnu medicinsku autentičnost okrećući se emocionalnom doživljaju koji je na trenutke vrlo neugodan i potresan, no zahvaljujući glasu posve grješnog i samog vrlo neugodnog dr. Grábla, nezaboravan i protkan, uvijek ću spomenuti, tipično češkim humorom. Sarkastičnim, oporim i nezamjenjivo duhovitim. Onim kojim je glavni junak u jednom trenutku sposoban priznati da mu se čini da mu je alkohol jedino što mu je potrebno u životu. “Isključiti sve oko sebe, razrezati petlju beskonačnoga filma života, gdje u prošlosti leži golemi teret, koji ću do kraja vući za sobom.”
I na kraju, teško je ne zapitati se je li naše, tipično ljudsko ponašanje, uistinu tako grozno kako ga Dvořáková opisuje, ili je tek riječ o spisateljskoj opsjeni koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje? Tko smo mi kad nismo u očima drugih?