Naziv djela: “Posljednji let”
Ime autora: Charlotte McConaghy
Naziv izvornika: “Migrations”
S engleskog prevela: Maja Klarić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Znanje d.o.o.
“Postoje dva svijeta. Jedan je sačinjen od vode i zemlje, od stijena i minerala. Ima jezgru, plašt i koru, i kisik za disanje.
Drugi je od straha.
Nastanjivala sam oba i znam da je jedan varljiv koliko i drugi. Sve dok ne bude prekasno, dok ne počneš zavirivati u poglede ostalih zatočenika ne bi li u njima ugledao smrt, promatrati svako lice pored kojeg prolaziš, osluškivati ljutito zujkanje kako bi od njega doznao jesi li ti iduća žrtva, grepsti zidove svoje ćelije kako bi se oslobodio, utekao, izišao na zrak i nebo i molim te, samo ne ova tješnja grobnica.
Svijet straha gori je od smrti.
Gori je od ičega.
I opet me je pronašao…”
(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)
Je li dopušteno reći da vam je neka knjiga slomila srce?
Jednostavno je puklo kad ste s izgubljenom dušom imena Franny Stone krenuli na put, migraciju dugu stotine i stotine kilometara; bili uljez na posadi ribolovca “Saghani”, praćeni hladnom sjenom Grenlanda i divljih krijesta valova Atlantika sve do Antarktike, očajnički odlučni slijediti trag arktičke čigre – krhkog, gotovo nestvarnog bića, jedine ptičje vrste koja nije izumrla, koja još posjeduje svoj komadić svijeta neuništen ljudskom rukom.
U svijetu budućnosti (predalekom da bismo dovoljno razmišljali o njemu, prebliskom da ga ne bismo shvatili vrlo ozbiljno) životinja više nema. Posljednja siva vučica uplašeno stoji u kavezu izvan kojeg u nju gledaju stotine očiju jedinog predatora koji uništava iz zabave ili koristi; nema više medvjeda ili lavova, posljednju su vranu s osakaćenog planeta u suzama ispratili oni rijetki koji su još marili.
Među njima je i Franny Stone iz Galwaya, mlada žena čijim žilama teče krv crnih Iraca, crnookih i blijedoputih, onakvih kakvi su nekoć bili, “jednom davno kad su bajke još bile istinite i ljudi su se doista mogli pojavljivati iz mora.” Onih čija duša nikada ne miruje. Pogotovo ako, poput Franny, u njoj nose teret silne boli, gubitaka toliko strašnih da ona jednostavno zaboravi da su se ikad dogodili, skrije ih među meka pera arktičkih čigri čiji trag odlučuje slijediti, malim odašiljačem utisnuvši u njih “pečat ljudskosti”. Njihova migracija tad postaje i Frannyina, ona je pitanje života i smrti, pokušaj utrke s vremenom koje je možda već odavno iscurilo. No može li se pobjeći od boli?
“Što si ti jači, to je svijet opasniji.”
(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)
Franny na brodu “Saghani” ostvaruje neobičnu povezanost sa sedmeročlanom posadom, napose kapetanom Ennisom Maloneom koji pristaje na svoj brod primiti tu neobičnu, divlju, tugom obogaljenu mladu ženu. Dogovor je naizgled jednostavan: Franny će pratiti arktičke čigre kako bi se uvjerila da ptice mogu doći do Antarktike i pokoriti okrutni ocean, a ovi jedini preostali prekaljeni lovci i izdržljivi borci ptičjeg svijeta zauzvrat će odvesti ribare ravno do dugo traženog, no vjerojatno mitskog “zlatnog ulova” ribe.
Ono što kapetan Malone ne zna, jest da, jednom kada “Saghani” dosegne ledena prostranstva, Franny Stone planira umrijeti.
“Nije život to od čega sam umorna, od zadivljujućih oceanskih struja i slojeva leda i nježnog perja od kojeg se sastoji krilo. Umorna sam od sebe.”
(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)
Charlotte McConaghy je u “Posljednjem letu” pokazala iznimnu spisateljsku vještinu da naizgled usputnim skicama stvori duboku, potresnu sliku. Ime broda, “Saghani”, na inuitskom jeziku znači gavran; dirljiv je to podsjetnik na jato od dvanaest crnih letača iz porodice Corvidae koje je Franny pratilo kao djevojčicu, jedući mrvice iz njezinih ruku i zauzvrat joj nudeći svjetlucave darove s vrbinih grana; i gorki znamen činjenice da je čitava ova ptičja vrsta izumrla tijekom Frannyina putovanja.
McConaghy kormilari morem svijeta koji je pao preko ruba istrebljenja; čovjek je jedina preostala životinja i pitanje je vremena kad će početi proždirati samog sebe. Nepatvorena tuga njezine Franny Stone uvlači nas u svoj vrtlog, bol je poput oluje u čijem oku se nalazi istina, ona je miljokaz migracije koja će spasiti ono što je preostalo od prirode i ljudske duše. Franny se čini nevjerojatno jakom, no fragmenti njezine prošlosti – suprug, majka, otac, poricanje i priviđenja koji tijekom priče izranjaju iz nemirnih valova, otkrivaju je jednako čovječnom, krhkom i uplašenom poput svakog od nas.
Posljednji ptičji let migracija je i jedne izgubljene duše; potreba da umre slobodan zajednička je i čovjeku i vuku i ptici.
Od Grenlanda preko Atlantika posadu “Saghanija” prate oluje, potencijalne pobune i sukob sa zakonom. No najviše je prati sudbina od koje je nemoguće pobjeći. Jer “kako natjerati svijet da preuzme oblik s kojim se moguće nositi”? McConaghy nam ne daje odgovor, jer katkad se nemoguće nositi s tugom, nemoguće je ne raspasti se i poželjeti da možemo nestati zajedno s ptičjim pjevom, otići iznad oblaka u prostranstva koja bol ne može dosegnuti svojim grabežljivim prstima. Nijedna nas oluja, nijedan ledeni val, nijedno gluho morsko dno ne može odcijepiti od gubitka čiji balast vučemo. Nitko ne posjeduje takvo znanje.
No autorica nam pripovijeda o procesu žalovanja koji je nužan, o osobnoj patnji suprotstavljenoj nezaustavljivim valovima klimatskih promjena, o brojnim gubitcima, ali i sačuvanim životima. Pripovijeda o čovjeku koji je primoran shvatiti razmjere uništenja kojeg je sam prouzročio, o ženi koja je suočena s činjenicom da se u Yellowstoneu možda više ne čuje ptičji pjev, no koja otkriva da ga moramo tražiti dalje i dublje. Na kraju svijeta ili na rubu vlastitog srca. Jer “samo će budala pokušati zaštititi neko stvorenje od njegovih vlastitih instinkta“.
“Zašto lete tako daleko? Zašto su one posljednje, zašto baš ove, zašto one imaju više sreće od ostalih? Ne znam odgovore, ne zapravo, ali dajem sve od sebe, uostalom, oni ni ne traže odgovore, jednostavno se žele prisjetiti kakav je to osjećaj voljeti neko stvorenje koje nije ljudsko. Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi.”
(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)